Umjetnost - što je to?

[Emericzy]

DIO TREĆI

Ja imam problem kad kritika ocijeni uriniranje ili paljenje zastave kao umjetnost. Ako sam zato seljak, neka.
Ne vjerujem nekritički kritici.

Zato jer ne vjeruješ znanju. Možda ne vjeruješ ni Rohatinskom glede monetarne politike. I imaš pravo na to mišljenje. Svatko ima pravo na svije mišljenje. Samo, nema svačije mišljenje društvenu relevantnost. Tvoje mišljenje o konceptualnoj umjetnosti zato je važno tebi, ali nikom drugome. Velika većina umjetnika, pa i onih koji se umjetnički ne izražavaju na takav način, odbacuje tvoje razmišljanje.

Kutije su mi i dalje kutije. Zbilja bih voljela da se netko očituje o tako nekom konkretnom primjeru.

Vjerojatno najpoznatiji primjer je Duchampov pisoar iz 1917. Čovjek je na izložbu poslao najobičniji pisoar. Što zbog same geste, a što zbog skandala koji se iz toga izrodio, taj se pisoar generalno smatra najznačajnijim likovnim djelom 20. stoljeća. Ne zajebavam se. Stvarno je tako. Original je izgubljen, a jedna od ukupno jedanaest autoriziranih kopija, jedina koja se ikad pojavila na otvorenom tržištu, postigla je pred trinaest godina cijenu od 1.700.000 dolara.

Važnost tog pisoara je u gesti, a ne u samom pisoaru. Duchamp je time dematerijalizirao umjetnost, rekavši da je umjetnost u namjeri i ideji, a ne u materijalu. Da nisu važne umjetnikove ruke nego um. Da umjetnost nije fizička nego metafizička. To je tada bila revolucionarna ideja i bila je centralna u promjeni čitave paradigme likovne umjetnosti. Nova paradigma još je i danas, stoljeće kasnije, u punoj snazi. Nije, dakle, ostala samo na Duchampovoj provokaciji.

Ljudi su naučeni da im netko drugi govori što je umjetnost. Zato se nitko od nas tu ni ne usudi reć što je umjetnost jer nismo kompetentni. A tko ima koristi od takve umjetnosti? Kome ona služi?

Onome tko se potrudio naučiti njezin jezik.

Zašto bi umjetnost morala biti skupa i ekskluzivna? Zašto ne bi bila dostupna masama?

Ne radi se o skupoći i ekskluzivnosti, nego o tome da je kompleksnija, rafiniranija umjetnost sve manje i manje, kroz povijest, dostupna masama. Jebiga. Raspon obrazovanja sve je širi, a osnovno obrazovanje -- ono realno, a ne formalno -- sve je lošije. Prije su mase uživale u Shakespeareu. Danas ga i dobar dio elite ne razumije. Nije riječ samo o sofistikaciji umjetnosti nego i o primitiviziranju naroda.

Kome to paše?

Nikome. Ali ljudi koji bi to mogli mijenjati nemaju moć, a ljudi koji imaju moć ne mare.

Onaj primjer pokazuje samo to da smo ovce. Uopće ne sporim da oni koju plate skupu kartu da poslušaju violinista nisu doživjeli tu umjetnost. Neki sigurno jesu. Al se ne sjete/usude/ne znaju tu istu umjetnost doživjeti bez da im netko stavi ogroman putokaz s cijenom ispred iste.

Ne. Ne putokaz. Obrazovanje. Samo će donekle obrazovano uho raspoznati kvalitetu gudačke svirke. U svim tim masama koje su prolazile nehajno kraj maestra, koliko je ljudi u životu bilo na koliko koncerata klasične glazbe? A koliko ih je u školi o njoj naučilo išta?

I kolaž i mozaik i violinist na ulici i neka škrabotina i obrađena slika itekako jesu u stanju biti umjetnost. Al ljudi trebaju biti dovoljno otvoreni da je dožive. I ne, ne govorim da je svako djelo umjetnost, samo da može biti. I da za to nije bitno, ili bolje nije presudno od kojeg je materijala i kako je upakirano.

No, tad stvari postaju zahtjevne i komplicirane, traže angažman. A ko bi se danas stvarno trudio oko nečeg, pa ni jedan tekst nam se ne da do kraja pročitat

Ovo je apsolutno točno.

A work of art is the unique result of a unique temperament. Its beauty comes from the fact that the author is what he is. It has nothing to do with the fact that other people want what they want. Indeed, the moment that an artist takes notice of what other people want, and tries to supply the demand, he ceases to be an artist, and becomes a dull or an amusing craftsman, an honest or dishonest tradesman. He has no further claim to be considered as an artist.

Ovo je davno ranije već objasnio ..a unda u jednom od svojih eseja

The public has always, and in every age, been badly brought up.
They are continually asking Art to be popular, to please their want
of taste, to flatter their absurd vanity, to tell them what they
have been told before, to show them what they ought to be tired of
seeing, to amuse them when they feel heavy after eating too much,
and to distract their thoughts when they are wearied of their own
stupidity. Now Art should never try to be popular. The public
should try to make itself artistic.

Eto, čovjek je to krasno objasnio. Ne valja umjetnost pojeftiniti, nego publiku poskupiti. Problem nije u umjetnosti koliko je u publici.

Jer umjetnik, kao što Wilde kaže, načelno ne radi za publiku nego za sebe. (Tu se vraćamo na ono moje upozorenje o različitosti 'umjetnikove umjetnosti' i 'potrošačeve umjetnosti'.) A na publici je da nauči njegov rad razumijevati. Ako ne nauči, jebiga. Onda niš'.

[Emericzy]

DIO ČETVRTI

Mislim da prva umjetnička djela uopće nisu planirana da budu umjetnička djela, netko je dobio ćef da nešto napravi i to je napravio. Nekome drugome se to možda svidjelo pa rekao ajde i meni jedan i tako je krenulo . A sada kritičari izmišljaju toplu vodu od toga. Slično kao i književnost u školi i što je pjesnik htio reći sa rimom... Možda ništa, možda mu je samo bio ćef da to napiše, da se nešto rimuje, jer nema zime dok ima rime .

To je točno, samo ti krivo tumačiš implikacije te razlike.

Poanta je sablazan, to je cilj, takva reakcija. Ali meni u tome nema ništa umjetničkoga.

Tebi nema. Ali tvoje je mišljenje društveno irelevantno.

Ako bih baš morao definirati umjetnost onda bih rekao da je to stvaranje.

Da, umjetniku. Ali ne i publici. Publika ništa ne treba stvarati. Ona treba doživljavati, analizirati, sintetizirati, osjećati.

Ali stvaranje nečega što ostane, performans to nije. A zapravo baš ono što sam spominjao i na drugom topicu, rezanje glava pilićima na pozornici, uriniranje po publici, seks na pozornici, to je performas, to nije umjetnost.

Kao što je pokazao Duchamp, umjetnost je u glavi, a ne u materijalu. I performans stvori nešto što ostane -- u glavi gledatelja koji je razumio o čemu se radi. Dakle, performans također može biti umjetnost. Nije ga lako shvatiti, ali velik dio umjetnosti generalno nije baš lagan za shvaćanje.

Kriterij "to meni nije umjetnost" je vrlo škakljiv - prihvaćam ga kao nečii filtar onog što (ne) želi konzumirati, ali postaje problematičan ako ga se želi nametnuti kao opći kriterij (ne)dopuštanja (ili, nefinanciranja) nečijeg rada.

