U ovom nerazumljivo morbidnom osvrtu na svoju knjigu, čije pisanje ga je zamalo koštalo života, interesantno autor se nada da će čitalac osjetiti da je on zamalo umro dok je pisao ovo djelo. Nekako ne mogu da se ne nasmijem kad ovo čitam života mi, nikako da izbacim sliku Nikolaidisa kako se odvaja od života, ali ne jebe on, žrtvuje se, gleda smrti u oči a i dalje neustrašivo kuca po tastaturi, ne želi da čovječanstvo ostane uskraćeno za njegove spoznaje. Pa da mu ne kupiš knjigu.
Ulcinj је za mene grad bez Logosa, kao što je i Crna Gora prostor u kojem ne vlada Logos. U tom smislu, u smislu nelagodnosti u prostoru bez Logosa koju i ja neprekidno osjećam, Sin je moj najličniji roman. Ja sam doslovce skoro umro pišući ga. Bilo je noći kada sam doista mislio da ću umrijeti, i nadam se da se to i osjeti u tekstu.
Smrt ovog beskompromisnog pisca hazardera bi bio zaista težak udarac za svjetsku književnost a i za crnogorsku ekonomiju jer bi nam trebao još jedan kredit kod Kineza da njegovu figuru ovjekovječimo u bronzi.
A smiješan je i u ovom članku:
Balkanski glas razuma: Andrej Nikolaidis Balkan je Edip bez kompleksa , opet sublimiranje pojma budućnosti, ovog puta citirajući Heideggera:
Heidegger je rekao da je budućnost realizacija mogućnosti iz prošlosti.
Time se valjda ne umanjuje tačnost one Nikolaidisove vlastite definicije budućnosti kao prostora posljedica pa otud i kazne. Ali najbolji dio mi je ipak kad veli:
Balkan je prostor oslobodilačkih edipalnih kultura, koje imaju velikih problema sa zakonom, čak i u religioznom, a definitivno u frojdovskom smislu. i reporterovo naivno potpitanje:
Kako to mislite? koje se zasniva na potpuno pogrešnoj pretpostavci da to uopšte nešto znači.
U ovom članku
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/u- ... jateljstva o utakmici sa početka treda se interesantno uopšte ne bavi budućnošću ni ničim sličnim, neobično je trezven, i nema ono Logos, Heidegger, prostori i te stvari nego čisto politička propaganda, valjda ovima iz AlJazeere to mutno sve zvuči kao meni pa to skrate.
Te je noći na stadionu Partizana bilo nemoguće ne uvidjeti smisao istorije za ironiju. Svi ćemo se lako sjetiti stotina, hiljada viceva o Albancima, koji su ih, svi do jednoga, prikazivali kao neobrazovane, glupe, primitivne, one koji šegaju drva, mijese kifle i prodaju košpice dok ostali naši narodi i narodnosti ostvaruju podvige na kojima im zavidi čitava planeta.
Smiješno života mi, i nevjerovatno odudara od toga kako ovaj čovjek sebe predstavlja u javnosti. Nemoguće je pronaći članak u kojem sebe ne reklamira kao beskompromisnog anti-fašistu, komunistu, titoistu i sve to (naslov ovog
http://www.cdm.me/kultura/nikolaidis-ti ... kih-naroda intervjua sa njim je "
Jugoslavija je bila apsolutni vrhunac svih juznoslovenskih naroda") Ovaj kontekst u koji je on stavio te viceve sa Albancima govori da čovjek ima nacionalne komplekse koji potiču od nepravdi koje datiraju još iz vremena Jugoslavije. Za razliku od njega, ja se ne mogu sjetiti ni jednog jedinog vica, a ne stotine i hiljade, starring Albanac koji je glup, šega drva, mijesi kifle ili prodaje košpice a drugi narodi i narodnosti ostvaruju podvige. Takvi se vicevi odje nisu pričali a stvarno ne znam kakve viceve je Andrej u Sarajevu slušao. Što se tiče tih nacionalnih stereotipa dominirali su vicevi o glupim Bosancima i lijenim Crnogorcima, i znam sigurno da niko o tome nije razmišljao u nekom kontekstu "smisla istorije za ironiju", kao što se niko živ u Crnoj Gori nije osjećao nelagodno u prostorima u kojima fali Logosa i to toliko da doslovce čovjek može da umre od nelagode. Ja odgovorno tvrdim da niko odje od takvih simptoma nije umro do sad, i da nije registrovano da se ikad iko žalio na tako nešto. U avgustu se kod nas može čovjek osjećati nelagodno u prostorima bez klime i to da može doslovce da umre. Nadam se da će i Andrej preživjeti u klimatizovanom prostoru, pa sa Logosom ili bez, jer kao što rekoh mi tih para ni bronze za spomenik nemamo.
