Jezik je dijalekt s vojskom i mornaricom. Ta stara, cinična izreka govori da se štošta u lingvistici rješava političkim pritiskom. Utjecajne skupine izborit će se za priznavanje onoga što možda ne bi bilo priznato gledamo li strogo znanstvene kriterije. Zašto Indija i Pakistan imaju dva jezika, hindski i urdski, i dva pisma, devanagari i arapsko, a govornici se savršeno razumiju? Zašto se Arapi u Africi i Arapi u Zaljevu nimalo ne razumiju ako se ne služe klasičnim (kuranskim) arapskim, jezikom za posebne prigode, a svejedno se marokanski, alžirski, libijski, egipatski, irački, kuvajtski itd. arapski - koji međusobno nemaju praktički nikakve veze, ali kojima se govornici svakodnevno služe - nazivaju arapskim jezikom? Takvih je slučajeva desetak, nisu rijetkost (slična je situacija npr. s malajskim i indonezijskim, koji se u biti ne razlikuju, ili s danskim i norveškim). Katkad se jezici umjetno razdvajaju, a katkad umjetno spajaju, i to - koliko god neobično bilo - stručnjake nimalo ne čudi. Lingvistika nije matematika, ne može biti dokraja egzaktna. Zdrav razum, na koji se pozivaš, nije kriterij ako postoji jezik na kojem se od 15. ili 16. stoljeća pišu rasprave, poezija, romani, rječnici... Nazivali su ga
slovinskim,
ilirskim i
hrvatskim, ali to je ustvari čakavica. I što ćemo sad? Imamo korpus, imamo narod - ali povijest i politika išli su u drugom smjeru. Isto vrijedi za kajkavce, koji su po učinku nešto mlađi - ali opet imaju
argumente.
Nije to kako laici zamišljaju - što više znaš, stvar je kompliciranija, a nepravde uočljivije.