Konačno, ako ja nešto temeljito ne razumijem, ako se nešto meni osobno ne sviđa, imam li pravo negirati ikakvu kvalitetu ili svrhu toga nečeg? Meni je uriniranje i tako to odbojno i nezanimljivo - pa i "osobno neprihvatljivo" (zaklani pilići su preko crte prihvatljivosti zbog nasilja kao takvoga) - ali, nemam hrabrosti svakoga kome nije odbojno i nezanimljivo proglašavati ovakvim i onakvim. Što je s apstraktnim slikarstvom i još hrpom drugih stvari koje mnogi ne razumiju i ne lajkaju ?

BTW, kriterij "razumijevanja" i "sviđanja širokim masama" je dominantna odrednica socrealizma.

Zamišljam kakav bi kupus nastao kad bi se slična mjerila počela primjenjivati u, npr., znanosti.

Točno! To je to!

Nisam čitala cijelu raspravu, ali par stranica koje jesam me zbunilo. Čini mi se da se debata svodi na procjenu vrijednosti neke umjetnosti, pa još brkate cijenu (tržište) s vrijednošću, a da uopće nismo načisto što umjetnost jest Eh , sad ću ja nabacat par ne baš vlastitih misli pa probajmo onda ocjenjivati što za nas jest umjetnost.
Umjetnost je vid komuniciranja neke misli ili osjećaja. Artefakt, produkt bilo koje vrste, poruka je upućena publici bilo kojeg broja (sebi, jednom, grupi, svim ljudima, vanzemaljcima, poznatima, nepoznatima) i karakterizira je određeno trajanje.
E sad, netko svoje misli komunicira piramidom, netko plesom, netko pričom, a netko klanjem pilića. Klanje pilića postaje umjetnost u trenutku kada bilo tko i bilo kad to klanje interpretira kao nešto više od mehaničke radnje koja sluči tome da se piliću presječe grkljan. Ta interpretacija ne mora biti ni jednoznačna, niti mora biti uvijek ista kroz vrijeme. Nešto što mi danas čitamo kao vrhunsku umjetnost, primjerice,u svoje je vrijeme bilo možda nešto bolji obrtnički proizvod. Bljuvanje na pozornici na pjesme Miše Kovača su u određenom vremenu i prostoru razumljiv performans, u drugom - zato jer se poruka ne može razumjeti - samo bljuvanje.
Dakle, ako hoćemo čitati vrijednost u umjetničkom smislu, trebamo poznavati kontekst da bismo mogli interpretirati poruku, kod i onda se možemo prema tome vrijednosno određivati. Tada možemo ocijeniti da je gomila tih poruka i njihovih materijalizacija jednostavno - loša, plitka, na nivou doskočice koja će ti možda izazvati neki kenjavi osmjeh u trajanju od pol sekunde (kao većina isforsiranog sranja meni, poput razapete žabe malo iznad), pompozna u negativnom smislu itd. itd.
Meni je smiješno da se itko opterećuje cijenom nakeljenom uz određeni umjetnički proizvod i na osnovu toga sumnja u vlastitu procjenu vrijednosti neke umjetnosti To nije bitno. To je tržište. Kao da zaboravljate da ljudi nisu ni uvijek ni često jako pametni ni jako duhoviti pa im ni djela ne mogu biti takva Ali nisu zato neumjetnost, nego su loša umjetnost.
I još nešto, etablirala se i institucionalizirala ona umjetnost koja, recimo, trajno komunicira, i kad su i umjetnik i epoha nastajanja davno gotovi. Suvremena umjetnost jednostavno ne traje dovoljno, a na silu se pokušava etablirati pa onda ljude raspizdi kad neka instalacija dobije cijenu kao Da Vincijev crtež. Jebiga, danak naše epohe.
I da, veliki umjetnik bi postupke čistačica vidio kao legitimnu komunikaciju sa svojim djelom/sobom i ne bi čišćenje smatrao uništavanjem. Kupac koji nije načisto s interpretacijom djela, a skupo je platio pozu, popizdit će. Mene to zabavlja

Sve ovo potpisujem. Samim time, to postaje dogma.

Za kraj:

Pravilo peto: Nemojte da vas 'lažni prijatelji' dovedu u zabludu. Ako mislite da nešto razumijete, to još uvijek ne znači da ste u pravu..

To je zamka u koju upadaju ljudi koji vole konvencionalnu, mimetsku umjetnost i uspoređuju je s, recimo, apstraktnim ekspresionizmom, ili konceptualnom umjetnošću. Gledaju recimo Rembrandta i Duchampa. U Rembrandtu odmah i lako prepoznaju umjetnost, a za Duchampa trebaju pola sata objašnjenja, a i onda su zbunjeni. To je strašna zabluda. Oni 'razumiju' Rembrandta podjednako duboko kao što razumiju i Duchampov pisoar. I jednom i drugome vide samo površinu. A pojma nemaju ni što je Rembrandt htio reći (uvjeravam vas, to je puno teže shvatiti nego što većina misli) ni što je htio Duchamp. U oba slučaja fulaju ceo fudbal.

Nije umjetnost jednostavna stvar.

[Tyden]

Tyden, pa jebemu, ko ti je reko da se diskvalificiraš zato što se ne slažeš? Ne radi se uopće o tome.

Radi se o tome da se ti ne slažeš sam sa sobom.

1. izjava - Umjetnost ne postoji
diskvalificira ovu
2. izjavu - klanje pilića je uvreda za umjetnost

Jel sad jasnije?



edit: fali mi ono polje di se upisuje razlog za edit, tamo sam baš znala sebe fino opsovat

Ovaj put ću pokušati biti kraći. Radi se o tome da točka jedan i dva meni nisu nepovezane. Dok se klanje pilića klasificira kao umjetnost pitam se da li umjetnost uopće postoji ili je to samo naziv pod kojega trpaju ono što bi inače bilo smatrano neukusom (u najmanju ruku).

Tebi nema. Ali tvoje je mišljenje društveno irelevantno.

Meni nije, društvu možda je. No isto tako ima i preko nekoliko onih koji bi se složili samnom. Čak mislim da bi veći dio društva imao slično mišljenje o ovim "umjetnostima" koje stavljam pod navodnike.

Da, umjetniku. Ali ne i publici. Publika ništa ne treba stvarati. Ona treba doživljavati, analizirati, sintetizirati, osjećati.

Kako kome, ja cijenim proces stvaranja, pošto sam i sam pokušao stvarati.

Kao što je pokazao Duchamp, umjetnost je u glavi, a ne u materijalu. I performans stvori nešto što ostane -- u glavi gledatelja koji je razumio o čemu se radi. Dakle, performans također može biti umjetnost. Nije ga lako shvatiti, ali velik dio umjetnosti generalno nije baš lagan za shvaćanje.

Sa te strane i Big Brother može biti umjetnost. Mistificiranje i glorificiranje baš i nije produktivno. Razumijevanje stvari ide prema tome da se pojednostave, a koliko vidim umjetnost se trudi ići u suprotnom smjeru i za sve "neobično" je objašnjenje "ah, ne može to svatko shvatiti". Zato i ima gro samoprozvnih "umjetnika", ah, nije to za svakoga, nismo mi na nivou da ih možemo shvatiti. I onda se nađe nekih koji da bi se pokazali kako su produhovljeni počnu veličati to isto i na kraju eto, imamo umjetnost. Kralj je gol, ali to se ne govori .

[Emericzy]

Meni nije, društvu možda je. No isto tako ima i preko nekoliko onih koji bi se složili samnom. Čak mislim da bi veći dio društva imao slično mišljenje o ovim "umjetnostima" koje stavljam pod navodnike.

