Vjerujem da sam mogao bolje objasniti svoja stajališta, zato ću biti malo opširniji. Glavnu tvrdnju neću mijenjati, samo ću je razraditi. Tekst se tiče i drugih Arapa, ne samo Palestinaca.
Palestinski Arapi i okolne arapske države odbacili su plan podjele iz 1947. To je bila katastrofalna politička odluka ako je cilj bio ostvariti makar djelomičnu palestinsku državnost unutar tada dostupnog međunarodnog okvira. Ali iz njihove tadašnje perspektive prihvaćanje je značilo pristati na to da židovska manjina dobije državu na velikom dijelu zemlje koju su palestinski Arapi smatrali svojom domovinom. Nije im se to činilo kao velikodušna ponuda nego kao nametnuta podjela.
Nakon rata nije nastala palestinska država na preostalom arapskom teritoriju. Jordan je zauzeo, a potom anektirao Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem. Egipat je upravljao Gazom. Palestinci nisu dobili neovisnu državu, a Izrael je zauzeo znatno više teritorija nego što mu je predviđao plan UN-a. I tu je doista teško ne primijetiti da arapske države 1948.-49. nisu bile samo nesebični osloboditelji Palestine — svaka je imala vlastite interese. Jordan je, osobito pod kraljem Abdullahom I., imao vlastitu teritorijalnu ambiciju prema dijelu Palestine. Egipat je želio spriječiti jordansko širenje i održati vlastiti utjecaj. Sirija, Irak i druge države također su gledale vlastite regionalne interese. Najbrutalnije rečeno — nakon što je rat izgubljen, Palestinci nisu dobili državu čak ni na teritoriju koji Izrael nije osvojio. To je zaista teško odvojiti od činjenice da su palestinski interesi bili podređeni interesima okolnih arapskih režima.
I tu postoji još jedna povijesna ironija. Palestinski nacionalni identitet dijelom se upravo učvrstio kao reakcija na to iskustvo. Ne samo na sukob sa Židovima/Izraelom nego i na činjenicu da se nije moglo jednostavno pouzdati u „arapsko bratstvo”. PLO, Fatah i kasniji samostalni palestinski politički pokret nastaju upravo iz svijesti: „Nitko drugi neće stvoriti Palestinu umjesto nas.” Prije toga je postojao snažan panarapski okvir: Palestina kao dio šire arapske borbe. Nakon poraza postaje sve jasnije da Egipat želi Egipat, Jordan Jordan, Sirija Siriju — a Palestinci moraju sami predstavljati Palestince.
Zanimljivo je da je Jordan kasnije, 1988., formalno odustao od svojih potraživanja prema Zapadnoj obali u korist palestinskog nacionalnog predstavništva. Egipat nikada nije anektirao Gazu niti pokušao stvoriti samostalnu palestinsku državu dok ju je kontrolirao. Dakle, rekao bih: Palestinci su 1947. odbili kompromis koji im je izgledao duboko nepravedan. Izgubili su rat. A zatim su otkrili da arapske države koje su navodno došle spasiti Palestinu imaju vlastite teritorijalne planove i nisu posebno zainteresirane za stvaranje palestinske države. To je povijesna tragedija u nekoliko činova.
I možda je najgora stvar za Palestince što je svaki sljedeći krug pregovora uglavnom počinjao od lošije pozicije nego prethodni. Ono što je 1947. bilo neprihvatljivo — podjela zemlje — kasnije bi izgledalo gotovo nedostižno. Nakon 1967. čak ni cijela Zapadna obala i Gaza više nisu bili pod arapskom kontrolom, a nakon desetljeća naseljavanja i stvaranja izraelskih činjenica na terenu, i ta je minimalna teritorijalna osnova za državu postajala sve teže ostvariva.
To ne znači da je povijest bila unaprijed određena niti da je 1947. postojao jednostavan izbor između „prihvatite plan i živite sretno” ili „odbacite ga i nestanite”. Ali gledano unatrag, odbijanje podjele, poraz u ratu i nesposobnost arapskih država da nakon toga stvore palestinsku državu predstavljaju jednu od najskupljih političkih pogrešaka XX. stoljeća.
