Sviranje sretnim mladencima - ili sviranje kurcu?

[Lord Byron]

Koliko trebaš bit jadna i ogorčena osoba da bi nekom zaljubljenom tvrdio - e, sad ti je super, ali neće vječno

Ne radi se o tome - zapravo, radi se o pitanju je li im i sada super?

Naime, nije sasvim jednostavno razlučiti je li svakome od njih zasebno super zbog same činjenice postojanja, mladosti, vremena u kojem je život (valjda) zabavan i super sâm po sebi (namjerno pojednostavnjujem, valjda se nitko neće zakačiti), bi li taj život bio sasvim jednako super i s nekim sasvim drugim. Najkraće rečeno: jesu li temelj te svemirske zaljubljenosti neke nečije oči koje su zasjenile sve ono što je već sada evidentno ili se barem sasvim lijepo dade naslutiti, a što će uskoro "doći na naplatu"?

Ne zagovaram "masovno otvaranje očiju" - a opet, mislim da bi kojekakvi "zaručnički tečajevi" trebali daleko više propitivati "ispravnost" odluke i odabira (što, doduše, nije najjednostavnije u situaciji kad je mnogokoja mlada već elegantno zaobljena).

Doduše, ja bih takve "obeshrabrujuće" tečajeve održavao i za buduće vlasnike pasa.

[A.P.]

Znam podosta primjera iz svoje okoline gdje su djevojke pohrlile u brak na ovaj ili onaj način bježeći iz roditeljskog doma. Na stranu teške psihoanalize, normalno je da mladi ljudi žele na svaki način odjebati od staraca.

Jebiga, ja znam podosta primjera gdje su djevojke živjele već s dječacima, ili gdje su živjeli s cimerima prije stupanja u brak
Hoću reći da su, po meni, statistike crne iz razloga što u velikoj većini novosklopljenih brakova u mojoj okolini vrlo sretni mladenci stupaju jer je to tradicija, a oni su u tim godinama, "da se toga riješe", odnosno kako si i sam rekao, gledaju na stupanje u brak kao na sretan završetak, u mom selu popularno nazvano "udala sam se, jebe mi se".
(za mene: idu dani, rastu sise, udaću se, jebemise )

Da objasnim: mislim, naravno da je zajednički život ekonomičniji od samačkog van konteksta, ali nije to kod ovih slučajeva razlog ubračivanja. Ne mogu skroz pinpointati taj trend koji je stupio u našoj generaciji što se tiče ženidbe i udaje, ali rekla bih da se to odvija po inerciji.

Većini tih mladih bračnih parova nije ekonomičnije živjeti zajedno, diže se po par kredita, živi se s mamom i tatom jer se drugačije ne može - nije im ekonomičnije, na stranu s tim što se ogromna količina brakova sklapa navratnanos zbog trudnoća (zanimljiv mi je ovaj fenomen kako pratim ekipu iz osnovne i srednje po fejspuku i pričama onog koji zna onog).

Žene se jer se ljudi žene, jer se to radi u tim godinama, jer su dugo zajedno, i takvi brakovi sadrže bizarnu mješavinu nerealnosti i nezrelosti i još koječega. Nije da oni vjeruju diznijevski da će trajati zauvijek, oni vjeruju da u brak ulaze točno u tom trenutku veze, ma kakav bio, i da će takvo statično stanje ostati u braku jer je brak "kraj" odnosa i nitko se više ne mijenja i ništa se ne događa, do kraja života smo ovakvi kakvi smo sad (svjedočim i fejspuk razvodima i rastancima takvih brakova). Kažem, ne mogu točno odrediti, iako, da mi se ne gadi vlastito selo, posjetila bih ga opet s diktafonom

A što se tiče realnog pristupanja bračnoj zajednici u korelaciji s trajanjem braka, mislim da to nema veze s brzinom ženidbe tj. dužinom veze prije braka, nego uvijek i isključivo s osobama koje su u tome, kao individuama i kao zajednici.

[Dany]

Svakojaki ljudi iz svakojakih odnosa ulaze u brak bez ijednog preduvjeta koji bi taj brak činio dobrim, a svakojaki ulaze s odličnim preduvjetima, međutim, vjera tu neće učiniti ništa, učinit će rad na odnosu.

