Ako se ne varam, kao bolesno. Jer je, etojeli, trebalo iščeznuti tijekom svih ovih silnih mjeseci.Melody » wrote:Dozvolite mi primijetiti kako je priznavanje emocionalne vezanosti za neki problem, a ne samo moralne i načelne, nekako doživljeno kao sramotno...
Ajmo potegnut' jednu paralelu: na grejtist šits je spomenut šator na Trgu koji će, osim što je beskrajno ružan, biti naplaćen smiješnih osamdesetak tisuća kuna za skoro 4 mjeseca. Razlozi moje "emocionalne vezanosti" za tu priču višestruko su bolesniji od eventualne neugasle vezanosti za fhr: kakve sam sreće i sposobnosti, da mi daju besplatno taj šator ja bih u njemu bankrotirao; ne mislim da bih osobno osjetio neku posebnu razliku sve i da je plaćen desetcima puta više - a opet se "emocionalno vezujem" (i ljutnja je emocija) uz tu priču.
Zbog čega?
Koliko god istinski pokušavam živjeti svoj život i živote onih "mojih ljudi", koliko god je hrpa drugih šatorsko-forumskih priča posve izvan mog vidokruga, toliko mi neke od tih priča "zazvone" kao primjer sustava koji, s pogrešnim ljudima na pogrešnim mjestima, čine ružnijim ne neki imaginarni svijet (ne zdvajam nad kitovima-samoubojicama ili tako nečim globalno-planetarnim), nego ovaj moj svakodnevni svijet. U tim pričama vidim i lika kojem pod mojim prozorom u dva ujutro iz automobila trešte cajke (jer on to može); u tim pričama vidim sve one kamenčiće koji su izgradili ovaj pogrešan mozaik društvenih vrijednosti u kojem je najvažnije za naciju je li se pijana Malina poševila s tamo nekim ili nije...
U tom smislu deinitivno jesam emotivno involviran - ali, ni učemu više. I fakat ne kužim po čemu je ta involviranost bolesnija od komentiranja Jadrankinih broševa ili Bilićeve postave za Turke.
Kao jedan od najtrajnijih sastojaka moje metle u guzici, stalno ponavljam: uvjeren sam da u mom pisanju o fhru (ni o broševima, ni o Biliću...) nema ni gađenja ni vrijeđanja ni bilo kakvih naznaka "istosti".
Konačno, gdje, o, gdje su sve te uzvišene teme o kojima bi se jedino smjelo i trebalo pisati? I tata bi, sine...