Tja, veći dio društva vjeruje u horoskopske znakove. Upućeniji ljudi ne. Ovi drugi su relevantni. Oni prvi nisu.

Kako kome, ja cijenim proces stvaranja, pošto sam i sam pokušao stvarati.

Ma cijeni ga koliko hoćeš, ali razdvajaj kreaciju od konzumacije. Kuhati nije isti proces niti doživljaj kao jesti skuhano, niti se ravna po istim pravilima, iako se može raditi o jednom te istom jelu.

Sa te strane i Big Brother može biti umjetnost.

Načelno može. Ali ne onaj postojeći, nego nešto takvo rađeno s namjerom da bude umjetnička gesta. Nešto s konceptom iz kojega je vidljivo što se htjelo reći. I nešto što je tu namjeru ostvarilo u dovoljnoj mjeri.

Uostalom, Siniša Labrović, poznati konceptualni umjetnik i jest napravio umjetničko djelo upravo na tu temu. Napravio je Big Brother s ovcama kao učesnicima umjesto ljudi.

Mistificiranje i glorificiranje baš i nije produktivno. Razumijevanje stvari ide prema tome da se pojednostave, a koliko vidim umjetnost se trudi ići u suprotnom smjeru i za sve "neobično" je objašnjenje "ah, ne može to svatko shvatiti". Zato i ima gro samoprozvnih "umjetnika", ah, nije to za svakoga, nismo mi na nivou da ih možemo shvatiti. I onda se nađe nekih koji da bi se pokazali kako su produhovljeni počnu veličati to isto i na kraju eto, imamo umjetnost. Kralj je gol, ali to se ne govori .

Ja sam prvi koji kažem da u tom sustavu ima i zloupotreba. Pa što? Ima i samoprozvanih znanstvenika. Recimo, u Hrvatskoj tri četvrtine 'znanstvenika' ne zadovoljava međunarodno prihvaćene kriterije koji određuju tko jest znanstvenik a tko nije. Pa što? Hoćemo li zato reći da znanost ne postoji i sprdati se s njome? Koje to područje ljudske djelatnosti ne podliježe istim problemima?

[..a unda]

Kako mi je samo promakla ova rasprava? A mogao sam cijelu trilogiju iztrkeljati na tu temu...

No, dobro, može čiko da vam kaže par stvari i ovako, nakon što ste se vi natrkeljali. Stvari koje vam drugi neće reći. Il' ne znaju il' ne mare. Sjedite tu, djeco, dolje i poslušajte. Ti Pero ne zvrndaj uokolo. Ako ti se zvrnda, idi kući pa zvrndaj. Ne smetaj drugima.

Paz' 'vamo. O čemu sam pričao? Aha, umjetnost...

ciko, samo ti trkeljasi trilogije i akademisi u najboljoj maniri pruske skole ubijanja umjetnosti, ali kvadrifoliume napisati neces.
uostalom, ti i ne znas o cemu pricas, sam si rekao..pricati o umjetnosti ili pricati o seksu ili pricati o vinu, za tebe je isto, ali najvaznije je znati gdje si stao, to daje drugima sigurnost turboforme, ali prica je uvijek ista.
pravilo prvo...zato jer ne znas; pravilo drugo, jer i da znas ne bi mogao; pravilo trece..i da znas i kad bi mogao, ne bi to odabrao, ti bi odabrao nesto drugo..npr koketiranje i formu, a to je daleko od sadrzaja, a o necem drugom da i ne govorim.
ukratko, da se ne zajebajemo puno..

DIO PRVI

Pravilo prvo kod razmatranja umjetnosti: Jedna je stvar umjetnost umjetniku, a druga je stvar umjetnost promatraču, slušaču, čitaču, dakle konzumentu. Nemojte u diskusiji brkati te dvije stvari. Devedeset posto ljudi koji govore o umjetnosti zaboravljaju tu super-važnu distinkciju.
..
Ja ću nastojati uglavnom govoriti o doživljaju umjetnosti od strane 'potrošača'. Strane umjetnika doticat ću se sekundarno, gdje je to važno za temu.

dakle, nakon sto si se odredio, ne stajes. posteno. ti si konzument i sve oko tebe je na raspolaganju tvojoj potrosnji . ok.
..ali, nesto si pobrkao. s tvojim nacinom odgajas konzumente. zato imamo umjetnika kolko oces, ali nema para, rekao bi mujo.
..ili, znamo sve o ni o cemu, teroeticara ko halve, ali umjetnosti nema.
dakle, vazno je napomenuti da si ti iznio ovdje svoju matricu umjetnometrije, tako da ne bi neko bio u zabludi u odredjivanju sto je to (pa i uopce & opce) umjetnost.

Pravilo drugo: Doživljaj umjetnosti ne dolazi sam po sebi, nije lak i nije jednostavan. Možda svatko može biti umjetnik -- o tome postoje razne škole mišljenja -- ali bogami ne može svatko biti konzument umjetnosti.

nije istina. npr, pjesnikom se postaje ako se napijes vode s izvora..gdje ono, prema delfima, na kastalijskom izvoru.
jesi bio tamo? kolko si se nalokao te vodurine? ..i? nista? dobio si samo inspiraciju opisat taj izvor?
ili si se mozda trudio misleci da treba znat pit, pa si srkutao s malim prsticem podignutim tu vodicu i..opet nista? i ovako i onako ne valja?
e, pa kad ne valja, amo onda barem pricat o tome kako je to zaista jedna bistra voda, doduse, zavisno od cega onog, ba? ..zavisno od skola razmisljanja?
naravno, treba to sve dobro izmistificirat, jer kako onda drugacije protumaciti da je veca umjetnost gledati, a stoga i tumaciti umjetnost,nego sto je umjetnost sama.
ako to nije jeftini larpurlatizam, onda ne znam sto je. enivej, o larpuraltizmu u svom pozitivnom znacenju, malo cu poslije, sad govorim samo o bipolarnom kicu.
ili. ko zna radi, ko ne zna, poducava. lakse je napraviti umjetnost, nego doziviti je. : gloria in ekcelzis deo:

Pravilo treće: Svaka umjetnost ima svoj jezik. Ponekad svako pojedino djelo ima svoj jezik. Ako ga ne znate, nećete tu umjetnost razumjeti..

nema. ali, ovo ono tamo amo simte tamte..
nema.
..ali ja , ali ono, ali ti, ali mi, ali prangije, ali mackule, ali ja, ali kako, ali tako..

nema.

umjetnost ima jedan jezik i jedan govor. ko kad se kineski pas i moja pasica sasvim dobro razumiju bez interpreticara (i komunikaciji cu koji detalj poslije...).
..ili kao da kazes da je ep, roman i drama, da je medju njima razlika u jeziku. ok, sad ce se neko mozda ustobocit i rec..pa nego kako, pa naravno, a ja cu mu rec da se pocese nogom iza uva i to dok bude hodao na jednoj ruci, a drugom se cesao tamo gdje mu je nesto vise trebala bit glava.
postoje nacini, tehnike, ogranicenja..forme. da ponovim..forme. da ponovim? forme izrazavanja, koje su se tokom vremena izbrusile u neka pravila, kanone, ali..da je to jezik, tj da su to razliciti jezici zato jer se na primjer koristimo nazovom..filmski jezik, zato jer dorski stup usprkos svom entazisu jos uvijek nije prikladna pornografija, meni govori samo o tome da me cudi kako to jos nema jedno tri miljuna umjetnickih jezika kojima ce teoreticari & konosjeri & kriticari & los interpretandosi umjetnosti prikriti svoju nesposobnost tako da izmisle neku sposobnost u kojoj ce oni biti sposobni.

