Stitch wrote: ↑Today, 08:40
Evo tog teksta, Morris ga je prošle godine ponovno objavio na svom blogu:
Biological Warfare in the 1948 War, s podnaslovom
"Cast Thy Bread:" Clandestine Biological Warfare during the 1948 War (Originally published in Middle Eastern Studies, Vol. 59, 2023, Issue 5). No rad opet nije cjelovit. Primarni dokumenti - Yadinovi telegrami, Ben-Gurionovo pismo Ratneru, Ben-Gurionov dnevnik, operativni izvještaji, dokumenti HEMED-a, SHAI izvještaji, UN-ov zapisnik o Gazi, britanski i izvještaji Crvenoga križa o Akri, kasnija svjedočanstva sudionika itd. - kažu otprilike:
da, Hagana i IDF doista su 1948. godine provodili ograničenu tajnu kampanju biološkog ratovanja. Pokrenuta je na najvišoj vojno-političkoj razini, Yadin je imao ključnu operativnu ulogu, Dayan je bio jedan od glavnih terenskih organizatora, a Ben-Gurion je odobravao širi okvir. Kampanja je u nekim slučajevima kontaminirala vodu kako bi spriječila povratak arapskog stanovništva, a zatim je proširena i na pokušaje ometanja arapskih vojski. Akra je jedini slučaj za koji imamo uvjerljiv dokaz ozbiljnijeg zdravstvenog učinka. Širi biološki rat protiv Egipta bio je planiran i pokrenut, ali barem je kairski plan zaustavljen.
Ne možemo međutim zaključiti da je
Cast Thy Bread nekakav jedinstveni
master-plan za Nakbu, da je akcija izazvala većinu palestinskog egzodusa ili da je sustavno provedena protiv čitavog palestinskog stanovništva. Za to jednostavno nema dokaza.
Pročitajte sami, uostalom.
Čitao sam „s olovkom u ruci“ — pažljivo i polako. Evo što sam zapisao, uz isprike zbog dužine teksta:
1. Tko je zapravo pokrenuo stvar?
Yigael Yadin je bio operativni pokretač. Morris i Kedar smještaju odluku u kraj ožujka / početak travnja 1948. i navode da je Yadin osobno povezao znanstveni dio HEMED-a s ljudima koji će materijal odnositi na teren. Ali Yadin nije djelovao samostalno. Autori rekonstruiraju da je 1. travnja Ben-Gurion razgovarao s generalom Yohananom Ratnerom o „razvoju znanosti i ubrzavanju njezine primjene u ratu“. Nekoliko dana poslije Yadin pokreće organizaciju operacije. Morris i Kedar zaključuju da je Ben-Gurionovo odobrenje praktički sigurno, premda nema lijepog dokumenta tipa „odobravam uporabu bakterija“. To je važna razlika: dokaz za Ben-Gurionovu političku odgovornost je jak, ali nije isto što i pronađena pisana zapovijed s njegovim potpisom. A točno takvu distinkciju treba napraviti kad se radi ozbiljna povijest.
2. Moshe Dayan je bio praktični operativac
Ovo mi je posebno zanimljivo. Yadin je za vođenje operacije odabrao Moshea Dayana, tadašnjeg časnika za arapske poslove i specijalne operacije. Dana 23. travnja Dayan javlja da je operacija počela te navodi konkretno Biddu i Beit Surik. To nisu apstraktne mete: riječ je o arapskim selima koja su Haganahine snage zauzele, stanovništvo je bilo privremeno raseljeno, a sela djelomično razorena. Nekoliko dana kasnije Yadin čak naređuje: „Activate Cast Thy Bread in Jericho. It is very important.“ A onda kreće gotovo farsična birokratska logistika: nema aviona, materijal je zapeo, dokumenti za metu su izgubljeni, vrijeme ne dopušta let itd. Drugim riječima, ovo nije bila nekakva mitska superoperacija. Bila je stvarna tajna vojna procedura koja je često zapinjala na sasvim običnim logističkim problemima.
3. Najvažnija promjena: cilj se tijekom rata promijenio
Ovo je možda najvažniji zaključak cijelog rada. Prva faza: travanj 1948. Cilj: spriječiti povratak arapskih milicija i stanovništva u sela koja su zauzele židovske snage. Dakle: zauzeto selo — bakterije u vodi — povratak postaje rizičan. To se savršeno uklapa u raspravu o mehanizmu depopulacije.