Baš to, konstantni i uporan rad na koji je malo ko od nas spreman.

Znam jako malo parova za koje bih mogla reći da su u sretnom braku, možda najviše tri. Ali zato znam mnogo njih koji će ustvrditi da jesu sretni i pritom biti ubijeđeni da je to istina, a da meni kao posmatraču sa strane djeluje da žive u totalnom i beznadnom haosu. Ljudi se na svašta naviknu i svašta počnu smatrati normalnim i prihvatljivim, samo da bi izbjegli suočavanje sa neuspjehom svog braka, dakle, i onda kad su početni entuzijazam i zaljubljenost već daleko iza njih.

I zaista ne bih nikoga upozoravala i otrežnjavala prije vremena, bar im otrežnjavanja neće faliti.

[blue]

Lorde, ako imaju nešto mozga u glavi i žive unutar nekakve društvene zajednice, znaju to i sami; ako su premladi, preglupi ili skloni idealiziranju , neće im pomoć matematička disertacija na temu. Tako da, bilo kakvo upozorenje takvom tipu osobe ili vrlo mladim osbama, je jednostavno neučinkovito.

Baš to, konstantni i uporan rad na koji je malo ko od nas spreman.

Znam jako malo parova za koje bih mogla reći da su u sretnom braku, možda najviše tri. Ali zato znam mnogo njih koji će ustvrditi da jesu sretni i pritom biti ubijeđeni da je to istina, a da meni kao posmatraču sa strane djeluje da žive u totalnom i beznadnom haosu. Ljudi se na svašta naviknu i svašta počnu smatrati normalnim i prihvatljivim, samo da bi izbjegli suočavanje sa neuspjehom svog braka, dakle, i onda kad su početni entuzijazam i zaljubljenost već daleko iza njih.

I zaista ne bih nikoga upozoravala i otrežnjavala prije vremena, bar im otrežnjavanja neće faliti.

Meni je super da ti kao promatrač sa strane tvrdiš da možeš bolje ocijeniti nečiji brak/vezu za njih, nego osobe koje jesu u tome i smatraju sebe sretnima

[Lord Byron]

Meni je super da ti kao promatrač sa strane tvrdiš da možeš bolje ocijeniti nečiji brak/vezu za njih, nego osobe koje jesu u tome i smatraju sebe sretnima

Čemu fejspalm? Da mi je deset kuna za svaki net-topic "ajme, kako sam bila glupa i slijepa, gdje mi je bila pamet, gdje su mi bile oči", bilo bi puno kuna.

Ponekad se "sa strane" daleko bolje vidi da rasplesana ekipica pleše - na Titanicu.

[Potjeh]

Da me motivira vjera da ću postići vrhunski rezultat, eutanazirao bih se u prvom naletu razuma.

Tvoje pravo. Sve što želim reći je da ne bi trebali zatirati nečiju želju da 'pobijedi sustav' kako je Lord Byron napisao.

[blue]

Čemu fejspalm? Da mi je deset kuna za svaki net-topic "ajme, kako sam bila glupa i slijepa, gdje mi je bila pamet, gdje su mi bile oči", bilo bi puno kuna.

Ponekad se "sa strane" daleko bolje vidi da rasplesana ekipica pleše - na Titanicu.

A gle, lako je bit general nakon bitke.
U svakom slučaju, do spoznaje da su gluhi, slijepi, nepametni u određenim situacijama ili životnim fazama, ljudi moraju sami doć.

Gledam neke veze u kojima mi nije jasno što ih drži na okupu, a opet duraju i uz moj skepticizam iz daleka i čak mi se nekad čini da su zajedno jer jednostavno trebaju bit zajedno (krpa-zakrpa), i iako si osobno ne bi poželjela takav odnos, ja nisam ni jedan dio tog nekog para, prema tome nisam ni mjerodavna.

Znam i neke parove gdje mi nije jasno što on/ona vidi u ovom drugom i kako uopće može bit s takvom osobom, opet, ja ne bi ali tko mene pita - i to je ok

[JPK]

Tvoje pravo. Sve što želim reći je da ne bi trebali zatirati nečiju želju da 'pobijedi sustav' kako je Lord Byron napisao.

