Vrijednost neproduktivnog vremena

[Pastir]

U kulturi koja stalno mjeri rezultate, sve što nije „korisno“ smatra se gubitkom vremena. Ali što ako upravo to „neproduktivno“ vrijeme — buljenje u nebo, hodanje bez cilja, slušanje mora — hrani našu kreativnost i mentalno zdravlje? Može li se lijenost zapravo računati kao ulaganje?

[Stitch]

Gledamo li Sokrata, Platona, Aristotela i ostale mudre Grke, oni su mogli filozofirati upravo zahvaljujući dokolici. Imali su robove da rade za njih. Zato kreativnost i mentalno zdravlje kao moguće beneficije dok ljenčarimo ne bih odbacivao. I to je, moram reći, zanimljiva hipoteza i perspektiva.

[Pastir]

Slažem se. Kad pogledamo povijest, čini se da su velike ideje često nastajale upravo u razdobljima dokolice — od renesansnih vrtova do kavana u Beču. Ali ono što mi je zanimljivo jest da današnja „dokolica“ više nije prazno vrijeme u kojem mozak luta, nego vrijeme koje odmah ispunimo nečim — skrolanjem, porukama, videima.

Možda je prava razlika između korisne lijenosti i običnog „bijega“ u tome što prva ostavlja prostor za razmišljanje, a druga ga zatrpava podražajima. Drugim riječima — pitanje nije trebamo li više ljenčariti, nego kako ljenčarimo.

Pitam se, može li se „digitalna dokolica“ ikad izjednačiti s onom analognom, ili će našoj kreativnosti uvijek trebati tišina i praznina?

[Stitch]

Zalaziš u ozbiljnu temu kojom se neuroznanost i psihologija bave već najmanje deset-petnaest godina: pitanje je li današnja tehnologija nezdrav i neprirodan udar na mozak, koji ne stigne sve pozorno i detaljno obraditi, onako kako bi učinio da se čitaju knjige, promatra priroda i slično, umjesto da se gledaju videoklipovi i skrola naslovima.

Studije sa Stanforda i Londonskog sveučilišta pokazale su da ljudi koji stalno rade tzv. multitasking na digitalnim uređajima imaju slabiju sposobnost filtriranja irelevantnih informacija i da brže zaboravljaju ono što su upravo čuli ili pročitali. Druga istraživanja sugeriraju da se prosječno trajanje fokusa kod mlađih generacija mjeri u sekundama, a ne u minutama kad su izloženi digitalnim sadržajima - i da se to stanje prenosi i na offline-život.

Možda započnem raspravu o tome, stvar je iznimno kompleksna.

[Stitch]

Rečeno - učinjeno.

Utjecaj moderne tehnologije na mozak i navike

[Pastir]

Pitam se, može li se „digitalna dokolica“ ikad izjednačiti s onom analognom, ili će našoj kreativnosti uvijek trebati tišina i praznina?

Nešto smo o ovome pisali na mojoj temi o tišini. Neću vaditi citate, ali mislim da smo bili u pravu.

[Stitch]

Ovdje ili ovdje, misliš? Apsolutno, bili smo iznimno pametni.

[Pastir]

Šališ se, ali nije to toliko loše koliko na prvi pogled možda izgleda. Mene, recimo, motivira.

Šteta što naši razgovori nikom nisu poticajni. Ima tu „materijala za mozak“, jer stvarima pristupamo različito. Ti svoju filozofsku stranu donekle kriješ, a ja sam na forum stigao s idejom da pišem poetske monologe — na što si me odmah upozorio. Sjećaš se toga? Kritizirao si moj jezik.

Bio sam neiskusan — jedino to u svoju obranu mogu napisati. Ali učim i napredujem, nadam se.

[Stitch]

Sjećam se, kako se ne bih sjećao. Stigao si kao antitehnološki zelot, a danas već normalno komuniciramo o svim aspektima interneta.

Nego, misliš li da Trkeljanje spada u vrijedno neproduktivno vrijeme? Pitam zato što si začas nanizao 360 postova. Tvoja glad za komunikacijom očita je, ali takvo što smatram pozitivnim. Druženje, razmjena mišljenja, čak i puko čitanje tuđih stavova, bez interakcije - oplemenjuju čovjeka. Mi smo zoon politikon, bića određena vlastitom društvenošću. Od toga, sve i da hoćemo, ne možemo pobjeći.

[Pastir]

Mislim da je Trkeljanje korisno, kao i tehnologija — ako ne vodi u otuđenje i ovisnost. Što je poseban problem.

Kod većine ovisnosti postoji trenutak kad ti okolina može reći: „Ej, pretjeruješ.“ Kod tehnologije je teže. Ako sjedim satima za ekranom, nitko neće pomisliti da sam u problemu — možda radim, možda učim, možda „samo“ provjeravam vijesti. Ali, ako iskreno pogledam, neke od tih aktivnosti nemaju veze s produktivnošću. To su samo kratki ciklusi provjeravanja, „da ne propustim nešto“, ili klikanja bez jasnog cilja. Mozak traži još jedan podražaj, još jedan mali nagradni impuls. Problem je što to ne doživljavamo kao ovisnost jer nema vidljivog fizičkog propadanja, društveno je prihvaćeno i poticano (tko danas nije stalno „online“?) i često je isprepleteno s legitimnim aktivnostima.

Meni se čini da najveći znak ovisnosti nije koliko vremena provodimo „online“, nego koliko nelagode osjećamo kad toga nema. Ako ostanem bez baterije ili signala i osjećam tjeskobu — to je možda crvena zastavica.

[Stitch]

Odgovorit ću ti na drugoj temi, bit će možda plodnije za raspravu.

[Pastir]

U kulturi koja stalno mjeri rezultate, sve što nije „korisno“ smatra se gubitkom vremena. Ali što ako upravo to „neproduktivno“ vrijeme — buljenje u nebo, hodanje bez cilja, slušanje mora — hrani našu kreativnost i mentalno zdravlje? Može li se lijenost zapravo računati kao ulaganje?

Dodat ću tom uvodu još nešto — sve više studija pokazuje da usporavanje ritma (sporije jedenje, hodanje, manje zadataka odjednom) ima mjerljive koristi za zdravlje i psihu. To o „sporom“ životu kaže znanost. No može li se ta ideja uopće provesti u svijetu koji nagrađuje brzinu? I je li dokolica onda način da sami sebe prebacimo u „nižu brzinu“?

[Stitch]

Pa jest: malo radiš, malo se odmaraš - polako, bez žurbe i stresa. Popodne nakratko odspavaš. Narodi koji imaju siestu znaju što čine. Kad odrijemaš, osobito za velikih vrućina, čuvaš energiju i zdravlje. Toga se i ja držim.

[Pastir]

Lijenost je jedan od najstrašnijih grijeha. Ovdje se, srećom, ne propagira kršćanski svjetonazor pa neću završiti u paklu ako malo prilegnem poslije foruma.

[Stitch]

I Nizozemci, vidim, razrađuju ideju da je dobro ne činiti ništa (niksen).

[Pastir]

Ovo je zanimljivo, nisam znao da takva tradicija postoji u Europi.

Ako stignem, potražit ću detalje pa napisati osvrt. Puno toga moram pozavršavati prije ponedjeljka.