Druga faza: krajem travnja i u svibnju cilj se širi — otežati očekivanu invaziju Egipta, Transjordana, Sirije, Iraka i Libanona. Odjednom više nije riječ samo o selima. Ciljaju se izvori vode, komunikacijski pravci i mjesta kroz koja će se kretati arapske vojske.
A onda imamo treću fazu: rujan 1948. Rat je praktički već odlučen, ali Ben-Gurion pokušava slomiti pat-poziciju s Egiptom. I tada se pojavljuje ideja: upotrijebiti bakterijsko ratovanje protiv Egipta izvan Palestine. To je kvalitativno nešto drugo.
4. Akra je najčvršći dokaz stvarnog učinka
Ovdje imamo vrlo dobru dokumentarnu poveznicu: Yaakov Pundaq — bakterije — akvadukt kod al-Kabrija — Akra — epidemija — panika.
Pundaq je kasnije svjedočio da mu je materijal dao Dayan. Morris i Kedar smatraju upravo taj slučaj najozbiljnijom i najdjelotvornijom uporabom CTB-a tijekom rata. Ali zanimljivo je da je sama epidemija nastupila u složenim okolnostima. Akra je već bila bez dovoljno vode, bez struje, s oštećenim akvaduktom, prepuna izbjeglica iz Haife, psihološki uzdrmana padom Haife, izolirana prekidom cestovnih veza. Dakle, nije metodološki pošteno reći: „Bakterije su izazvale pad Akre.“ To je previše jednostavno. Ali jednako je pogrešno reći: „Epidemija nije imala nikakvu vezu s Haganahom.“ Jer imamo dokumentirani lanac koji je vrlo teško ignorirati. Još jače: sama Haganahina obavještajna služba krajem lipnja procjenjuje da je tifus bio faktor u evakuaciji Akre, a posebno naglašava da su glasine o epidemiji izazivale paniku.
5. I tu imamo gotovo nevjerojatan detalj: Haganah je istodobno cijepila vlastite vojnike protiv tifusa. Dana 6. svibnja medicinski časnik brigade naređuje cijepljenje osoblja, a zatim i cijele brigade do 15. svibnja. Nakon osvajanja Akre nastavljaju cijepiti vojnike. To nam govori dvije stvari. Prvo, ljudi na terenu nisu bili nesvjesni zdravstvenog rizika. Drugo, vrlo je teško zamisliti da je netko smatrao da je riječ o bezazlenoj propagandnoj igri.
6. Gaza je još čišći slučaj, ovdje imamo nešto što je gotovo operativno dokazano. Dvojica pripadnika arapskog voda infiltrirala su se prema Gazi s bakterijskim materijalom. Egipćani su ih uhvatili. Na sjednici UN-ova Vijeća sigurnosti 27. svibnja sirijski predstavnik pročitao je egipatsku depešu prema kojoj su zarobljeni priznali da su dobili naredbu da u vodu ubace tifusne i dizenterijske bakterije. Kod jednoga je pronađena posuda s materijalom. Eban je to u UN-u odbacio kao antisemitističku propagandu.
Ironično je što je, prema današnjoj dokumentaciji, Eban vjerojatno stvarno govorio u uvjerenju da brani Izrael od lažne optužbe, dok istodobno nije znao za vlastitu operaciju. Morris i Kedar upravo tako interpretiraju situaciju. A kasnije imamo intervju Shemaryje Guttmana, koji je bio uključen u strukturu. On govori o tome da je tražio pisanu zapovijed od Ratnera, a Ratner mu je odbio dati je. To je izvanredno indikativno. Zašto? Jer pokazuje svjesno izbjegavanje pisanog traga.
7. A Weizmann? Tu je priča također vrlo zanimljiva. Ephraim Katchalsky je još prije početka operacije pokušavao nabaviti „germs and poisons“. Chaim Weizmann je na to reagirao vrlo negativno. Kad je saznao što Katchalsky traži, naredio je njegovo otpuštanje iz Sieffova instituta, premda je kasnije popustio. A nakon rata Weizmann je na otvaranju Weizmannova instituta govorio o potrebi da: „Science [be kept] pure and untarnished.“ Morris i Kedar to povezuju s njegovim dubokim nezadovoljstvom ratnim pretvaranjem znanstvenog rada u vojnu proizvodnju i istraživanje biološkog oružja. Dakle, unutar samog vrha cionističkog pokreta nije postojao konsenzus.