Ne bi trebali, jer je nemoguće - ako netko ima želju pokušati nešto takvo, pokušaji odgovaranja obično završavaju loše. Ali to ne mijenja činjenicu da je imbecilno pokušati postati vrhunski sportaš s šansom od jednog promila. Kao i činjenicu da u brak treba ući svjestan toga da brakovi često propadaju i da se to ne događa "nekom drugom".

[kukuriku]

Ne bi trebali, jer je nemoguće - ako netko ima želju pokušati nešto takvo, pokušaji odgovaranja obično završavaju loše. Ali to ne mijenja činjenicu da je imbecilno pokušati postati vrhunski sportaš s šansom od jednog promila. Kao i činjenicu da u brak treba ući svjestan toga da brakovi često propadaju i da se to ne događa "nekom drugom".

Ergo, svaki je vrhunski rezultat u bilo čemu, imbecilan, jer mu pokušaj ostvarenja ima šansu od 1 promila ili manje za uspjeh?
Kladim se da su to rekli i Tesli. Tesla, imbecilu jedan.

[JPK]

Ergo, svaki je vrhunski rezultat u bilo čemu, imbecilan, jer mu pokušaj ostvarenja ima šansu od 1 promila ili manje za uspjeh?
Kladim se da su to rekli i Tesli. Tesla, imbecilu jedan.

Daj probaj čitati s razumijevanjem, nisam rekao ništa slično.

Ako uložiš svoj profesionalni život u nešto što ima jedan promil šanse za uspjeh, a u protivnom vodi u doživotno konobarenje, onda si imbecil.
Tesla to nije učinio, on se bavio svojom primarnom profesijom. I da su mu svi izumi propali, uvijek se mogao zaposliti kao inženjer elektrotehnike bilo gdje.

[kukuriku]

Baš to, konstantni i uporan rad na koji je malo ko od nas spreman.

Znam jako malo parova za koje bih mogla reći da su u sretnom braku, možda najviše tri. Ali zato znam mnogo njih koji će ustvrditi da jesu sretni i pritom biti ubijeđeni da je to istina, a da meni kao posmatraču sa strane djeluje da žive u totalnom i beznadnom haosu. Ljudi se na svašta naviknu i svašta počnu smatrati normalnim i prihvatljivim, samo da bi izbjegli suočavanje sa neuspjehom svog braka, dakle, i onda kad su početni entuzijazam i zaljubljenost već daleko iza njih.

I zaista ne bih nikoga upozoravala i otrežnjavala prije vremena, bar im otrežnjavanja neće faliti.

Ne mjeriti tuđu sreću svojim aršinima.
Meni je isto nevjerojatno da netko ne može biti sretan bez labutinki i lujvujtona i ajfona, pa ipak mnogi sreću traže u dućanima. Nemaam što reći o istom, osim da mojoj ideji sreći to ne odgovara.
Mislim da bi i tebi dobro došlo da se zadržiš na tome, na konstataciji "ja TAKO ne bih mogla biti sretna" bez upuštanja u procjenjivanje tuđih sreća. Ipak je sreća jedna vrlo subjektivna stvar i samo onaj koji je sretan (ili nije) zna je li sretan (ili nije).
Ne?

[kukuriku]

Daj probaj čitati s razumijevanjem, nisam rekao ništa slično.

Ako uložiš svoj profesionalni život u nešto što ima jedan promil šanse za uspjeh, a u protivnom vodi u doživotno konobarenje, onda si imbecil.
Tesla to nije učinio, on se bavio svojom primarnom profesijom. I da su mu svi izumi propali, uvijek se mogao zaposliti kao inženjer elektrotehnike bilo gdje.

Pa nisi rekao baš tako. Ali rekao si nešto što se tako može shvatiti.
Jer, sport je isto profesija. Smiješno je smatrati samo inžinjerstvo profesijom. Ili medicinu. Ili već nešto tako vrlo pametno i bitno.
Zašto fusbaler koji ne postane vrhunski fusbaler ne bi mogao raditi kao trener. Zašto s 25 ne bi mogao otići na faks i nešto završiti. Zašto ne bi mogao otvoriti automehaničarsku radionu ili popravljati vešmašine? Zašto, zašto, zašto?
Brijem da do 25-te već svi shvate hoće li postati vrhunski ili neće.
A po toj bi logici, ako uložiš svoj profesionalni život u nešto i fulaš, i svi oni koji su nakon 15, 20 godina ostali bez posla u štajaznam, 40-toj trebali izvršiti kolektivno samoubojstvo.

