Zato jer ne vjeruješ znanju. Možda ne vjeruješ ni Rohatinskom glede monetarne politike. I imaš pravo na to mišljenje. Svatko ima pravo na svije mišljenje. Samo, nema svačije mišljenje društvenu relevantnost. Tvoje mišljenje o konceptualnoj umjetnosti zato je važno tebi, ali nikom drugome. Velika većina umjetnika, pa i onih koji se umjetnički ne izražavaju na takav način, odbacuje tvoje razmišljanje.ex_anais » wrote:Ja imam problem kad kritika ocijeni uriniranje ili paljenje zastave kao umjetnost. Ako sam zato seljak, neka.
Ne vjerujem nekritički kritici.
Vjerojatno najpoznatiji primjer je Duchampov pisoar iz 1917. Čovjek je na izložbu poslao najobičniji pisoar. Što zbog same geste, a što zbog skandala koji se iz toga izrodio, taj se pisoar generalno smatra najznačajnijim likovnim djelom 20. stoljeća. Ne zajebavam se. Stvarno je tako. Original je izgubljen, a jedna od ukupno jedanaest autoriziranih kopija, jedina koja se ikad pojavila na otvorenom tržištu, postigla je pred trinaest godina cijenu od 1.700.000 dolara.ex_anais » wrote: Kutije su mi i dalje kutije. Zbilja bih voljela da se netko očituje o tako nekom konkretnom primjeru.
Važnost tog pisoara je u gesti, a ne u samom pisoaru. Duchamp je time dematerijalizirao umjetnost, rekavši da je umjetnost u namjeri i ideji, a ne u materijalu. Da nisu važne umjetnikove ruke nego um. Da umjetnost nije fizička nego metafizička. To je tada bila revolucionarna ideja i bila je centralna u promjeni čitave paradigme likovne umjetnosti. Nova paradigma još je i danas, stoljeće kasnije, u punoj snazi. Nije, dakle, ostala samo na Duchampovoj provokaciji.
Onome tko se potrudio naučiti njezin jezik...a unda » wrote:Ljudi su naučeni da im netko drugi govori što je umjetnost. Zato se nitko od nas tu ni ne usudi reć što je umjetnost jer nismo kompetentni. A tko ima koristi od takve umjetnosti? Kome ona služi?
Ne radi se o skupoći i ekskluzivnosti, nego o tome da je kompleksnija, rafiniranija umjetnost sve manje i manje, kroz povijest, dostupna masama. Jebiga. Raspon obrazovanja sve je širi, a osnovno obrazovanje -- ono realno, a ne formalno -- sve je lošije. Prije su mase uživale u Shakespeareu. Danas ga i dobar dio elite ne razumije. Nije riječ samo o sofistikaciji umjetnosti nego i o primitiviziranju naroda.Zašto bi umjetnost morala biti skupa i ekskluzivna? Zašto ne bi bila dostupna masama?
Nikome. Ali ljudi koji bi to mogli mijenjati nemaju moć, a ljudi koji imaju moć ne mare.Kome to paše?
Ne. Ne putokaz. Obrazovanje. Samo će donekle obrazovano uho raspoznati kvalitetu gudačke svirke. U svim tim masama koje su prolazile nehajno kraj maestra, koliko je ljudi u životu bilo na koliko koncerata klasične glazbe? A koliko ih je u školi o njoj naučilo išta?Onaj primjer pokazuje samo to da smo ovce. Uopće ne sporim da oni koju plate skupu kartu da poslušaju violinista nisu doživjeli tu umjetnost. Neki sigurno jesu. Al se ne sjete/usude/ne znaju tu istu umjetnost doživjeti bez da im netko stavi ogroman putokaz s cijenom ispred iste.
Ovo je apsolutno točno.I kolaž i mozaik i violinist na ulici i neka škrabotina i obrađena slika itekako jesu u stanju biti umjetnost. Al ljudi trebaju biti dovoljno otvoreni da je dožive. I ne, ne govorim da je svako djelo umjetnost, samo da može biti. I da za to nije bitno, ili bolje nije presudno od kojeg je materijala i kako je upakirano.
No, tad stvari postaju zahtjevne i komplicirane, traže angažman. A ko bi se danas stvarno trudio oko nečeg, pa ni jedan tekst nam se ne da do kraja pročitat
Eto, čovjek je to krasno objasnio. Ne valja umjetnost pojeftiniti, nego publiku poskupiti. Problem nije u umjetnosti koliko je u publici.m.za » wrote: A work of art is the unique result of a unique temperament. Its beauty comes from the fact that the author is what he is. It has nothing to do with the fact that other people want what they want. Indeed, the moment that an artist takes notice of what other people want, and tries to supply the demand, he ceases to be an artist, and becomes a dull or an amusing craftsman, an honest or dishonest tradesman. He has no further claim to be considered as an artist.
Ovo je davno ranije već objasnio ..a unda u jednom od svojih eseja
The public has always, and in every age, been badly brought up.
They are continually asking Art to be popular, to please their want
of taste, to flatter their absurd vanity, to tell them what they
have been told before, to show them what they ought to be tired of
seeing, to amuse them when they feel heavy after eating too much,
and to distract their thoughts when they are wearied of their own
stupidity. Now Art should never try to be popular. The public
should try to make itself artistic.
Jer umjetnik, kao što Wilde kaže, načelno ne radi za publiku nego za sebe. (Tu se vraćamo na ono moje upozorenje o različitosti 'umjetnikove umjetnosti' i 'potrošačeve umjetnosti'.) A na publici je da nauči njegov rad razumijevati. Ako ne nauči, jebiga. Onda niš'.





