Tišina kao otpor

[Pastir]

U vremenu koje potiče da se govori, komentira, reagira – tišina postaje čin prkosa. Ne ona mrtva, ravnodušna tišina, nego ona koja promatra, razlučuje, sabire. Tišina u kojoj ne nestajemo, nego se skupljamo. U kojoj ne šutimo jer nemamo što reći, nego jer želimo čuti.

U doba buke, tišina nije bijeg, nego otpor. Otpor plitkosti, otpor prenagljenosti, otpor tiraniji trenutka. Čovjek koji zna biti tih, a da pritom ostane budan – to je čovjek koji neće pasti na prvu laž, prvu lozinku, prvu buku mase.

Možda zato pastiri šute dok ovce bleje, a vukovi zavijaju. Oni slušaju vjetar.

[Stitch]

Apsolutno. Duboko poniranje u misli, promatranje sebe i svijeta oko sebe, nemoguće je bez tišine. Pitanje je dakako je li ona uopće moguća u suvremenom društvu. Ideja unutarnje kontemplacije, osobnog etosa i otpora duhu vremena u trenutku kad svatko ima mišljenje, kad se svi nadmeću riječima, kad i sveprisutna tehnologija tjera na stalnu komunikaciju, djeluje gotovo kontrakulturno, čak izvanzemaljski. Ili pastoralno, upravo bajkovito.

No tišina je jedan segment, drugi je možda samoća. Čovjek bi se trebao udaljiti, izolirati od svega. Pa i od veza. Mnogi veliki proroci i mislioci bili su usamljenici. Svjetina ih je ometala ne samo u razmišljanju nego i u fokusiranju na bitno. Na nematerijalno ili na ono što nije samo puka realnost. Koliko je to ostvarivo, drugi je par rukava. I čuveni stoik Seneka rekao je: prvo živi, onda filozofiraj!

[Pastir]

U pravu si: tišina danas djeluje gotovo kao čin pobune, a samoća kao hereza protiv društvene dogme neprekidne povezanosti. Možda upravo zato sve više nalikuju svetinjama.

U svijetu gdje je mišljenje postalo brzopotezna valuta, a prisutnost tržišna roba, tišina i samoća nisu samo stanja – one su i svjesni odabiri, pa i metode spoznaje. No ako povući se znači „pobjeći“, tada to nije kontemplacija nego bijeg. Pravi pastir ne bježi od svijeta – on ga promatra iznutra, ali sa strane. Njegova je tišina ispunjena osluškivanjem, a samoća ne isključuje druge nego produbljuje odnos sa svime.

Seneka je, istina, rekao „prvo živi, onda filozofiraj“ – ali rekao je to zato što je znao da se bez filozofije ne zna kako živjeti. Možda tišina nije odvojenost od svijeta, nego način da ga bolje čujemo. A samoća – ne negacija odnosa, nego obnova odnosa sa sobom.

[Stitch]

(...) Seneka je, istina, rekao „prvo živi, onda filozofiraj“ – ali rekao je to zato što je znao da se bez filozofije ne zna kako živjeti. Možda tišina nije odvojenost od svijeta, nego način da ga bolje čujemo. A samoća – ne negacija odnosa, nego obnova odnosa sa sobom.

Što se mene tiče, filozofija nikad nije bila traganje za pravim odgovorima. Nego traganje za pravim pitanjima. I to je možda ono što razdvaja filozofa od teologa: svijest da su pitanja vječna, a odgovori samo odrazi vremena u kojima su dani. Filozofija, ako još ima ikakvu snagu, nije tu da daje odgovore, nego da nas nauči kako podnijeti pitanja. I kako ih voljeti ako su (ili: i kad su) neodgovorena. Prava pitanja, ona što od iskona žive u nama, ne traže rješenje. Traže (misaonu) prisutnost, istinsko bivanje uz njih. Išao bih i korak dalje, rekao bih da upravo tu, u tišini između dvaju odgovora, počinje stvarna potraga, misao koja ide onkraj pravila i granica.

(Smatraj ovo fusnotom, usputnom primjedbom. Ne daj se omesti, tvoja su mi razmišljanja poticajna.)