Samo da dodam, ne bih ja nipošto poticala svoje dijete da sanja o profesionalnoj karijeri u sportu iz mnogih razloga, jedan od kojih je i velika nesigurnost, ali negirati mu svaku mogućnost ili šansu ili nadu, samo zato što je šansa mala, mi je nekako..hmm, kukavički.
Što poručuješ tako? Nemoj stremiti, nemoj se truditi, nemoj se nadati ..ionako najvjerojatnije nećeš uspjeti??? Pa to je način razmišljanja za istrošene djedove, ne za mlade koji bi trebali pokretati svijet i činiti nemoguće.

[aisling]

Recimo da tako vidiš nekoga tko srlja u nešto što se tebi ne čini baš sretnim. Recimo da vidiš razvod kroz nekih par godina, ako i toliko. I recimo da si u pravu. I recimo da nekako uspiješ pronaći način osvijestiti tog koji srlja u nešto što neće dobro završiti. I sve je divno i krasno. No, da li stvarno je?

Da li je ono što se meni čini kao brak koji nije sretan stvarno najgore moguće što se tim ljudima moglo dogoditi? Tko kaže da ne bi bili jednako nesretni ili još i više i da nisu ušli u taj brak koji se meni čini nesretan?

Često kad vidim nešto što ne valja pomislim kako bi bilo bolje da toga nema. A nisam baš sigurna koliko je to točno. Ne mogu znati.

Jedna druga stvar. Kad bi mene netko gledao sa strane vjerujem da bi mi za više od jednog poteza rekao Nemoj!. A za neke od tih sam sigurna da bi ih ponovila, opet i opet i opet, sve isto, i to kad znam kako će završiti.

[Almost Rosey]

Evo, ono što AP napisa. Mi smo skoro iz istog sela, bit će da je zato
Imam prijateljicu (i ne bih njezin primjer navodila da nemam desetak takvih, što prijateljica, što poznanica), koja je nekih pet godina u vezi. Oni se žene. Nemaju baš od čega platiti svadbu, ali se žene. Ona studira, vanredno, u drugom gradu. Živi sama u kući, financira je tata. On živi s cimerom i radi za prosječnu plaću. Kad govori o udaji, ona koristi izraz "kraj života". Ne zajebavam se
Kad je pitam zašto i kako to da se udaje, dobijem odgovore identične ovima navedenima - došlo vrijeme. A istovremeno navodi kako bi se ona još zabavljala, izlazila, išla na koncerte, kao da to sve nužno prestaje potpisivanjem papira.
I nedavno sam upravo u vezi nje imala ispad ovdje na Psihokauču, jer s jedne strane mislim da radi pizdariju, a s druge strane mi je draga i podržavam je u životnim odlukama. Jebiga, ne nosim ja njezine cipele. Ono što sam za vlastitu savjest mogla učinit je nježno joj reći što mislim o svemu tome, ali i ne očekivati da ću joj promijeniti mentalni sklop

[Éowyn]

Ja u takvim situacijama nikad ne kažem što mislim, osim u slučaju da me se pita. Pretpostavljam da moje riječi u slučaju neke velike zaljubljenosti ne bi imale neku težinu, a isto tako pretpostavljam da ako (ili kad) bi zaista došlo do problema, ta mi se osoba ne bi htjela povjeriti čisto zato da mi ne mora dati do znanja kako sam bila u pravu.

@Byrone - što bi ti konkretno rekao Marku i Marini na zaručničkom tečaju? Postoji li zaista formula po kojoj možeš izračunati koliko ste ti i partner kompatibilni i kolike su vam šanse za sreću? Ne provociram, zaista me zanima.

[Nikolajevna]

Bajke, Disney, sapunice i romantične komedije ispunili su ljude krajnje nerealnim očekivanjima.