Pravilo četvrto: Vrijednost umjetnosti, sviđalo se to nama ili ne, određuju stručnjaci -- ljudi koji su svojoj okolini dokazali da, za razliku od laika, dobro znaju 'jezik umjetnosti'..

svidjalo se to nekom ili ne, mogu se ti strucnjaci (disklejmer..uglavnom), uhvatiti za tu vrijednost koju su oni vlastorucno i nadasve kreativno..kreativnije od toga sto procjenjuju, dakle, mogu se oni za tu vrijednost uhvatiti objema rukama, alamatat s njom gore dole, tuc nas njome po glavi i vikat..araus!
to je jedino sto mogu ti profici, dokazivati da je njihov jezik jedan i jedistven, a da se jedinstveni jezik umjetnosti dadne pisati samo medju navodnickim znakovljem.
lukavo je to s njihove strane. naucis svoj jezik, stavis ga da je glavni, pa onda mozes rec da znas hiljadu jezika.
to ne da je zamjena teza, to je zamjena smisla u kojoj umjetnost sluzi strucnjacima koji ce nama konosjerski reci o cemen se tute radi. to je ustvari zamjena smisla besmislom, ako cemo besmisao u ovom slucaju nagativno konotirati, a smisao uzvisti, cak i na strucnu razinu ako treba..
uopce, kakva je to rijec..strucnjak? sta je to?..mislim, strucnjak. strucnjak za sto? za ono sto oni odrede da je nesto?

slobodno ti prigrli te vrijednosti. potpuno razumijem da svatko trazi svoje mjesto pod suncem na ovaj ili onaj nacin..ali, od toga stvarat znanost neku u kojoj se ima automatski povlasten polozaj zato jer smo se prilagodili ili oformili ugodnu i toplu smrdecu grupu?
o, tempora. o, nidores..

eto, djeco, sad znate kako stoje stvari. ako mene budete poslusali, vrata su vam svugdje zatvorena i necete zavrsit skolu.
ako ciku budete poslusali i govorili mu ono sto on oce cut, sanse da ugodnije zivite su 1:ogroman (tj falio sam..1:nesto vise od jedan). tako da preporucujem da na ovom ispitu mu kazete bilo sto samo da dobijete dva, a poslije, ko vas pita, radite sto ocete, i onako nikada od vas umjetnika. iskoristite sto mozete, to je legitimno pravo svakoga

a sad, kako to sa sobom pomiriti, kako sebe pogledati? ma, zaboravi se to lakse nego sto se misli. prihvati se sam sebe objerucke takvog kakav si puno brze nego sto se moze i sanjati. uostalom, tome snovi i sluze..ovi snovi, pragmaticni, puritativni..ne oni, snovi koji bi nas trebali vuci nekud. nekud je ipak, budimo iskreni, prenepoznato..

[..a unda]

NE!!! Umjetnost je komunikacija. Razgovor sa sobom je razgovor sa sobom. Njegov rezultat može biti umjetnost, ali sam proces nije. Jest iz perspektive umjetnika, ali to što on sam proizvede u kuli bjelokosnoj je tek umjetnički poluproizvod, proto-umjetnost. Neku vrijednost ona ima samo u onoj mjeri u kojoj je u autoru nešto pobudila. Dakle, prema 'pravoj' umjetnosti ona je u istom odnosu kao masturbacija prema seksu. Nije, dakle, sasvim odvojena, ali nitko joj normalan neće pridavati neku veliku vrijednost.

Kao što svojevremeno sonetist Emericzy napisa:

...Al' tek u drugome naboj je pravi;
u drugom tijelu pravo uzbuđenje;
rumenilo djevu svu kad preplavi,
silovite strasti otkrije vrenje.

Dakle, masturbacija prestaje biti masturbacija i postaje umjetnost kad se odnos proširi na primatelja umjetnosti, promatrača i 'potrošača'.

Denis Dutton lijepo je to rekao iz druge perspektive, evolucijske:

Just as the peacock’s tail is designed to attract the peahen, the warbler’s song the female warbler, and the lion’s roar the lioness, so the various beauties of art, music, and dance evolved as means of demonstrating their creators’ superior reproductive fitness.

Ili, da se vratimo uvijek relevantnom Emericzyju, u onom istom sonetu:

Cilj mog je stiha da želju probudi;
Uz moje da tvoje privije grudi.

cilj tvog stiha je seks, jebacina, zadovoljavanje pet cula i sad se tu trazi nacin kako to opravdati da ne izgleda tako agresivno.

umjetnost je komunikacija? ma bogati? a sta nije komunikacija onda? a jel filosofija komunikacija? jel znanost komunikacija? kako one s tim stoje? s kim to one komuniciraju i zasto? koji je njihov smisao? seks? tome one sluze na kraju balade?

amo mi onda informatiku uzet kao objasnjenje svega, a teoriju informacije kao glavni i jedini predmet na studijima povijeti umjetnosti i slicnim trzisnim razumijevanjima, a studenti ce samo unositi podatke i konstantne varijable u neke mejnfrejmove koji ce nama objasnitikako stvari stoje kad ne opadnu.
(sad mi pada na pamet odlicna prica, vec cu se valjda sjetiti tocno autora i naslova, kad je jedan, dobro pijan, odlucio napraviti otvarac za pivske flase, ali je onako pijan kad je napravio na poslijetku tog robota, tu inteligenciju, zaboravio cemu taj robot sluzi. u medjuvremenu, dok se nije raspleo zaplet, taj se robot divio sam sebi i zajebavao stvaratelja. nije tako linearna i plosna ta prica..)

razgovor sa sobom jest komunikacija. narocito kad nemas s kim pricat. iz razno raznih razloga. cudjenje jest intimni proces u kojem se moduliraju i demoduliraju dva koda, onaj racionalni i onaj iskustveni, primatelj i posiljatelj su jedno.
to sto mi to manje ili vise nesvjesnije radimo, svakodnevno ili to sto nam takva vrsta nije dovoljno zabavna da testiramo realnost, za koju uvijek mislimo da su drugi, to je drugi par postola.
ili jednostavno, nedostatak takve komunikacije moze znaciti da smo se samo prestali cuditi i onda mislimo da je komunikacija s drugim istim takvim ono sto nam preostaje i da je komunikacijski kanal napokon cist ko puskica koju smo maloprije, kako kaze emerici, pre potentno ocistili ili smo taj kanal ocistili penetracijom..demagogije npr, tvrdeci da treba znati cistiti i mekom krpom, da nije dovoljan samo cvrsti, jel, hardver.

dakle, u cas trenutka od komunikacije dodjemo do opcenja, a onda, samo nebo je granica. drugim rijecima, da parafraziram marfija, ko u ruci drzi samo kurac, sve mu izgleda kao _____ (staviti po volji, a ja cu na prvi pogled neprecizno i zbunjujuce, staviti..ejakulat, jer..cudni su puti gospodnji).

ko ce cemu pridavati neku vrijednost, naravno da ovisi o mnogocemu. znanje je vazno, ali ne nuzno. poznavanje konteksta je isto vazno za razumijevanje, ali..razumijevanje cega i o kojem kontekstu govorimo?
zar cemo ostati na zbiru trivijalnosti i zanimljivosti, hiperprodukciji podataka o necemu da bi donijeli odluku u okviru sasvim drugog konteksta, mozda nezeljenog i ako uspijemo nabosti slucajnio nesto, onda cemo i takvu kontekstualizaciju opunomociti pravilom?
..ili, zaludu nam svi podaci, kad odluku donosimo guzicom? onda se barem opostenimo i uzivajmo i odmah nek nam guzica odluci slobodno, bez ikakvih akademizama i matricnosti, onako kako joj to vec prilici kad je vec mozemo smatrati ukrasom nuznosti.