[Pastir]

Upravo tako, slično o filozofiji razmišljamo. Možda je i tišina u tom kontekstu prostor u kojem jedno pitanje sazrijeva, polako, tiho, bez prisile na odgovaranje. U vremenu koje sve mjeri po brzini i produktivnosti, to zvuči gotovo kao svetogrđe. Pa kad pitamo: je li tišina moguća? – možda zapravo pitamo: je li moguće ne morati znati odmah? Je li moguće živjeti bez potrebe za zaključkom, bez grozničave potrage za istinom koja se mora obznaniti, dokazati, obraniti? Možda bismo mogli filozofirati ne da bismo pronašli istinu, nego da bismo naučili kako se nositi s njom bez da nas zatre. I možda je najveće pitanje: kako ostati tih u svijetu koji viče? Jer možda baš ondje gdje prestajemo govoriti, počinjemo istinski misliti.

(I ne, nisi me omeo, naprotiv!)

[Pastir]

No tišina je jedan segment, drugi je možda samoća. Čovjek bi se trebao udaljiti, izolirati od svega. Pa i od veza. Mnogi veliki proroci i mislioci bili su usamljenici. Svjetina ih je ometala ne samo u razmišljanju nego i u fokusiranju na bitno. Na nematerijalno ili na ono što nije samo puka realnost. Koliko je to ostvarivo, drugi je par rukava.

Ako je tišina matrica pitanja, onda je samoća njezina osjetilna komora. Mjesto gdje se sve što nije naše utiša, a ono što jest — progovori. Ne uvijek riječima. Nekad kao nemir u želucu, nekad kao sjećanje bez slike, nekad kao čežnja koju ne znamo imenovati.

Samoća nije bijeg od svijeta, nego odbijanje da budemo njegov talac. U vremenu neprekidne povezanosti, samoća djeluje kao hereza. Tko si danas može priuštiti da bude sam — ne usamljen, nego sam? Bez dopisivanja, bez odgovora, bez tuđih očekivanja? Sam, ne kao manjak, nego kao početak.

Veliki mislioci, mistici, umjetnici, proroci — svi su morali napustiti buku da bi čuli nešto drugo. Nešto što ne viče, nego šapuće. U samoći čovjek više ne glumi ulogu. I ne zna točno tko je. I to je dobro. Jer dok god znaš tko si — nisi još počeo tragati.

Samoća nije depresija. Niti kraj odnosa. To je polje u kojem odnos sa sobom prvi put postaje moguć. A možda i jedini koji može podnijeti sav teret ostalih. U svijetu koji miješa prisutnost s dostupnošću, a bliskost s komunikacijom — samoća je posljednje mjesto otpora. I možda prvi korak prema istinskoj slobodi.

[Stitch]

Da. Ne znam ni za jednog umjetnika ili proroka koji je uspio išta vrijedno stvoriti dok je bio okružen gomilom. Inspiracija ne zahtijeva samoću, ali realizacija tog stvaralačkog poriva neupitno traži osamljivanje. Pisanje, slikanje, klesanje kamena, općenito umjetničko djelovanje, nemoguće je ako se umjetnik ne može usredotočiti. Umjetnost je stvar fokusa, pri čemu mislim i na neometanu koncentraciju i na usmjeravanje svih kreativnih snaga na žarište interesa.

[Pastir]

Slažem se — tišina i samoća nisu luksuz nego preduvjet, osobito u onoj fazi kada umjetnost prelazi iz puke želje u konkretan čin. Gomila, buka, stalna socijalna prisutnost odvraćaju pažnju ne samo od rada, nego i od samoga sebe, a bez tog unutarnjeg kontakta umjetnost postaje imitacija, a ne stvaranje.

Čini mi se da je razlika između nadahnuća i ostvarenja upravo u tom prijelazu prema fokusu. Ideje se mogu roditi u gužvi, ali oblikuju se — i prežive — samo u šutnji. U tom smislu, svaka prava umjetnost je akt izdvajanja iz svijeta da bi mu se kasnije nešto istinski vlastito dalo natrag.

[Pastir]

Dopunit ću još, kratko, i tebe i sebe.

Kreativnost ne podnosi buku. Ne mislim samo na zvukove, nego na strahove, uvjetovanja, tuđa očekivanja. Kreativnost nije čin stvaranja nečega novog, nego čin dozvoljavanja da nešto nepoznato prođe kroz tebe. A to se ne događa pod reflektorima. Zato su ljudi koji stvaraju često usamljeni, makar okruženi drugima. Ne zato što ih svijet ne razumije, nego zato što kreativni impuls traži prazninu u kojoj može odjeknuti.