Tako je.
I nakon što se pojavi prvi problem, zaključujemo da to nije to.
Jer svaki problem doživljavamo kao atak na osobnu sreću, kao gubljenje vremena, dok nas negdje drugdje sigurno čeka prava sreća oko koje se nećemo morati truditi – u pravoj se ljubavi sve naprosto mora poklopiti.

Otvori li tko na forumu temu o kakvoj poteškoći u vezi, u više od pola odgovora će se zagovarati prekid. Ostane li se boriti, često biva optužen da se ne cijeni dovoljno. Kad ostaje u takvoj nesavršenoj vezi, jel.

Znam za nemali broj dogovorenih brakova koji su sasvim dobro uspjeli, u kojima su se ljudi zavoljeli i slagali. To se, naravno, nikako ne slaže sa slikom u glavi koju su nam stvorili ti romantični holivudski filmovi – čeka nas ta jedna osoba u svemiru, taj naš savršen par s kojom nećemo morati niti govoriti da bi se razumjeli. A zapravo nam je važno da ona nas razumije, a mi nju… manje bitno. Oko nas se svijet vrti, a ako ne – nismo sretni. Tako nas uvjerilo.

A onda opet s druge strane…

U vrijeme kad su razvodi bili rijetki, mnogi su trpjeli u groznim vezama… zašto se onda na veliki broj razvoda danas gleda kao na nešto loše?

Ipak, između te dvije krajnosti, mislim da ima najviše brakova koji su normalni i sretni, odnosno normalno sretni.

Samo oko Lorda sve nekakvi crnjaci.


edit: I sve ovo što aisling kaže.

[Lord Byron]

@Byrone - što bi ti konkretno rekao Marku i Marini na zaručničkom tečaju? Postoji li zaista formula po kojoj možeš izračunati koliko ste ti i partner kompatibilni i kolike su vam šanse za sreću?

Ne radi se o formuli za sreću, niti o računanju izgleda.

Što bih im rekao? Ako je Marina lagano zaobljena, ne bih im rekao ništa (iako ni to možda nije najpametnija opcija - ispada da trudnoća cementira loš brak čak i prije njegovog zaključivanja). Ono što bih im svakako sugerirao je da se pokušaju spustiti s oblaka općih rečenica o ljubavi i sretnosti i samima sebi konkretno i iskreno popišu sve ono na čemu temelje svoju ljubav za partnera, i sve ono što bi, da nekako mogu, ipak na partneru promijenili.

U slučaju da iz takvih razgovora ispliva mladenački naivno uvjerenje da će ljubav s vremenom pobijediti sve nesporazume i razlike koje su već sada postojeće i očite, pokušao bih objasniti da nije pogrešno ući u zajednicu s nekim čije su nam i mane jasne i poznate - ali, da jest pogrešno da će te mane nekim čudom iščeznuti.

Pokušao bih ih navesti da se preispitaju i sami sa sobom raščiste je li sva njihova ljubav tek kombinacija bezbrižnih mladenačkih godina i Marininih predivnih očiju, ili ipak nešto više.

[Éowyn]

A nije to baš tako. Ako se s nekim nikako ne slažeš, možeš ti raditi na sebi i na vezi dan i noć pa ćete opet oboje biti nesretni. Pitanje je kakav je problem jer neki problemi su zaista znak da to nije to, a ne znak razmaženosti.
Postoje situacije i veze u kojima je najpametnije odustati.

Dogovoreni brakovi su isto bili stvar sreće. Zamisli da si čitav život osuđena na osobu koju nikako ne razumiješ, niti ona ne razumije tebe.
Ja se već vidim u situaciji sa bolesno pedantnom i sitničavom osobom koja ma po čitave dane maltretira glupostima (koje su njemu jako bitne). Ne da ga ne bih zavoljela već bih pobjegla glavom bez obzira.

P.S. Ovo je bio odgovor na post ispred

[Eks]

Jedno naivno pitanje: A što ako će oni s tim "lijepim očima" ipak proživjeti nekih par godina sreće? Tko garantira tim ljudima da bi imali bolju budućnost i da se ne ožene?

[aisling]

Tako je.
I nakon što se pojavi prvi problem, zaključujemo da to nije to.
Jer svaki problem doživljavamo kao atak na osobnu sreću, kao gubljenje vremena, dok nas negdje drugdje sigurno čeka prava sreća oko koje se nećemo morati truditi – u pravoj se ljubavi sve naprosto mora poklopiti.

