Utjecaj moderne tehnologije na mozak i navike

[Stitch]

Zalaziš u ozbiljnu temu kojom se neuroznanost i psihologija bave već najmanje deset-petnaest godina: pitanje je li današnja tehnologija nezdrav i neprirodan udar na mozak, koji ne stigne sve pozorno i detaljno obraditi, onako kako bi učinio da se čitaju knjige, promatra priroda i slično, umjesto da se gledaju videoklipovi i skrola naslovima.

Studije sa Stanforda i Londonskog sveučilišta pokazale su da ljudi koji stalno rade tzv. multitasking na digitalnim uređajima imaju slabiju sposobnost filtriranja irelevantnih informacija i da brže zaboravljaju ono što su upravo čuli ili pročitali. Druga istraživanja sugeriraju da se prosječno trajanje fokusa kod mlađih generacija mjeri u sekundama, a ne u minutama kad su izloženi digitalnim sadržajima - i da se to stanje prenosi i na offline-život.

Možda započnem raspravu o tome, stvar je iznimno kompleksna.

Mozak voli obrasce i ritam. Kad čitamo knjigu, on je dubinski obrađuje: linearno prati radnju, povezuje ideje, gradi mentalne slike, predviđa što slijedi... To se odvija u mreži područja koja uključuje prefrontalni korteks (planiranje, donošenje odluka), hipokampus (pamćenje) i asocijativne zone koje integriraju nova znanja s postojećima. Sve je to sporogoreći štapin, baš kao kad dugo kuhamo juhu na laganoj vatri.

Kod skrolanja ili gledanja kratkih videoklipova događa se nešto drugo. Svaka nova informacija, čak i banalna, aktivira dopaminski sustav i nagrađuje nas osjećajem "još malo, možda će iduće biti još zanimljivije". To stvara začarani krug brzog prebacivanja pozornosti. Prefrontalni korteks nema vremena dubinski obraditi podatke jer ih hipokampus dobiva u fragmentima. Mozak, pojednostavnjeno rečeno, odrađuje instant-kuhanje - brzo, zadovoljavajuće, ali bez onog sloja okusa koji se razvija s vremenom.

No nije sve tako crno. Mozak je neuroplastičan. To znači da se može prilagoditi različitim obrascima obrade informacija. Brza izmjena sadržaja može povećati sposobnost brze procjene situacije, prepoznavanja uzoraka i reagiranja u realnom vremenu. Neki neuroznanstvenici čak uspoređuju moderni mozak s onim lovaca sakupljača - stalno skenira okoliš u potrazi za novim signalima. Problem je u tome što naš digitalni okoliš šalje milijune signala na dan, a naš biološki hardver ipak nije nastao za takvu navalu.

[Pastir]

Hoćemo li dugoročno izgubiti sposobnost dubinske koncentracije ako ne treniramo „sporiji mozak“? I možemo li živjeti u oba ritma — brzom, fragmentiranom online svijetu i sporom, linearnom svijetu knjiga, šetnji i razgovora — ili jedan uvijek potiskuje drugi?

Možda odgovor leži u svjesnom balansiranju: dan početi čitanjem ili pisanjem, završiti ga bez ekrana, a između „plivati“ po mrežama koliko nas veseli. Jer, kako kaže jedan neuroznanstvenik, „Mozak pamti ono što često radi“. Ako često skačemo s teme na temu, postajemo majstori skakanja. Ako ostanemo s jednom mišlju dovoljno dugo, možda opet postanemo majstori dubine.

[Stitch]

Hoćemo li dugoročno izgubiti sposobnost dubinske koncentracije ako ne treniramo „sporiji mozak“? I možemo li živjeti u oba ritma — brzom, fragmentiranom online svijetu i sporom, linearnom svijetu knjiga, šetnji i razgovora — ili jedan uvijek potiskuje drugi?

Na ta pitanja ne možeš precizno odgovoriti bez evolucije - koja traje eonima. Kratkoročno sigurno gubimo, pogotovo mladi, koji još nemaju razvijen kritički aparat. Dobro, ima i starijih koji ne znaju misliti, dokazuju to razne urotničke teorije, ali mlađa je populacija posebno osjetljiva.

[Pastir]

To znači da nam treba razvijena medijska kultura — koju još nemamo. Umjesto da „mainstream“ i društvene mreže nagrađuju samo brzinu i atraktivnost, trebalo bi sustavno poticati sadržaj koji traži promišljanje. To ne znači zabraniti „brzu“ zabavu, nego balansirati je sa „sporim“ sadržajem: uvesti emisije koje dubinski objašnjavaju, platforme koje vrednuju konstruktivne rasprave, novinarstvo koje ne živi samo od naslova.

Mladima trebaju alati za prepoznavanje manipulacije — kako funkcionira naslov koji privlači klik, kako se izrezivanjem konteksta mijenja značenje, zašto je neka informacija emocionalno nabijena. Kad znaju mehanizam, manje su mu podložni.

[Stitch]

Mislim da je Trkeljanje korisno, kao i tehnologija — ako ne vodi u otuđenje i ovisnost. Što je poseban problem.

