Margarita » wrote:Pitala sam se zašto ne daš pederima brak.
Nije da ga ne dam. Dam ja. Kao od bih i mogao ne dati! Jebe se svakome relevantnom što bih ja dao, a što ne bih, jer politički nisam aktivan.
Naime, bolje rečeno, ne dam, nego dižem ruke u zrak od frustracije i kažem, ma jebite se, vaš život; radite s njime što hoćete. Kao kad te djeca traže cigarete, ti iodbiješ, ali onda im da netko drugi. I onda su klinci puni sebe i misle si, jebote kak smo velki, i moćni; gle pušimo.
Mislim, OK; neće ih kratkoročno ubiti. Možda ni dugoročno. Ali baš da mi je drago da si povećavaju šansu da ih još nešto dodatno ubije, ne, nije mi drago. I usput si malo dodatno zaseru život troškovima i komplikacijama. A koji će im to kurac? Osjećaj moći i velikosti i odraslosti jako kratko pruža užitak
Što dobiju dugoročno? Mislim, osim problema? Samo i isključivo službeni znak da su isti kao ja. Što znaju da nije istina. Pače, i sami potcrtavaju da nije, na spektakularan način kad im dođe za to politički i ini ćejf.
Ali ti ga shvaćaš kao da je namijenjen nekim odabranima, brak izvrsnosti.
Vidiš, možda si pogodila bolje nego što bih to ja uspio. Nije ti to loša fraza. Brak izvrsnosti. Morat ću to zapamtiti. Sviđa mi se.
Šipak, za sve je i svakoga, oduvijek, prije nego su mu i ime smislili. Ko burek, nekom pukne, neko ga zakrpa, nekom iscuri, neko stavi više luka, nekom fali mesa, neko voli i pridodat krumpira. Nekom zagori, neko ga slaže, neko frče. Valja oklagijom, razvlači rukama, svejedno. Valja, ne valja, za svakog je. Ko i djeca. Planiraju se, dese se, odgajaju se, ostavljaju, ne odgajaju se, pretvaraju u ratnike, u baletane. Zašto bi to jedino na svijetu bilo stvar pameti kad ništa drugo nije. I ne treba ni biti. Da sam ja bila pametna, razumna, odgovorna, mislila o resursima, ne bih imala ni brakova ni djece. A ispadoše dobro. Osvajaju neka prva mjesta u Hrvata bez obzira na šašavu mater.
To što si ti, recimo, imala sreću, pa je ispalo izvrsno, ne znači da je generalno tako. Generalno uzevši, brak ne valja. U tradicionalnim sredinama pretvara se u odvratno ropstvo za žene. I svojom atmosferom perpetuira te iste očajno loše odnose jer djecu podiže u atmosferi u kojoj je odvratnost normalna i očekivana.
U manje tradicionalnim sredinama uništen je vanbračnim zahtjevima. Puno se o tome baš u zadnje vrijeme priča osobito u USA, gdje se dogodio popriličan poslovni uzlet žena, koje sad shvaćaju da se negdje na tom putu dogodio neki zajeb i da nikako od dva i dva ne mogu dobiti pet. Uvijek ispada četiri. Moraju se nečega odreći. Ili podizanja djece ili karijere. Najčešće pokušaju i jedno i drugo, a na neko vrijeme i uspiju, da bi kasnije otkrile da su se ipak odrekle -- sebe.
U suvremenim uvjetima brak može uspijevati (pod čime mislim da su njime zadovoljni i muž i žena i djeca i to bar dvadesetak godina, dakle trajanje djetinjstva za jedno do dvoje djece) samo iznimno. Ne, ne moraš mi davati primjere, imam ih i ja. Statistike su tu ipak neumoljive.
Da, brak je (po meni) danas samo za odabrane, pretvorio se u neku vrstu konventa u koji bi trebali ići samo oni koji su se odlučili posvetiti toj misiji po cijenu svega drugoga. Nije za većinu koja u njega, nažalost, kao i sad pederi, ulijeće bez ikakvog, a kamo li pažljivog razmišljanja. I onda imaš društvene uvjete koji su za brak izuzetno nepovoljni i imaš ljude koji u njega hrle bez pravog znanja o njemu, bez razmišljanja i najčešće iz krivih razloga. Malo ih je kao ti kojima to sretno završi. Ne kažu to samo statistike. Vidimo to svaki dan oko sebe.
Ali kaže, jebite se, pušite ako vas to čini sretnima. Ja mislim da ste glupi i da ste stvarno mogli izmisliti i nešto pametnije i primjerenije ovome dobu i vašim životnim navikama i stremljenjima, kad vam se već pružala prilika, ali ako niste, nego oh tako romantično trčite u bolju prošlost, neka vam.