Ne znam baš da li je tako. Ono što ja gledam oko sebe je suprotno od toga. Gledam ljude koji nisu sretni, gledam ljude koji pucaju od problema, ali ih ne rješavaju jer to je ljubav. Jer ljubav boli. Jer život je takav. A što ćeš drugo. Ne možeš drugo ni očekivati. Što bi ti nakon xy godina, leptiriće?
Gledam ljude koji se boje i pomisliti da između leptirića i sivila ima i nečeg drugog.

Otvori li tko na forumu temu o kakvoj poteškoći u vezi, u više od pola odgovora će se zagovarati prekid. Ostane li se boriti, često biva optužen da se ne cijeni dovoljno. Kad ostaje u takvoj nesavršenoj vezi, jel.

Možeš li naći jednu takvu temu, sjeti je se, koji je to problem bio banaliziran, a bio je vrijedan te neke borbe?

Znam za nemali broj dogovorenih brakova koji su sasvim dobro uspjeli, u kojima su se ljudi zavoljeli i slagali. To se, naravno, nikako ne slaže sa slikom u glavi koju su nam stvorili ti romantični holivudski filmovi – čeka nas ta jedna osoba u svemiru, taj naš savršen par s kojom nećemo morati niti govoriti da bi se razumjeli. A zapravo nam je važno da ona nas razumije, a mi nju… manje bitno. Oko nas se svijet vrti, a ako ne – nismo sretni. Tako nas uvjerilo.

Nismo gledale iste filmove. I opet, postoji i nešto između dogovorenog braka i čekanja na svoju savršenu polovicu. Neki cijeli čovjek, koji gle čuda, je čovjek. Nije neko vanzemaljsko biće, al nije ni netko koga moraš podnositi.

U vrijeme kad su razvodi bili rijetki, mnogi su trpjeli u groznim vezama… zašto se onda na veliki broj razvoda danas gleda kao na nešto loše?

Možda zato što se promijenio način izlaska iz brakova, ali nije se puno promijenio način ulaska u brakove? Nije dogovoreno, al razlozi često i nisu puno bolji od toga.

Ipak, između te dvije krajnosti, mislim da ima najviše brakova koji su normalni i sretni, odnosno normalno sretni.

Normalno i sretno nije isto, a ako je normalno za brak ono što je nekako najčešće, onda to ipak na kraju i nije baš sretno. Jbg.

edit: I sve ovo što aisling kaže.

I dalje?

[JPK]

Tako je.
I nakon što se pojavi prvi problem, zaključujemo da to nije to.
Jer svaki problem doživljavamo kao atak na osobnu sreću, kao gubljenje vremena, dok nas negdje drugdje sigurno čeka prava sreća oko koje se nećemo morati truditi – u pravoj se ljubavi sve naprosto mora poklopiti.

Otvori li tko na forumu temu o kakvoj poteškoći u vezi, u više od pola odgovora će se zagovarati prekid. Ostane li se boriti, često biva optužen da se ne cijeni dovoljno. Kad ostaje u takvoj nesavršenoj vezi, jel.

Znam za nemali broj dogovorenih brakova koji su sasvim dobro uspjeli, u kojima su se ljudi zavoljeli i slagali. To se, naravno, nikako ne slaže sa slikom u glavi koju su nam stvorili ti romantični holivudski filmovi – čeka nas ta jedna osoba u svemiru, taj naš savršen par s kojom nećemo morati niti govoriti da bi se razumjeli. A zapravo nam je važno da ona nas razumije, a mi nju… manje bitno. Oko nas se svijet vrti, a ako ne – nismo sretni. Tako nas uvjerilo.

Ovakvo je otprilike i moje mišljenje o braku.
Židovi su tradicionalno sklapali brakove preko rabina koji su sparivali ljude po vlastitoj karakternoj (a jamačno i ekonomskoj) procjeni i mislim da je to odlično funkcioniralo.
Mislim i da nam jevgenija može reći nešto više o tome.

[aisling]

Jedno naivno pitanje: A što ako će oni s tim "lijepim očima" ipak proživjeti nekih par godina sreće? Tko garantira tim ljudima da bi imali bolju budućnost i da se ne ožene?