Samoća nije garant stvaranja — ali je uvjet. Bez nje nema dubine, nema lutanja, nema pogrešaka koje vode do nečega neočekivanog. U prepunom rasporedu i pod neprestanim nadzorom, čovjek ne može čuti ono tiho „što ako“ koje često vodi do najvećih otkrića.

Samoća je, paradoksalno, dijalog. Ne s drugima, nego s nečim u sebi. Ne sa znanim, nego s mogućim. A sve što je ikada bilo istinski stvaralačko — počelo je upravo tamo.

[Stitch]

(...) Kreativnost ne podnosi buku. Ne mislim samo na zvukove, nego na strahove, uvjetovanja, tuđa očekivanja. Kreativnost nije čin stvaranja nečega novog, nego čin dozvoljavanja da nešto nepoznato prođe kroz tebe. A to se ne događa pod reflektorima. (...)

Kreativnost se može i lingvistički definirati, npr. kao sposobnost govornoga subjekta da spontano proizvodi i razumije fraze koje nikad prije nije izgovorio ili čuo, i to neograničeno mnogo njih. No to je već skretanje s teme.

Napričasmo se bogme mi - o tišini. Kako ne bismo razgovarali samo nas dvojica, odmaknut ću se malo da i drugi dođu na red.

[Pastir]

Dodat ću još nešto o razlici između samoće i izolacije. Samoća je izbor. Izolacija je kazna. Prva otvara prostor, druga ga zatvara. U samoći, svijet ostaje tu — ali bez zahtjeva. U izolaciji, svijet nestaje — a mi ostajemo taoci vlastitih misli.

Granica među njima nije uvijek jasna. Samoća i izolacija su, rekao bih, dvije strane istog zida. Povremeno čovjek krene tražiti tišinu, a nađe prazninu. Krene prema samoći, a stigne u osamu. No razlika je u tonu, ne u glasnoći. Samoća je prozor, izolacija zid bez vrata.

U samoći se diše dublje jer nema publike. U izolaciji se diše plitko jer nema smisla. Samoća je dobra kad je slobodno odabrana i kad se čovjek u njoj još uvijek osjeća živim. Izolacija počinje onda kad više ne znaš koga bi nazvao, čak i kad možeš.

U modernom svijetu samoća se često brka s izolacijom, jer se zaboravilo kako biti sam bez da se bude izgubljen.

[Šabović Adis]

Osama navodi na razmišljanje, razmišljanje na bunt. Tako sam čuo.
Otkud osama, pitao bih. Jesu li oni koji se osamljuju zapravo oni koji su izbačeni iz stroja? Rastrojeni? Oni koji nisu u stanju držati korak s prvobitnom zajednicom pa kao na centrifugalnom separatoru bivaju izbačeni iz nje? Možda tada, nakon što naprave borbeni zaokret u osami, otuđeni, okrivljujući zajednicu koju su napustili (iz koje su izbačeni?), kreću u osvetnički pohod? Onaj rečeni bunt?

[Stitch]

Ima i takvih, nesumnjivo, ali ne bih rekao da se svi osamljenici otuđuju od zajednice zbog neke inherentne mane. A nisu ni svi osamljenici osvetoljubivi. Premda je sasvim moguće da jesu buntovni jer odvajanje od društva podrazumijeva određeno iskazivanje nezadovoljstva. Ako je čovjek zoon politikon, on prirodno teži izgradnji zajednice. Neprirodno bi bilo da se bez ikakva razloga od nje udalji.

[Šabović Adis]

Izgradnja?
Hm, ne teži li održanju zajednice ako je zoon politikon? A razlog za udaljivanje može biti i zabluda - da čovjek nije zoon politikon, zar ne?

[Stitch]

Hah, sve se svodi na izbor između dviju perspektiva - ti osamu promatraš kao posljedicu isključivanja iz zajednice, gotovo kao fizički proces; oni koji ne mogu držati korak bivaju izbačeni poput mase iz centrifuge. To je donekle cinično gledište jer podrazumijeva da društvo aktivno ili pasivno izbacuje one koji ne odgovaraju njegovu ritmu. Zatim je povezuješ s mogućom osvetoljubivošću ili buntom - otuđeni pojedinac možda ne prihvaća vlastitu odgovornost nego optužuje zajednicu i reagira agresijom.