8. Najzanimljivije: Ben-Gurionovo pismo od 14. svibnja. Ovo je možda najvažniji dokument cijelog slučaja. Ben-Gurion piše Ratneru da su znanstvene jedinice, znanstveni djelatnici i „mista'arvim“ — ljudi koji djeluju prerušeni kao Arapi — pod Ratnerovim zapovjedništvom i da Ratner odgovara izravno njemu. Ne piše „trovanje bunara“. Ali kontekst, datum i osobe uključene u CTB čine dokument vrlo snažnim dokazom da je Ben-Gurion tada izravno preuzeo političko-organizacijsku kontrolu nad aparatom koji je provodio operaciju.
Morris i Kedar tu su dosta oprezni: ne tvrde da je pismo samo po sebi „zapovijed za trovanje“. I to je ispravno.
9. A onda dolazimo do neugodnog pitanja: zašto nisu išli dalje? Jer izgleda da nisu bili osobito uspješni.
Morris i Kedar zaključuju da je CTB izvan Akre imao vrlo mali učinak: nema dokaza o većim epidemijama, nema dokaza o velikom broju žrtava, nema dokaza da je bitno usporio egipatsku ili jordansku vojsku, logistika je često bila katastrofalna. Akra je iznimka. To je zapravo važno jer ruši mogući mit o „tajnom biološkom oružju koje je odlučilo rat“. Nije.
10. Ali onda rujan mijenja moralnu i političku sliku. Ovo je meni najjači dio cijelog rada. U travnju/svibnju možemo barem rekonstruirati: „Mislimo da nas čeka invazija i možda ćemo nestati; pokušavamo upotrijebiti sve što imamo.“ To ne opravdava sredstvo, ali objašnjava kontekst. Ali 26. rujna 1948. situacija je sasvim drukčija. Rat traje mjesecima. Izrael više nije na rubu uništenja. Ben-Gurion tada pokušava izvesti novu ofenzivu protiv Arab Legion / Jordana, ali kabinet ga odbija. Istoga dana razgovara s Yosefom Weitzom o problemu mogućeg povratka palestinskih izbjeglica. Weitz predlaže „harassment using all means“ kako bi ih spriječio da se vrate. A nakon toga Ben-Gurion razgovara s Yadinom i pokreće CTB izvan Palestine, počevši s Kairom.
To je dokumentarno vrlo važna sekvenca. Ne možemo reći: „Ben-Gurion je naredio biološki rat protiv Arapa zato da bi spriječio povratak izbjeglica.“ To bi bilo previše sigurno. Ali možemo reći: istoga dana imamo dokumentiran razgovor o sprečavanju povratka izbjeglica, zatim odluku o nastavku CTB-a, a meta se sada proširuje na Egipat. To je ozbiljna korelacija koju historiografija mora uzeti u obzir.
11. Kairo ipak nije izveden. Tu je lijep primjer kako treba razlikovati plan, pokušaj i izvedbu.
Asher Ben-Natan u intervjuu iz 2008. opisao je kako mu je Binyamin Gibli u Parizu dao kapsulu za trovanje bunara u Kairu. Ben-Natan je kontaktirao Reuvena Shiloaha. Shiloah je plan zaustavio. Ben-Natan je potom kapsulu uništio u kanalizaciji. Dakle: Kairo — planiran: da. Materijal — postojao: prema svjedočenju: da. Operativni pokušaj: zaustavljen. Trovanje Kaira: nema dokaza da se dogodilo.
To je upravo ona razlika između namjere i događaja koju vrijedi stalno čuvati.
12. I najvažniji zaključak autora — Morris i Kedar na kraju daju vrlo zanimljivu sliku. CTB je bio stvaran, organiziran na najvišim razinama, tajan, ograničen, tehnički nespretan, uglavnom neučinkovit, ali stvarno izveden u pojedinim slučajevima. I unutar izraelskog aparata izazvao je stvaran otpor. Protivili su mu se, prema autorima, Weizmann, Reuven Shiloah, neki ljudi iz HEMED-a, pojedini časnici i ljudi koji su trebali izvršavati operacije. A autori posebno naglašavaju nešto što mi je metodološki važno: ne znamo sve. Ne znamo točno kako je bakterija proizvedena, gdje je proizvedena, kakva je bila tehnologija, koliko je materijala bilo proizvedeno itd. Veći dio znanstveno-tehničke dokumentacije ostaje zatvoren.