Baš nitko. Možda bi im bilo i gore. Zato i je sjebano išta ikome reći direktno. Al tu onda dođeš do problema treba li baš uvijek i u svakom slučaju šutjeti, ili ipak možda nekad nešto reći? Po meni, treba reći, ali ne onda kad netko ulazi u brak. To baš nema smisla. Tu je propušteno već puno previše govorenja prije toga, prije nego se uopće došlo do nekih upoznavanja.

[Lord Byron]

A što ako će oni s tim "lijepim očima" ipak proživjeti nekih par godina sreće? Tko garantira tim ljudima da bi imali bolju budućnost i da se ne ožene?

Cijeli ovaj topic, baš kao i većina ostalih "mojih" topica, prije ili kasnije upadne u ozbiljni nesporazum utoliko što očito ostavljam pogrešan dojam da znam kako bi se svijet i ljudi na njemu trebali urediti, ponašati, podučiti, prosvijetliti... pa da svima bude superduper i fensišmensi. Zbog toga se nerijetko iznenadim pitanjima kojima se moja navodno "pouzdano ispravna" metoda pokazuje kao manjkava.

Blago rečeno, znam i sâm da je manjkava. I ovaj i ostale topice postavljam u iskrenoj želji da ljudi ispišu mišljenja, bez nekoga mog mišljenja koje je neupitno ispravno i jedino moguće.

Nitko nikome ne može garantirati bilo što u životu. Pitanje je, ipak, kolika se cijena plaća nakon tih par godina ljepooke sreće. Život je (ne'š nikad pomislit') puno duži od tih par godina, a dovoljno je i manje od par godina pa da obilježe i poružne preostale godine.

[Éowyn]

Cijeli ovaj topic, baš kao i većina ostalih "mojih" topica, prije ili kasnije upadne u ozbiljni nesporazum utoliko što očito ostavljam pogrešan dojam da znam kako bi se svijet i ljudi na njemu trebali urediti, ponašati, podučiti, prosvijetliti... pa da svima bude superduper i fensišmensi. Zbog toga se nerijetko iznenadim pitanjima kojima se moja navodno "pouzdano ispravna" metoda pokazuje kao manjkava.

Blago rečeno, znam i sâm da je manjkava. I ovaj i ostale topice postavljam u iskrenoj želji da ljudi ispišu mišljenja, bez nekoga mog mišljenja koje je neupitno ispravno i jedino moguće.

Nitko nikome ne može garantirati bilo što u životu. Pitanje je, ipak, kolika se cijena plaća nakon tih par godina ljepooke sreće. Život je (ne'š nikad pomislit') puno duži od tih par godina, a dovoljno je i manje od par godina pa da obilježe i poružne preostale godine.

Problem je u prvom postu u kojem zvučih kao neka tetka usidjelica na vjenčanju, kojoj je krivo što se mladi par ženi pa im prognozira lošu sreću.

Krenuo si s pretpostavkom da se Marko i Marina ne poznaju dovoljno i da nisu razmišljali o budućem životu. Zašto bi to bilo tako? Zašto misliš da je to dvoje ljude toliko budalasto da se moraju vjenčati pod svaku cijenu usprkos tome što si ne odgovaraju i što se ne poznaju dovoljno jer su zaljubljeni.
Možda su jako dobro promislili o svemu i možda si karakterno jako dobro odgovaraju.
Možda usprkos tome budu nesretni i rastanu se za koju godinu... Možda Marko umre mlad i Marina opet ostane sama i nesretna. Možda se s godinama razviju u različitim smjerovima. Možda će imati bolesno dijete i jedno od njih neće moći izdržati pritisak. Postoji jako puno loših stvari koje se mogu dogoditi, čak i ako si Marko i Marina dobro odgovaraju.

Brak je rizik. Jednako kao vožnja. Što sad znači da je najbolje uopće ne sjedati u auto jer nam se može dogoditi nesreća?

[Lord Byron]

Ovu je prispodobu netko već potegnuo - mislim da je potpuno promašena.

Da, najbolje je ne sjedati u auto bez dozvole, pijan, drogiran, neispavan, najbolje je ne sjedati u auto usred zime s ćelavim ljetnim gumama.