dakle..opet dakle, za vrijednost, za odredjivanje vrijednosti, uvijek moramo imati dvoje koji ce kompromisom ili dogovorom nastojat jedan drugog zajebat.
mozemo na umjetnost gledat i tako, mozemo i na komunikaciju gledati tako, mozemo i na umjetnost gledati kao na podatak koji samo ceka nas da bi postala utilitarna informacija, a mi cemo vec nekako otkriti cemu nam moze posluziti taj artefakt, crni monolit, pa cak i ako se divimo kako je on ustvari nastao zbog nas da bi po njemu mogli tuc rodjenom cunom dok se taj portal ne otvori.

enivej, kako god mi mislili i radi cega god mi mislili, umjetnost se ne otvara iskljucivo onima koji imaju znanje ili razinu neku znanja. to moze biti i neki ekskalibur kojeg ce neki seljo predodredjen za to, talentiran, a i ne znajuci zasto, sasvim lako izvuci iz kamena.

ali, osim sto cunama mozemo mlatiti i po crnom monolitu i po macu, sve dok ne dobijemo kilu nakon koje ce u nemoci kila postati umjetnoscu, znanje moze posluziti da se malo sjedne i razmisli ili cak zamisli, ali u svakom slucaju je najvaznije zastati ako primjetimo nesto sto je razlicito od tog naseg usmjerenog znanja i pogledati nije li to mozda ono ogledalo ili dio ogledala za koje svatko od nas zeli da postoji. vrijedi malo odvojiti trenutak da se malo zacudimo. ne treba to biti nikakva histericna katarza spoznaje, ali dobro je vidjeti da postoji negdje taj nas mali odraz ili odsjaj u kojem cemo se prepoznati, dakle komunicirati sa samim sobom, dobiti informaciju korisnu tko zna za sto o sebi samima koju cemo moci samo i primijeniti na sebe same i koja ce samo na takav naci i u takvom kontekstu, da ne kazem svijetu i realnosti, imati neku vrijednost.

a umjetnost ili vulgarno..umjetnicko djelo, tu ce bit i dalje ili je bilo i prije, napravljeno neovisno od nas i tko zna za kakvu svrhu..jedino sto cemo moci nekako, na neki nacin spoznati jest ljepota i sklad na samih, neponovljiva, u tom trenutku i na tom mjestu.

a ako se to zeli dobiti sto cesce, onda tu vec postoji trziste i uvjerivaci sto je to nama vrijedno ili mozemo jednostavno svesti sve na orgazam tjeseci se da ta forma i ne mora biti zadovoljena ako je mi dobro opisemo, odnosno..da je i takvo opisivanje omogucavanje nase bioloske besmrtnosti.

[vrrrlet]

Ja imam problem kad kritika ocijeni uriniranje ili paljenje zastave kao umjetnost. Ako sam zato seljak, neka.
Ne vjerujem nekritički kritici.

Ovisi kakvo uriniranje, nije svako umjetnost. Ako pišaš po strujnim kabelima kao lik iz Kiklopa govoreći slične riječi, to je jebena umjetnost. Ako se popišaš u krevet, nije.

[..a unda]

DIO DRUGI

Kaže naš Unda:


Ovo bi eventualno bio neki ideal umjetnosti. Kao takav, u stvarnosti ne postoji. I ne može postojati. Rekli smo da je umjetnost od krvi i mesa, ima ciljeve utrobe pomiješane s idealima. Zbog toga možda teži svevremenosti i univerzalnosti ali ju ni slučajno ne dosiže.

I tu dolazimo do zajebanog vrzinog kola razumijevanja umjetnosti. Čitajte sad pažljivo, ovdje vam se objašnjavaju stvari koje vas muče kroz velik dio diskusije.

..ali zato postoje utrobe, izlucevine, meso, krv, znoj i suze umjetnosti i njenog realistickog predloska, postoji sve ono sto se da transirati i analizirati.
neanalizirano i netrasnirano ne postoji ili kao da ne postoji. tako su nastale reklame. da budemo nesto cemu cemo drugome dati vrijednost. doslovno dati..ono, uzmes svoju vrijednost i das je jefitno drugom koji je tako postao prebogat i onda si sretan i zadovoljan.

dakle, ako je ono sto sam rekao eventualno bio neki ideal umjetnosti, onda bi eventualno i ne mogao ne postojati, ako cemo se vec baviti teoartoidealijama.
zato uzmimo ono sto nam se daje, realnost koja se sasvim lijepo opisuje i uoblicuje u materijalizam, svodi na taj zajednicki nazivnik i time se unaprijed i umjetnost i umjetnik i takvo djelo unaprijed proglasavaju pokusajem prevare, onom starom dobrom nasom djelatnoscu..ko ce koga zajebat, jeftino kupit skuplje prodat i to onda nazvati otkricem, originalnoscu, do tad ne poznatom i nevidjenom umjetnoscu.
da bi se stvorilo plodno tlo za takvu radju, potrebno je taj vasar, to podrucje regulirati nekim pravilima, analizama.
ustvari sam je je sebi taj vasar i dernek dovoljan, aumjetnost ce vec i onako doci, vec ce se nesto proglasiti umjetnoscu, vec ce se nesto, u predivnom i tako iskoristljivom nedostatku kriterija, ogromnoj kolicini subjektivnosti, vec ce se nekog objektivno moci uvjeriti u nesto, jer..subjektivnost je tako podatna, to je samo obrambeni mehanizam radi neznanja, kojeg, eto..dernek konosjeri imaju.

utoliko bih mogao reci, da je to znanje za kojeg se tvrdi da je put razumijevanju umjetnosti, a mi tako zelimo da nas se smatra onima koji umjetnost mogu prepoznati, najvise potrebno upravo zbog i radi tih dernek mahera, ne radi umjetnosti. to je samoindukcija znanja s kojim umjetnost ima veze isto kao sto kredo kvija apsurdum nema veze sa kokakolom.

znanje za univerzalnost, za poimanje cjelovitosti, nigdje se ne stjece. moze se pokusati baviti onim rilkejanskim kruzima ili arhimedovim.
mozemo samo pokusati, mozemo samo pokusati taj krug do nekud siriti, pa dokle se dodje, a jedan od tih nacina jest umjetnost. ne traba razumjeti put, na njega treba stupiti, zakoracati i sto idemo dalje, imat cemo bolji odnos gdje smo bili i bolje cemo moci odrediti koji je to korak ili nekoliko njih presao granicu onog sto moszemo nazvati umjetnoscu.
utoliko smatram da je odredjivanje umjetnosti komunikacijom, isto kao sto snicel mozemo nazvati jelom, ali, tko je ono rekao..kako je ono islo.. gledam i pamtim, slusam i ucim, radim i..razumijem.

[..a unda]

Onome tko se potrudio naučiti njezin jezik.

..nije ono bio moj kvot, sto uopce ne znaci da ono nisu bila dobra pitanja, niti da je tvoj odgovor o sluzbovanju ispravan, a nije ni konzistentan uzevsi u obzir neke prijasnje tvoje otposte.

Tebi nema. Ali tvoje je mišljenje društveno irelevantno.

..sto bi trebalo reci da je tvoje misljenje drustveno relevantno. ah, da, zaboravio sam da to govoris sa pozicije mentaliteta konzumenta. nego kako drugacije. kupac je uvijek u pravu...

