Da još malo peglam po ovome o standardima, većini, dopušteno je i nije dopušteno u jeziku, to je evergrin tema u jeziku zaista. Ovo mi je ostalo nejasno iz diskusije od prije Zekoslawa
Tvoj je stav i tvoje čisto deskriptivističko opredjeljenje legitimna pozicija, no da bi te se ozbiljnije shvatilo i da to ne bi djelovalo kao puki anarhizam anarhizma radi, očekujem da barem čitaš s razumijevanjem i ne učitavaš, a dabome i da ponešto znaš o tom standardu kojega si se odlučio odreći.
Ne razumijem ovo kako se ja odričem nečega što i ne razumijem Zekoslawa. To mi ono kao odje kad me nazovu izdajnikom što mi nisu politički stavovi odgovarajući nekim drugim. Da bi se nečega odrekao trebalo bi da si prije toga to usvojio na neki način, kao što bi trebalo da bi nekoga nazvao izdajnikom da je taj neko prije toga podržavao nešto ili nekoga pa ga je onda izdao zbog nečega. Ne možeš reći da sam se odrekao nečega o čemu nisam ni čitao, nisam nikad rekao da to odgovara mojim vidjenjima ni ove upotrebe ni generalno jezika kako se propisuje u tim pravopisima. Ja sam sa razumijevanjem čitao o tome kako se standardi u jeziku uspostavljaju iz različitih izvora, samo ti izvori ne uključuju naše pravopise o jeziku.
Evo da probam da me se ozbiljno shvati što ti veliš, ovaj Merriam Webster rječnik
http://jhqedu.com:1042/upload/books/Boo ... 342915.pdf je dobar primjer kako se ovaj deskriptivistički princip zastupljenosti u upotrebi koristi kao osnova za diskusiju različitih kontroverznih upotreba u jeziku. Svaki pojam je detaljno objašnjen, ilustrovani su velikim brojem primjera, dati su drugačiji pogledi na upotrebu u pitanju i na kraju se obično daje neutralan zaključak baziran na prikupljenim činjenicama iz jezika u upotrebi. I što je interesantno ovaj priručnik je još iz predinternetskog vremena. A u The American Heritage Dictionary of Contemporary Usage
https://zourpri.files.wordpress.com/201 ... e-2005.pdf čitaocu se u podužem uvodu lijepo objašnjava šta je to standardni jezik, formalni i neformalni jezik, na osnovu čega su zaključci izvodjeni, navodi se svih 200 članova panela koji su ispunjavali upitnike koji im se redovno šalju, da se izjasne o različitim upotrebama, leksici i slično. U principu sve se zna, i dovoljan je samo jedan pogled na bilo koji termin da se uoči princip na kojem je bazirana analiza pojmova u ovom rječniku.
U tom smislu sam htio da kažem da je važno kako rade u engleskom jeziku, imajući u vidu prihvaćeni sistem i filozofiju jezika u engleskom iz koje bi trebalo da učimo. To je veliki jezik, način na koji su stvari postavljene u izučavanju jezika je relativno nov i u engleskom jeziku a stvari se razvijaju velikom brzinom i u različitim smjerovima u poslednjim decenijama. Bilo bi dobro kad bi neko po uzoru na njih na primjer napravio korpus srpskog jezika, ili hrvatskog kod vas, možda i zajednički što da ne. Ono kao što u engleskom imaju Corpus of Contemporary American English ili British National Corpus, pa da pretražujemo to do mile volje i da onda imamo na čemu da baziramo bilo koju tvrdnju o jeziku. Sve što kažemo o jeziku počinje od stvarne upotrebe jezika, ne počinje se od meditativno, matematičko metafizičkih zaključaka o jeziku do kojih je pojedinac ili neki komitet o jeziku došao. Znači važno je da izbacimo iz glave ovo ispravno je, dozvoljeno je, dopušteno je i taj čitavi način koji se koristi u pravopisima kada se govori o jeziku. To traži što vele u engleskom a paradigm shift, promjenu načina razmišljanja o nečemu u neki drugi način razmišljanja o nečemu. Mora perspektiva da se promijeni i da se zaboravi na priručnike o jeziku u formi recepata za vanilice ili tako.