Enivej, suština njegove priče u ovom članku, kad čovjek zanemari djelove u kojima se Nikolaidis gnuša nacionalista, je napad na Medojevića i opravdavanje masovne erupcije oduševljenja u Ulcinju, Tuzima i Plavu nakon što je albanska avijacija uspješno lansirala dron sa zastavom Velike Albanije na stadion Partizana. Njegova poenta je ovo:
Postoji, međutim, i razlika. Država Albanija je više puta istakla kako Velika Albanija nije politika te zemlje. Država Albanija za sada ne čini ništa što je prijetnja teritorijalnom integritetu susjeda. Država Srbija je, naprotiv, učinila sve što je mogla ne bi li otcijepila i sebi pripojila dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Sa priče o tome što Albanci u Ulcinju, Tuzima i Plavu toliko slave spašavanje zastave Albanije na kojoj se nalazi pola Crne Gore na priču o tome da su Srbi okorjeli fašisti i neuporedivo gori nacionalisti nego što su Albanci ikad bili ili će ikad biti. I opet ovaj paradoksalan osvrt na SFRJ kao vrhunac juznoslovenskih naroda:
Albance za iredentizam sumnjiče od 1945. naovamo, a ni u prvoj Jugoslaviji nije bilo drugačije. I evo još nisu učinili ono za što ih se neprekidno sumnjiči, evo je Ulcinj još u Crnoj Gori.
I starija i skorija istorija govori suprotno i smiješno je reći da Albanci nisu uradili ništa kad su u pitanju teritorijalne pretenzije na okolne države. Da o tome ne otvaram priču sad.
I onda napad na Medojevića koji je nakon ove skupova u Ulcinju i Tuzima rekao:
"Albanci su ujedinjeni oko projekta Velike Albanije. Imaju ozbiljnu podršku dijaspore, sjajne odnose sa SAD i napreduju ka EU. Rad na duge staze"
I to je Nikolaidisa razjarilo pa veli:
Medojević ne kaže "neki Albanci" ili "dio albanske političke i intelektualne elite" želi Veliku Albaniju. On kaže kako su svi Albanci "ujedinjeni" oko tog projekta. Time je taj čovjek, praktično, rekao kako čitava albanska manjina u Crnoj Gori na duge staze radi protiv države u kojoj živi, sa namjerom da djelove te države pripoji Albaniji.
Sve i da zanemarimo ovo uvrtanje riječi kako bi to sve zvučalo bezazlenije za Albance u čitavoj situaciji, da li to znači da je ok ako većina Albanaca podržava ideju Velike Albanije ali većina Albanaca takodje misli da do stvaranja te države nikad neće doći i ne radi aktivno na tom projektu? Samo mali broj Albanaca u suštini radi nešto na ostvarenju toga projekta a ostalima je to samo želja pusta?
Ako nisam uspio da provalim šta znači Edip bez kompleksa, prostor bez Logosa, koncept nade i to sve, mogu sa sigurnošću da kažem da razumijem šta znači "biti ujedinjen" oko nečega i znam sigurno da to ne znači "raditi protiv nečega" kako to Nikolaidis tumači. Može biti da ne razumije dobro riječ "ujedinjen" ali prije bih stavio pare na to da je izvrtanje Medojevićivih riječi stvarna namjera.
"Biti ujedinjen" oko projekta Velike Albanije može da znači ili da postoji idejno jedinstvo medju Albancima oko ovog projekta ili da Albanci jedinstveno politički podržavaju partije koje u ovom momentu aktivno rade na tom projektu. Teško je bez daljih informacija protumačiti šta bi "idejno" ili "akciono" jedinstvo moglo da znači, ali očigledno da se razlika izmedju dva tumačenja svodi na pitanje realnosti ostvarenja toga cilja u ovom ili nekom budućem momentu.