Pravilo peto: Nemojte da vas 'lažni prijatelji' dovedu u zabludu. Ako mislite da nešto razumijete, to još uvijek ne znači da ste u pravu..

dakle, sa i bez navodnika, ne treba se uzdati u tu paranoju odredjivanja laznih i nelaznih prijatelja. uvijek se moze biti iskren prema sebi i za svoj gust ili cak interes.
..i naravno, ako se nesto ne razumije, to jos uvijek ne znaci da niste u pravu, ako vam je uopce stalo do toga..biti u pravu.
jer, umjetnost nam pruza mogucnost da se sa raznih tocaka sagledamo. biti u pravu je dosadno.

[Emericzy]

Vidim, s tobom se ne može ukratko. Evo onda još jedan triptih.

LIST PRVI tripiha suprotivog Undi

ti i ne znas o cemu pricas, sam si rekao..pricati o umjetnosti ili pricati o seksu ili pricati o vinu, za tebe je isto

Pa... nije li?

ti bi odabrao nesto drugo..npr koketiranje i formu, a to je daleko od sadrzaja

Nije. Forma i sadržaj uvijek su međusobno zavisni. Forma utječe na sadržaj i sadržaj na formu. Od toga ne možeš pobjeći.

dakle, nakon sto si se odredio, ne stajes. posteno. ti si konzument i sve oko tebe je na raspolaganju tvojoj potrosnji . ok.
..ali, nesto si pobrkao. s tvojim nacinom odgajas konzumente. zato imamo umjetnika kolko oces, ali nema para, rekao bi mujo.
..ili, znamo sve o ni o cemu, teroeticara ko halve, ali umjetnosti nema.
dakle, vazno je napomenuti da si ti iznio ovdje svoju matricu umjetnometrije, tako da ne bi neko bio u zabludi u odredjivanju sto je to (pa i uopce & opce) umjetnost.

Ajme, što ga natrtlja tu, jedva glavu razaznaš od repa. Ako, zapravo, nisu sve to samo repovi.

(a) Konzumente 'odgajam' samo u smislu otvaranja očiju. Govorim im kako doći do razumijevanja (i time većeg uživanja u) umjetnosti. Na primjer, govorim im da u procijeni umjetnosti imaju na umu da je umjetnost jedna stvar umjetniku, a druga njima. Da nešto što je umjetniku vrijedno neće nužno biti vrijedno i njima. Važno je znati da nešto što njima ne izgleda kao umjetnost ipak itekako može biti umjetnost.

(b) "umjetnika kolko oces, ali nema para" "teroeticara ko halve, ali umjetnosti nema" -- tu moram pretpostavljati što si zapravo htio reći, jer u stvarnosti nisi rekao ništa. Umjetnika i nema baš jako puno, osobito ne onih priznatih od "struke". Teoretičara još manje. Koliko ih ti znaš? Ja možda dva-tri-četiri. Dobrih možda jedan ili dva. Za naciju od 4,5 milijuna to nije puno. A umjetnosti, bogami ima. Ja vrijedno posjećujem izložbe, koncerte, premijere itd. i ne vidim baš neki silan manjak.

(c) " vazno je napomenuti da si ti iznio ovdje svoju matricu umjetnometrije, tako da ne bi neko bio u zabludi u odredjivanju sto je to (pa i uopce & opce) umjetnost " -- ne, nisam. Suzdržao sam se za sada reći što je umjetnost. I nisam dao ni smjernice za određivanje njezine vrijednosti. Samo sam rekao da tu vrijednost, baš kao i u svakom drugom području ljudske djelatnosti, određuju ljudi koje društvo prepoznaje kao 'stručnjake'.

naravno, treba to sve dobro izmistificirat, jer kako onda drugacije protumaciti da je veca umjetnost gledati, a stoga i tumaciti umjetnost,nego sto je umjetnost sama.

Ne, ne, ne -- gledati i tumačiti nije uopće umjetnost, a kamo li da je veća od umjetničke kreacije. Takvu glupost sigurno ne bih napisao. Ja samo razdvajam kreaciju od konzumacije.

lakse je napraviti umjetnost, nego doziviti je. : gloria in ekcelzis deo:

Da, slažem se, ovo je strašna glupost. Samo, to si ti napisao, a ne ja. Meni takvo nešto ne bi palo na pamet.

umjetnost ima jedan jezik i jedan govor. ko kad se kineski pas i moja pasica sasvim dobro razumiju bez interpreticara (i komunikaciji cu koji detalj poslije...).

Glupost. Da je tako, Mozart bi bio pisao romane i slikao freske s jednakom lakoćom kao što je komponirao. Vojin Bakić klesao bi jednakim jezikom kao Ivo Kerdić. Tko razumije Mozarta, razumio bi i Clash. Tko razumije Kerdića, shvatio bi i onog klipana što slika slonovom balegom. Sve su to različitu umjetnički 'jezici'. da bi ta djela razumjela, moraš njihove jezike naučiti. Srećom, većina tih jezika pripada istoj skupini, pa kad naučiš jedan, dva, tri, četiri jezika, svaki sljedeći biva sve jednostavniji i jednostavniji i na kraju ti za svaki novi jezik treba samo informacija o jednoj ili dvije nove riječi u vokabularu, pokoji specifični detalj idioma i sve razumiješ s lakoćom.

ali..da je to jezik, tj da su to razliciti jezici (...) meni govori samo o tome da me cudi kako to jos nema jedno tri miljuna umjetnickih jezika kojima ce teoreticari & konosjeri & kriticari & los interpretandosi umjetnosti prikriti svoju nesposobnost tako da izmisle neku sposobnost u kojoj ce oni biti sposobni.

Upravo ih i ima na stotine tisuća, anko ne već na milijune. Srećom, kao što sam upravo objasnio, nije ih onako teško naučiti i shvatiti kao lingvističke jezike, nego puno lakše. Takoreći luk i voda, glede težine, ali puno finije po okusu. A kad ih znaš dovoljan broj, svaki sljedeći je piece of cake, dakle desert.

[Emericzy]

LIST DRUGI tripiha suprotivog Undi

svidjalo se to nekom ili ne, mogu se ti strucnjaci (disklejmer..uglavnom), uhvatiti za tu vrijednost koju su oni vlastorucno i nadasve kreativno..kreativnije od toga sto procjenjuju, dakle, mogu se oni za tu vrijednost uhvatiti objema rukama, alamatat s njom gore dole, tuc nas njome po glavi i vikat..araus!
to je jedino sto mogu ti profici, dokazivati da je njihov jezik jedan i jedistven, a da se jedinstveni jezik umjetnosti dadne pisati samo medju navodnickim znakovljem.
lukavo je to s njihove strane. naucis svoj jezik, stavis ga da je glavni, pa onda mozes rec da znas hiljadu jezika.
to ne da je zamjena teza, to je zamjena smisla u kojoj umjetnost sluzi strucnjacima koji ce nama konosjerski reci o cemen se tute radi. to je ustvari zamjena smisla besmislom, ako cemo besmisao u ovom slucaju nagativno konotirati, a smisao uzvisti, cak i na strucnu razinu ako treba..
uopce, kakva je to rijec..strucnjak? sta je to?..mislim, strucnjak. strucnjak za sto? za ono sto oni odrede da je nesto?

