opet ja. evo sad cu se malo zesce olaksat' pa onda necu neko vrijeme.
---
kakav retardirani dan.
sjedim u domu zdravlja.
ispred mene troje ljudi, ali zapravo ih se izredalo sezdesetak. pizdim. konacno dobijem uputnicu za onkologa i ultrazvuk. prikladno, negdje u gradu nailazim na najavu za izlozbu o starim zagrebackim grobljima i pogrebima.
odem u vinogradsku.
nikako da nadjemo mjesto za parking. pizdim. nadjemo parking. nadjemo bolnicu. odvratne stare zgradurine. penjem se 1243260 stepenica do onkologije. pizdim jer ne kuzim kako se tamo penju ljudi koji se raspadaju. zapravo nema bas 1243260 stepenica, ali ih je definitivno previse. zasto tamo nisu smjestili, recimo, psihijatriju? pokazem uputnice na salteru.
mi vam to tu ne narucujemo, morate na centralno, ali odite prvo pitati na ultrazvuk. popnem se na ultrazvuk. blijedo me gledaju.
morate na centralno. spustim se i odem na jebeno centralno, stojim u redu, a nesto nije u redu s ulaznim vratima pa uzasno jako grozno lupaju kad god netko prodje. a stalno netko prolazi. pizdim na vrata. jako. ispred mene neki siroti priglupi starac koji hoce ultrazvuk, ali ne zna koji dio tijela treba slikati. pizdim. konacno dodjem na red, dam teti na salteru uputnice, kaze mi da se za onkologa moram naruciti na onkologiji (iako me lik s onkologije poslao k njoj na centralno).
za ultrazvuk narucujemo za deseti mjesec iduce godine. ja, rek'o,
ali ja mogu umrijeti do desetog mjeseca. tu je pocela nesto trkeljati, ne sjecam se vise sto, ali sam se zahvalila, sama sebi rekla da se nikada necu vratiti i otisla.
na rebro.
ispred mene polusenilni starci kojima objasnjavaju istu stvar po peti put. pizdim. vruce mi je. strah me. konacno dodjem na red. pristojno i ustraseno pitam koliko se ceka. kaze:
prvi slobodan termin za ultrazvuk je krajem drugog mjeseca. ja opet (sad nisam toliko ozbiljna, vise onako...prcam):
ali ljudi mogu umrijeti za dva mjeseca. oni:
zao nam je, to je kod nas tako. a za onkologa ne narucujemo. ja:
a gdje trebam ici za onkologa? oni:
pitajte u glavnoj zgradi na informacijama. (btw, salter koji mi je trebao za onkologa se nalazio svega par metara dalje, trebalo je samo proci kroz mali hodnicic, a bezobraznica me salje u drugu zgradu.

)
nadjem, i to slucajno, taj drugi salter, ali doktoru me ne mogu naruciti jer nemam nikakav nalaz. pijuckaju kavu, cekaonica im je prazna, a salter prepun nekih retardiranih porculanskih figurica, uz bombonijere i pica koje su dobile od zahvalnih pacijenata. ok, moram prvo na ultrazvuk. ocito se ne mogu naruciti ni mailom kad prvo zele vidjeti nalaze.
odem u medikol. termin za dva tjedna. ono, dva tjedna je ok, ali ja cu za dva tjedna umrijeti samo zbog vlastitih zivaca koje sam vec napola pojela.
na kraju odem u polikliniku sunce. ultrazvuk znatno skuplji, ali kazu mi da mogu odmah doci na red jer nema guzve. i tako lijepo ostanem i slikam se.

sto je najgluplje, ova se poliklinika nalazi svega ulicu dalje od moje, treba mi par minuta pjesice, da sam znala, ne bih toliko putikala naokolo.
kad vec imam slikice, a i dan je otisao u k****, odem ponovno na rebro da se narucim za pregled. ne zele me naruciti na pregled jer je, kao, nalaz uredan, onaj tamo nateceni limfni cvor ispod pazuha navodno nema neke veze s vidljivom upalom u mojoj sisi. onak', jbt, sta te boli k****, ja imam uputnicu, a ti je, obicna sestra, prakticki proglasavas nevazecom. ako mi ista bude, tuzit cu ih. problem je sto ovo cega se bojim bas i nije tipicno (nema karakteristicne kvrge), a prognoze nisu dobre.
u medjuvremenu sam jos jednom bila u domu zdravlja. taj detaljcic nije bio nesto frustrirajuci, ali sam se izvozala k'o isus. i mrzim zdravstvene ustanove, gade mi se.
dali su mi prejaki antibiotik, iako sam prije toga rekla da ih ne volim jer imam vrlo neugodne nuspojave. njima nuspojave valjda nisu bitne.
na kraju sam sjela u orijent na kolace iako doma imam i kolaca i cokolade i hoummejd karamela. volim orijent, ali ovo sto sam jela je bilo, blago receno, bezveze i preskupo. vratila sam se doma i opet jela slatko. :zamjena za alkohol:
sad se malo manje bojim. ali opet pizdim jer sustav ljudima dozvoljava da se mjesecima, pa i duze, muce u neizvjesnosti ili jos vise razbole (setkanje od vrata do vrata, od ustanove do ustanove da ni ne spominjem), dok tamo negdje za svega par stotina kuna dolazis na red u roku odmah.

tristopedeset kuna i odmah si na redu. a tamo netko iz nekog seoceta tko nema za platiti mora cekati do desetog mjeseca jer po mjestu stanovanja spada u vinogradsku. divno.
sad idem na onu drugu temu. upis nece biti toliko plodan, ali jbg... boli me k..., ovaj, sisa.