A za slučaj da stvarna svrha ove pisanije nije do sad u potpunosti jasna, u podnaslovu pri kraju članka autor ne ostavlja ni najmanju dilemu o tome. Evo objašnjenja, netipično za Nikolaidisa, čitljivog i jasnog:
Neraskidiva veza nacionalizma i paranoje
Ali nacionalizam je uvijek neraskidivo povezan sa paranojom. Nacionalista ovako misli: neprijatelj uvijek sanja podmukle snove. Čak i kada se čini da je pitom kao jagnje, neprijatelj drži nož iza leđa. Zato neprijatelja treba preventivno zaklati. Da on ne bi nas.
To je Medojevićeva paranoja da su Albanci ujedinjeni oko projekta Velike Albanije, jedino je projekat Velike Srbije realnost. Drugim riječima, paranoičan si ako misliš da Albanci oće Veliku Albaniju, ali si zato u pravu ako misliš da Srbi uvijek oće Veliku Srbiju. I time se priča sa masovne proslave spašavanja zastave kojom se predvidja odvajanje pola crnogorske teritorije, na crnogorskoj teritoriji prebacuje na priču o sistematskom vjekovnom ugnjetavanju Albanaca od strane Srba, koga drugog, i o tome da će sve što se u budućnosti desi biti na dušu valjda Medojevića i sličnih, kao rezultat njihove podozrivosti prema Albancima u Crnoj Gori. To je osnovna ideja ovog članka. Ja mislim da bi bilo bolje da je Nikolaidis, kao stanovnik Ulcinja, napisao malo više o dogadjima u Ulcinju posle utakmice i o tome da se priča onda. Pomoglo bi mojoj paranoji ako bi me uvjerio da su ovo sasvim dobronamjerne parole što skandira ova masa u Ulcinju.
http://mondo.rs/a736542/Info/Ex-Yu/Inci ... anija.html
Upravo ovo je ono što meni trenutno baš povećava podozrivost prema samom autoru i radi čega sumnjam u njegovu iskrenost. Odlično je upoznat sa skandiranjem "Ubij zakolji da Hrvat ne postoji" trista kilometara uzvodno u Herceg Novom, zbog čega je po njemu opravdano da sve Novljane uporno naziva šljamom i kako već, gade mu se i to, kao u ovom članku "Balkanski glas razuma: Andrej Nikolaidis Balkan je Edip bez kompleksa", (Novljani se zaista gospodski nisu ni trudili da ga sudski ćeraju, nije imao ni najmanjih problema zbog toga) a uopšte ne možemo da saznamo iz njegovog članka šta se skandiralo u Ulcinju posle problema na utakmici koji analizira. Valjda je to dobro čuo, vjerovatno i uživo. I ono "Nož žica Srebrenica" i sve ostalo, sve zna, samo ni jednu jedinu riječ u onolikom tekstu nije rekao o tome šta se skandiralo kod njega u Ulcinju, ni pomenuo nije onaj narod na ulicama. Valjda su one parole bile nebitne za ovu temu, važna je Srebrenica bila i za ovo. Iz ovih razloga ja sam stekao utisak da je ova Nikolaidisova priča kao i svaka druga, onoliko koliko je razumljiva naravno, prljava propaganda.
Ako podržavaš ideju Velike Albanije, nemaš nikakvo moralno pravo da se buniš protiv Velike Srbije.
Da bi uvjerljivo kritkovao tuđi nacionalizam, moraš najprije iskreno kritikovati nacionalizam vlastite zajednice.
Sve drugo, svaka druga uvrijeđenost zbog tuđeg nacionalizma, nacionalizam je sâm.
Cilj ovog pisanja je bio sve samo ne kritika svog nacionalizma. Ovo je samo još jedno pljuvanje po drugima, u čemu autor po sopstvenim riječima uživa. I još da kažem da ovaj "ko se nije skrio magarac bio" zaključak zvuči kao završetak pismenog zadatka na temu nacionalizma cirka peti ili šesti razred osnovne škole, čime je Andrej pao bar za jedan razred ispod onog pisanja o neustrašivom mačku koji sebi liže jaja.