Koje je to podcjenjivanje umjetnosti! Kužiš, razgovaramo li o uzgoju kukuruza, ti ćeš bez sumnje prihvatiti da stručnjak zna o čemu govori, a laik ne. A uzgoj kukuruza je beznadno primitivna djelatnost u usporedbi s umjetnošću. Nećeš se ti puno petljati ni u osiguranje od kreditnog rizika, programiranje u C+ niti u površinsku obradu drveta za namještaj. Čak ćeš možda i montiranje zidnih pločica prepustiti stručnjaku. Ali umjetnost, ma daj, pa umjetnost je pičkin dim, kakvi stručnjaci, kakvi bakrači. Svako s četiri razreda osnovne škole i utjecajnim stricem odmah protumači Cezanneov utjecaj na kubiste, a da o esencijalnom smislu kubizma i ne govorim. Pa znamo mi Kubu -- Castro, cigare, šećerna trska i Mambo Kings.

slobodno ti prigrli te vrijednosti. potpuno razumijem da svatko trazi svoje mjesto pod suncem na ovaj ili onaj nacin..ali, od toga stvarat znanost neku u kojoj se ima automatski povlasten polozaj zato jer smo se prilagodili ili oformili ugodnu i toplu smrdecu grupu?

Ja ti preporučujem vrući čaj s puno limuna i jedan Lupocet prije spavanja. I dobro se pokrij.

cilj tvog stiha je seks, jebacina, zadovoljavanje pet cula i sad se tu trazi nacin kako to opravdati da ne izgleda tako agresivno.

Pa... Što tome fali?

umjetnost je komunikacija? ma bogati? a sta nije komunikacija onda? a jel filosofija komunikacija? jel znanost komunikacija? kako one s tim stoje? s kim to one komuniciraju i zasto? koji je njihov smisao? seks? tome one sluze na kraju balade?

Mislim da ta pitanja moraš nekako sam sa sobom razriješiti. Očito ti nisu jasna. Naime, ta moja tvrdnja koju napadaš bila je reakcija na ovu tvoju izjavu:

mislim da odnos nije toliko bitan za umjetnost u smislu priznanja, potvrde ili reakcije okoline. to moze biti i odnos prema sebi, razgovor sa sobom, preispitivanje i u tom smislu, ali skoro samo u tom smislu, mogu reci da je umjetnost dovoljna sama sebi i da postoji radi sebe same.

Ja sam ti samo rekao da je drkanje "dovoljno samo sebi i da postoji radi sebe samoga". Pravi seks zahtijeva komunikaciju. U istom je odnosu umjetnička masturbacija prema umjetnosti. Umjetnost koja nije komunikacija vrijedna je otprilike koliko i masturbacija. Pravu joj vrijednost daje interakcija s konzumentima.

razgovor sa sobom jest komunikacija. narocito kad nemas s kim pricat. iz razno raznih razloga. cudjenje jest intimni proces u kojem se moduliraju i demoduliraju dva koda, onaj racionalni i onaj iskustveni, primatelj i posiljatelj su jedno.
to sto mi to manje ili vise nesvjesnije radimo, svakodnevno ili to sto nam takva vrsta nije dovoljno zabavna da testiramo realnost, za koju uvijek mislimo da su drugi, to je drugi par postola.
ili jednostavno, nedostatak takve komunikacije moze znaciti da smo se samo prestali cuditi i onda mislimo da je komunikacija s drugim istim takvim ono sto nam preostaje i da je komunikacijski kanal napokon cist ko puskica koju smo maloprije, kako kaze emerici, pre potentno ocistili ili smo taj kanal ocistili penetracijom..demagogije npr, tvrdeci da treba znati cistiti i mekom krpom, da nije dovoljan samo cvrsti, jel, hardver.

Kad očistim ovaj kanal od šumova, penetracijom razmišljanja, dolazim do zaključka da si prekršio Pravilo prvo kod razmatranja umjetnosti: Jedna je stvar umjetnost umjetniku, a druga je stvar umjetnost promatraču, slušaču, čitaču, dakle konzumentu. Ti si sad odlutao u kontemplaciju o tome što umjetnost znači umjetniku. To je samo po sebi za svaku pohvalu, sjedni, pet. Međutim, dobiješ minusić jer si odlutao. Popustila ti je pažnja. Naime, čiko je, sjećaš se, naglasio da konzument umjetnost doživljava drukčije, a da tek u srazu s konzumentom umjetnost postaje 'prava'.

ko ce cemu pridavati neku vrijednost, naravno da ovisi o mnogocemu. znanje je vazno, ali ne nuzno. poznavanje konteksta je isto vazno za razumijevanje, ali..razumijevanje cega i o kojem kontekstu govorimo?
zar cemo ostati na zbiru trivijalnosti i zanimljivosti, hiperprodukciji podataka o necemu da bi donijeli odluku u okviru sasvim drugog konteksta, mozda nezeljenog i ako uspijemo nabosti slucajnio nesto, onda cemo i takvu kontekstualizaciju opunomociti pravilom?
..ili, zaludu nam svi podaci, kad odluku donosimo guzicom? onda se barem opostenimo i uzivajmo i odmah nek nam guzica odluci slobodno, bez ikakvih akademizama i matricnosti, onako kako joj to vec prilici kad je vec mozemo smatrati ukrasom nuznosti.

dakle..opet dakle, za vrijednost, za odredjivanje vrijednosti, uvijek moramo imati dvoje koji ce kompromisom ili dogovorom nastojat jedan drugog zajebat.
mozemo na umjetnost gledat i tako, mozemo i na komunikaciju gledati tako, mozemo i na umjetnost gledati kao na podatak koji samo ceka nas da bi postala utilitarna informacija, a mi cemo vec nekako otkriti cemu nam moze posluziti taj artefakt, crni monolit, pa cak i ako se divimo kako je on ustvari nastao zbog nas da bi po njemu mogli tuc rodjenom cunom dok se taj portal ne otvori.

Ovo gore nisam shvatio ni minimalno i navodim čisto iz dokumentarističkih pobuda. Neka generacije iza nas vide sa čime sam bio suočen u borbi za kulturno prosvjetljenje. Neka vide. Da ne misle da mi je bilo lako. Da sam onako, komotno docirao uz kavu i Jutarnji list. Krvava je bila moja borba za svaku obož... dušu. Teška i iscrpljujuća. A saveznika niotkuda.

[Emericzy]

LIST TREĆI tripiha suprotivog Undi

enivej, kako god mi mislili i radi cega god mi mislili, umjetnost se ne otvara iskljucivo onima koji imaju znanje ili razinu neku znanja. to moze biti i neki ekskalibur kojeg ce neki seljo predodredjen za to, talentiran, a i ne znajuci zasto, sasvim lako izvuci iz kamena.

ali, osim sto cunama mozemo mlatiti i po crnom monolitu i po macu, sve dok ne dobijemo kilu nakon koje ce u nemoci kila postati umjetnoscu, znanje moze posluziti da se malo sjedne i razmisli ili cak zamisli, ali u svakom slucaju je najvaznije zastati ako primjetimo nesto sto je razlicito od tog naseg usmjerenog znanja i pogledati nije li to mozda ono ogledalo ili dio ogledala za koje svatko od nas zeli da postoji. vrijedi malo odvojiti trenutak da se malo zacudimo. ne treba to biti nikakva histericna katarza spoznaje, ali dobro je vidjeti da postoji negdje taj nas mali odraz ili odsjaj u kojem cemo se prepoznati, dakle komunicirati sa samim sobom, dobiti informaciju korisnu tko zna za sto o sebi samima koju cemo moci samo i primijeniti na sebe same i koja ce samo na takav naci i u takvom kontekstu, da ne kazem svijetu i realnosti, imati neku vrijednost.

a umjetnost ili vulgarno..umjetnicko djelo, tu ce bit i dalje ili je bilo i prije, napravljeno neovisno od nas i tko zna za kakvu svrhu..jedino sto cemo moci nekako, na neki nacin spoznati jest ljepota i sklad na samih, neponovljiva, u tom trenutku i na tom mjestu.