Kod većine ovisnosti postoji trenutak kad ti okolina može reći: „Ej, pretjeruješ.“ Kod tehnologije je teže. Ako sjedim satima za ekranom, nitko neće pomisliti da sam u problemu — možda radim, možda učim, možda „samo“ provjeravam vijesti. Ali, ako iskreno pogledam, neke od tih aktivnosti nemaju veze s produktivnošću. To su samo kratki ciklusi provjeravanja, „da ne propustim nešto“, ili klikanja bez jasnog cilja. Mozak traži još jedan podražaj, još jedan mali nagradni impuls. Problem je što to ne doživljavamo kao ovisnost jer nema vidljivog fizičkog propadanja, društveno je prihvaćeno i poticano (tko danas nije stalno „online“?) i često je isprepleteno s legitimnim aktivnostima.

Meni se čini da najveći znak ovisnosti nije koliko vremena provodimo „online“, nego koliko nelagode osjećamo kad toga nema. Ako ostanem bez baterije ili signala i osjećam tjeskobu — to je možda crvena zastavica.

Ovisnost o internetu ili kompjutorskim igrama, zlostavljanje na društvenim mrežama i slični fenomeni koji prate modernu tehnologiju sve se više proučavaju; pišu se smjernice, planovi i zakoni koji bi trebali pomoći u rješavanju problemâ, ali duboko sumnjam da ćemo neke od njih ikad efikasno riješiti. Privatnost recimo možemo zaštititi samo zdravom paranojom, što je oksimoron sam po sebi, ali kako su za naše podatke zainteresirani ne samo trgovci i marketingaši nego i kriminalci ili obavještajci, pitanje je možemo li ikako parirati moćnim tajnim organizacijama. Snowden veli da ne možemo, a ja mu vjerujem.

Što nam dakle preostaje u tom vrlom novom svijetu - zar kontrolirana paranoja s jedne ili potpuno isključivanje s druge strane? Dobar način da čovjek poludi, nije li tako?

[Pastir]

Realno, mislim da je nemoguće potpuno zaštititi privatnost ako koristimo moderne tehnologije. Ali to ne znači da je sve izgubljeno — možemo barem ograničiti tragove koje ostavljamo i razmišljati što dijelimo, kada i s kim.

Problem je što stalna sumnjičavost jede mozak isto kao i potpuna izloženost. Ako stalno „filtriram“ svoje misli kroz prizmu tko bi ih mogao vidjeti, gubim spontanost. A ako se potpuno isključim, gubim kontakt sa svijetom.

Možda rješenje nije ni paranoja ni bijeg, nego da naučimo živjeti s idejom da je dio našeg života javno dostupan, i da se ponašamo u skladu s tim. Kao kad znaš da u kafiću netko može čuti tvoj razgovor — pa ne ispričaš baš sve, ali i ne šutiš cijeli dan.

[Stitch]

Upravo tako. Istina je da potpuna zaštita ne postoji, posebno kad govorimo o tehnički nepismenim ili prosječnim korisnicima. Snowdenova je poruka jasna: tko ima dovoljno resursa i volje (države, velike korporacije), može doći do većine informacija. No to ne znači da smo potpuno bespomoćni. Postoji razlika između ciljane i masovne obrade podataka. Masovno prikupljanje (marketing, profiliranje) može se bitno ograničiti i tehnički neupućen korisnik može to naučiti za nekoliko sati. Ciljana špijunaža (države, kriminalci koji te specifično žele pratiti) spada pak u višu ligu i tu se već traži stručnjak.

Osnovne mjere koje drastično smanjuju izloženost poput lozinki od najmanje 16 znakova; ažuriranja uređaja i aplikacija; filtriranja podataka koje objavljuješ na društvenim mrežama i forumima; dvoslojne autentifikacije gdje god se može; pretraživača i elektroničke pošte s fokusom na privatnost (DuckDuckGo, ProtonMail, Tutanota) itd. može provesti apsolutno svatko, čak i osoba krajnje netalentirana za informatiku. Ne možeš zaustaviti NSA, to je sigurno - ali možeš si pomoći.

[Pastir]

Osnovne mjere koje drastično smanjuju izloženost poput lozinki od najmanje 16 znakova; ažuriranja uređaja i aplikacija; filtriranja podataka koje objavljuješ na društvenim mrežama i forumima; dvoslojne autentifikacije gdje god se može; pretraživača i elektroničke pošte s fokusom na privatnost (DuckDuckGo, ProtonMail, Tutanota) itd. može provesti apsolutno svatko, čak i osoba krajnje netalentirana za informatiku. Ne možeš zaustaviti NSA, to je sigurno - ali možeš si pomoći.

Predlažem temu o tome, možda na informatičkom dijelu foruma.

[Stitch]

Budem li raspoložen, možda je i pokrenem. Nisam sigurnosni profesionalac, haker ili štogod slično - znam onoliko koliko mi treba, a ono što ne znam naučim usput, rješavajući razne probleme.

Ako te zanima sigurnost, pogledaj linkove koje sam ovdje stavljao.

[Pastir]

Pogledat ću, hvala.