Da se vratim na ovaj Merriam Webster rječnik u kojem autori za svaku odrednicu lijepo objasne i kolokacije koje su prisutne u jeziku, i od kad je to prisutno u jeziku, ko je to upotrebio kojom prilikom, i kao zaključak onda daju kakav efekat na čitaoca ili slušaoca može imati korištenje tog i tog pojma ili fraze. To je jednostavan i veoma razuman pristup objašnjavanju jezika koji je prijemčiv čitaocu jer je sasvim prirodno da čovjek ne želi da zna samo koja bi to bila očekivana upotreba nego i da čuje zašto je to tako. E to je ono što čini najveću razliku izmedju preskriptivizma i deskriptivizma u jeziku, u našem pravopisu će da ti dozvole ili da ti ne dozvole, nešto će biti neispravno ili ispravno ili ako tako autori odluče onda će dopustiti alternative, i reći će ti da je to od sad nekog kongresa pisaca pravopisa tako a prije je bilo drugačije. To jasno ide drugačije u ovim priručnicima o engleskom jeziku koje sam naveo. Kao veliki jezik sa neuporedivo bogatijim pisanim nasledjem, oni imaju mogućnost da urade kao ovi u MWDEU, pa da hronološki daju primjere odredjene upotrebe, citirajući od Šekspira do koga god drugoga već odluče da citiraju, da bi dodatno ilustrovali kretanje te upotrebe u jeziku kroz vrijeme. U AHDu su mogli da koriste prednosti statističkih analiza pa će u ogromnom broju slučajeva i da daju to u procentima Usage Panela pa šta će čovjek iz toga da zaključi njegova stvar, a prirodno je da će prevagnuti upotrebe koje su dominantne nad nekim drugim u jeziku i da je generalno preporuka da se teži upotrebi očekivanog jezika u formalnim situacijama i to važi za bilo koju upotrebu. U slučajevima kada su u značajnom procentu prisutne višestruke alternativne upotrebe nekog pojma ili fraze onda će se ta činjenica registrovati samo naravno i ukoliko postoje okolnosti koje favorizuju odredjenu upotrebu to će se navesti. Na kraju krajeva, kad je engleski u pitanju, nisu potrebni nikakvi priručnici jer o ovakvim stvarima čovjek može saznati ili putem onlajn korpusa koje sam naveo i koji su besplatni ili pretragom štampanih izvora putem NGrama. Ne postoji autoritet ni pravopis engleskog jezika koji će pokušati da opovrgne ono što je fakat jezika do kojeg se dodje ovakvim pretragama ogromnog broja izvora.
Radi kontrasta može čovjek da uzme ove naše komitetske priručnike, evo u ovom priručniku
http://www.ivantic.net/jezik/Pravopis_% ... rks%29.pdf ovaj primjer "sa bulevara" i "na bulevaru", a ne može "u bulevaru" ili "iz bulevara" koji sam citirao ranije na forumu, interesantan mi je a i neda mi se da čitam dalje. Autor je uzeo na sebe da on donese zakon o tome kako će čovjek u srpskom jeziku da percipira bulevar kao prostor, oće li 3D ili 2D. I 3D je po njemu neispravno i onda sad treba i meni da bude neispravno, odnosno budući da upotrebljavam i te predloge sa bulevarom onda bi valjda trebao da se osjećam nepismenim ili šta jer to nije kako treba. Uglavnom, na stranu lične preferencije, i to što bi meni ove dvije varijante vjerovatno isključivale jedna drugu u različitim kontekstima, čovjek ne može da se raspravlja sa objektivnim faktima jezika i da propisuje ovakva pravila bez konsultovanja sa korpusom jezika čijim govornicima ima ambiciju da nametne to pravilo. Mi nemamo sistematizovani korpus jezika dje bi čovjek mogao da udje u detalje odredjene upotrebe, ali je potreban samo minut da se vidi na internetu da su obije upotrebe široko rasprostranjene u različitim registrima jezika i letimičan pregled tih izvora će jasno dati ideju o tome kako stvari stoje kad se radi o upotrebi jezika.
Sličan propis ima u jednoj široko citiranoj srpskoj gramatici, predlog "na" ide sa imenicom "duša", na primjer "led na duši" a ne "led u duši" jer se led spolja hvata. Isti rezon je za rane, rana je na duši nije u duši. To znači da je Lazi Kostiću na primjer trebao neko na to da skrene pažnju kad je pisao Santa Maria della Salute da ne može led u duši, nego treba kao Ivo Andrić što je u Ex Pontu pa mu je led na duši. Zaljubio se Laza pa nije mislio ni na tatu i mamu a ne na pravopis.
Ono što oću da kažem je da u jeziku pojedinac ili grupa ljudi ne može ništa da zabrani ili dozvoli jer bez istraživanja jezika to može samo da se svede na blesavu raspravu ja sam rekao, ti si rekao i tako. To led se onako hvata i rana se onako ispoljava može da bude tačno u realnosti, ali ne može da bude osnova za smislena uopštavanja u jeziku. Ne postoji dobar i loš jezik, nema preciznog zlatnog standarda koji je nepromjenjiv i nema ispravnog i neispravnog jezika, ima samo jezik koji se upotrebljava i jezik koji se ne upotrebljava i onda jezik koji je odgovarajući i neodgovarajući u datoj situaciji. Da ne ulazimo sad u sociologiju jezika i što čovjek teži da koristi jezik koji je u širokoj upotrebi, to bi bila komplikovana priča za koju nisam kompetentan sad, ali to je fakat da nam to prirodno dodje da oćemo da koristimo jezik koji i drugi koriste, kao što nam prirodno dodje da koristimo noge za hodanje a ne ruke.
Najvažnije od svega je što za čovjeka zainteresovanog da zaista unaprijedi svoju jezičku kompetenciju to čini ogromnu razliku kad o jeziku dobije kako i zašto i da razumije kako stvari stoje u širem kontekstu jezika, kako se dolazi do gramatičkih uopštavanja i obrazaca i sve to. To bi bilo kontra od ovih naših propisa o jeziku, može ili ne može jer je tako u pravopisu i te stvari, što čovjeku može samo da ubije strast za jezikom prije nego što i počne bilo šta o tome da uči.