Jako si to lijepo rekao. Vidiš kako umiješ kad se potrudiš. Bravo.

Samo, kužiš, nije to sve. (1) neki "seljo predodređen za to" bit će predodređen za jednu stvar od tisuću. Kraj 999 će proći kao kraj turskog groblja. Jesam li vam pričao kako sam krao nišane s turskog groblja kraj Tuzle? Joj, tamo još negdje 1968. ili 69.... Pardon, zanio sam se. Umjetnost. Predodređeni seljo. Dakle, (2) taj će bistri seljo iščupati svoj Excalibur i vrištati od veselja i mahati njime i sve će na svijetu biti kako treba biti. Osim što pojma neće imati da u toj rupi ima još dvadesetjedan drugi mač, te da su neki od njih možda ljepši i kvalitetniji od Excalibura. Također, on će misliti da ta stvarčica služi samo i jedino za lakše cijepanje drva za potpalu, ni ne pomislivši na svakojake druge primjene gorenavedenog oruđa. Jer, jebiga, nikad nije naučio ekskaliburški, pa nije znao pročitati upute. A one su mu bile lijepo uklesane na kamen kraj zataknutog mača. Čak je pisalo i ono "U slučaju bilo kakvih nejasnoća ili pitanja u vezi s primjenom, te neželjenim nuspojavama, obratite se svom liječniku ili ljekarniku".

znanje za univerzalnost, za poimanje cjelovitosti, nigdje se ne stjece. moze se pokusati baviti onim rilkejanskim kruzima ili arhimedovim.
mozemo samo pokusati, mozemo samo pokusati taj krug do nekud siriti, pa dokle se dodje, a jedan od tih nacina jest umjetnost. ne traba razumjeti put, na njega treba stupiti, zakoracati i sto idemo dalje, imat cemo bolji odnos gdje smo bili i bolje cemo moci odrediti koji je to korak ili nekoliko njih presao granicu onog sto moszemo nazvati umjetnoscu.
utoliko smatram da je odredjivanje umjetnosti komunikacijom, isto kao sto snicel mozemo nazvati jelom, ali, tko je ono rekao..kako je ono islo.. gledam i pamtim, slusam i ucim, radim i..razumijem.

Može se i tako. Priznajem. Evo, priznao sam i put onog "predodređenog selje" (tvoje riječi!). Odmah sam i ukazao na zamke tog pristupa. Tim ćeš putem ponekad doći u situaciju u kojoj su se prvi engleski kolonizatori našli u Australiji. Nisu o toj zemlji imali pojma. Međutim, kaj, zemlja kao zemlja. Kaj bumo sad od toga radili neku mudrost?

Tamo neki engleski Unda, u crvenom mundiru i s rogatim šeširom na glavi, rekao je svojim ljudima: "Možemo samo pokušati taj krug do nekud širiti, pa dokle se dođe; ne treba razumjeti put, na njega treba stupiti, zakoračati i što idemo dalje, imat ćemo bolji odnos gdje smo bili i bolje ćemo moći odrediti koji je to korak ili nekoliko njih prešao granicu onog sto možemo nazvati Australijom." I krenuše oni u unutrašnjost i -- gle čuda -- ničega tamo za njih nije bilo. Mislim, doslovno ničega. Izgiboše od gladi. Aborigini, koji su o toj zemlji imali jako puno znanja, po engleskom mišljenju nepotrebnog, čudom su se čudili. Tko normalan može umrijeti od gladi, a hrana svuda oko njega? Samo ju trebaš znati prepoznati. Ups. Jebiga. Kako je ono bilo? "ne treba razumjeti put"?

..sto bi trebalo reci da je tvoje misljenje drustveno relevantno. ah, da, zaboravio sam da to govoris sa pozicije mentaliteta konzumenta. nego kako drugacije. kupac je uvijek u pravu...

Ne, moj Unda, ja govorim s pozicije čovjeka koji je davno (još u prošlom stoljeću) shvatio da se o kompleksnijim stvarima u životu treba nešto naučiti da bi ih se razumjelo. I da su užici, pa čak i koristi, od njih veći ako ih se razumije nego ako ih se ne razumije. Ti glumiš da to ne znaš, pače da ti je to bedasto ili sumnjivo ili oboje.

Baš mi je slatko s tobom raspravljati. Vrlo se vješto i uvjerljivo pretvaraš da nisam u pravu.

[baja]

dame i gospodo, koliko ste spremni izdvojiti za ovo remek djelo?
http://danas.net.hr/kultura/page/2011/1 ... 03006.html

[ElliQuinn]

Zanimljivo, ne znam je li u pitanju fotografija ili apstraktna umjetnost.

[baja]

Zanimljivo, ne znam je li u pitanju fotografija ili apstraktna umjetnost.

kažu da je fotografija

[aisling]

bajo, hvala ti na ovom. Ovo mi tako diže samopouzdanje da je nevjerojatno
Šteta samo što to samopozdanje ipak neću naplatit.

[..a unda]

..za jednu od ove dvije mozda bih cak nesto i dao..

[..a unda]

bajo, hvala ti na ovom. Ovo mi tako diže samopouzdanje da je nevjerojatno
Šteta samo što to samopozdanje ipak neću naplatit.

..ups. htio sam rec da je slika jako dobra.

[aisling]

Lijepo bi izgledale na nekom zidu, samo ja imam problem kod sličniih stvari što bi ih iskoristila samo za ideju pa si napravila nešto slično :krivotvoritelj:

[ElliQuinn]

Lijepo bi izgledale na nekom zidu, samo ja imam problem kod sličniih stvari što bi ih iskoristila samo za ideju pa si napravila nešto slično :krivotvoritelj:

To se zove inspiracija, a ne krivotvorenje.

[aisling]

To se zove inspiracija, a ne krivotvorenje.

Može biti. Na sličan način sam radila namještaj. Pregledala hrpu komada po dućanima i po katalozima, za ništa od toga ili nisam imala novaca ili mi se nije svidjelo do kraja. Onda sam napravila neki mutant dizajnerskog namještaja i onog klasičnog i dala izraditi. Ne krivotvorim dosljedno, samo u komadićima

[Vodena]

Jep, i ja sam tako dizajnirala nešto svojeg namještaja.

[baja]

bajo, hvala ti na ovom.

niš' niš', napravit ćeš mi jednu umjetničku stalažu

[aisling]

niš' niš', napravit ćeš mi jednu umjetničku stalažu

Odeš van i slikaš travu izbliza, ovako nekako:

Napraviš sličnih 4,5 slika.
Posložiš ih jednu uz drugu u ravninu i zalijepiš na bijelu podlogu tako da ostaviš prazan gornji dio.
I imaš nešto zeleno/bijelo za na zid


edit: spamam vlastitu temu Oprostite

[Emericzy]

dame i gospodo, koliko ste spremni izdvojiti za ovo remek djelo?
http://danas.net.hr/kultura/page/2011/1 ... 03006.html

Htio bih vas samo upozoriti na Pravilo šesto kod razmatranja umjetnosti: ne brkajte vrijednost i cijenu. To su dvije totalno različite stvari. Samo se ponekad poklope. Možda više kao iznimka nego kao pravilo.

Fotografija je dobra, pače odlična, sve pet, ali njezina umjetnička vrijednost sasvim sigurno nema nikakve veze s njezinom trenutnom cijenom na tržištu.