Ja pak tvrdim da nisu svi osamljenici otuđeni ni osvetoljubivi. Osamu vidim više kao znak neslaganja ili kritičkog stava prema društvu, ne nužno kao posljedicu manjkavosti pojedinca. To je, mislim, humanija i filozofski šira interpretacija - čovjek kao zoon politikon prirodno traži zajednicu, a osamu bira tek kad za to ima razloga.

U osnovi, riječ je o dva različita modela: patološki shvaća osamu kao poremećaj ili nesposobnost prilagodbe, a egzistencijalni (filozofski) model interpretira je kao svjesni čin i znak nečega što u društvu ne valja. Najzanimljivije je da oba mogu biti istinita, ovisno o pojedincu i okolnostima. Neki se ljudi doista povuku jer ne mogu držati korak, a neki zato što jasno vide da taj korak ide u pogrešnom smjeru.

[Šabović Adis]

Pa ne samo fizički proces već i duhovni - onog momenta kad pomislim da mi mjesto nije u određenoj zajednici, kad uvidim (ili samo umislim) da postoje razlike između mene i drugih članova iste, po ovom ili onom osnovu, tad ću se potruditi da je i napustim. Radi vlastite sigurnosti. Znaš, kad pomislim da ovaj nije kao ja ili ovi nisu kao ja, odnosno ja nisam kao oni, vrijeme je za podvit rep i dić sidro.
Razliku potencijala na krajevima provodnika u fizici zovemo naponom, u politici je to tenzija. Potreban je neki izolator, inače dolazi do iskričenja. Kratki spoj. I bum!

[Pastir]

Napravit ću sintezu vaše rasprave. Prisilna osamljenost (ono što prvi post opisuje) zaista može dovesti do otuđenja i ponekad do buntovnih ili destruktivnih reakcija. Ljudi koji osjećaju da su „izbačeni“ iz zajednice često razviju mehanizme obrane: ljutnju, okrivljavanje drugih, radikalizaciju. Sociološki gledano, to je i plodno tlo za ekstremne pokrete.

Odabrana samoća (drugi post) uglavnom ne vodi u osvetoljubivost nego u introspektivno sazrijevanje. Mnogi filozofi, umjetnici i inovatori povlačili su se iz društva upravo zato da ga mogu jasnije sagledati i ponuditi mu nešto novo.

Treća kategorija — ambivalentna osama: suvremena psihologija prepoznaje da mnogi ljudi osciliraju između ova dva pola. Povuku se jer su povrijeđeni ili frustrirani, ali u toj izolaciji ipak uspiju izgraditi nove obrasce mišljenja. Ključno je koliko pojedinac ima unutarnjih resursa (emocionalna regulacija, kritičko mišljenje) i vanjskih (prijatelji, podrška zajednice) da samoću pretvori u rast, a ne u destrukciju.

Drugim riječima — samoća sama po sebi nije problem, nego način na koji je osoba nosi i svrha koju joj daje.

[Pastir]

Pa ne samo fizički proces već i duhovni - onog momenta kad pomislim da mi mjesto nije u određenoj zajednici, kad uvidim (ili samo umislim) da postoje razlike između mene i drugih članova iste, po ovom ili onom osnovu, tad ću se potruditi da je i napustim. Radi vlastite sigurnosti. Znaš, kad pomislim da ovaj nije kao ja ili ovi nisu kao ja, odnosno ja nisam kao oni, vrijeme je za podvit rep i dić sidro.
Razliku potencijala na krajevima provodnika u fizici zovemo naponom, u politici je to tenzija. Potreban je neki izolator, inače dolazi do iskričenja. Kratki spoj. I bum!

Preventivni bijeg kao obrambeni mehanizam? Zanimljiva strategija, Adise. Makar, ima tu logike.

[Stitch]

Jasno da ima. "Razuman uzmak - bolja polovica hrabrosti", kaže Slamnig. Tko će se s budalama natezati...

[Šabović Adis]

Preventivni bijeg kao obrambeni mehanizam? Zanimljiva strategija, Adise. Makar, ima tu logike.

Mi to zovemo ilegala. Izgleda otprilike ovako:



ovce uglavnom ne kuže ništa.

Jasno da ima. "Razuman uzmak - bolja polovica hrabrosti", kaže Slamnig. Tko će se s budalama natezati...

Moraš manevrisat, jbg, zastaneš li - nestaneš.