Projekciju ne vidim skroz kao ovo što ex anais piše, ne kod mene.
Meni je...
Projekcija je kad misliš da je netko nekakav, kakav se predstavi ili još bolje - odšuti, pa ti posložiš svašta nešto i to ti bude baš super. I onda još malo trčiš jer pa nemoguće da si krivo shvatio.
Onda pustiš i shvatiš da to što te vuklo nije bila osoba kakva je. Već ono što si ti mislio o njoj.
Moja prva iluzija bila je prebolijevana 5 godina, cca. Da, velik dio tog vremena sam bila u sretnoj vezi i prošla i zaljubljenost fazu u novoj vezi i svašta nešto, pa me svejedno znalo oprati, pa me tadašnji tješio dok sam tulila
Ne znam zapravo nad čim sam tulila, samo sam znala da je ostao gorak okus u ustima, da mi je trebalo jako dugo da poslažem to što je ona rekla i napravila, i da emocije prihvate ono što je razum pet godina ranije prihvatio i odrezao stvar.
Danas, to je tamo jedna cura.
Drugi generalni zajeb tog tipa datira u malo bližu prošlost.
Faza 'ok, što sam ja tu vidjela' je tu, i kao i prethodna, nema odgovora.
No, svakako, radi se o projekciji. U oba slučaja. Vidjela sam ljude, ne kakvi jesu, nego kroz neku mješavinu onoga kako se predstavljaju i onoga kako ja to predstavljanje interpretiram.
Bilo bi pogrešno da sam te odnose nastavljala. Racio je odrezao. Hvala mu.
Ljutnja, bijes, zgražanje, nevjerica, 'koji mi je kurac', 'što sam ja vidjela', 'što me zapravo privuklo', i popis kojekakvih činjenica - sve je to negdje bilo na putanju kroz koju je valjalo proći.
Nekad neka misao, sasvim druge osobe, može biti konačni šamar emocijama. Jer, i bijes je emocija
Nekad je potrebno da više ljudi kaže, dok netko ne napike ono što će najbolje odzvoniti.
Nekad možda treba više puta piknuti u isto mjesto.
Nekad treba preboljeti.
Gdje je catch, zašto baš te dvije osobe?
Prvo je, bila mi prva cura i sjećam se scene i pripadne misli "she's out of my league", te koliko vidim, trebalo je preboljeti idealiziranje ljubavi. Jesam.
Drugo je, prva osoba za koju sam se emotivno vezala i koja me uspjela razočarati do prezira, te koliko vidim, trebalo je preboljeti takvo razočaranje. Rekla bih da jesam.
Zašto mislim da oboje jesam? Jer je zavladao mir. Da, postoji neko činjenično stanje što mislim za nekoga, ali ne osjećam adrenalin rush u nekom smislu. Kad budem pobrajala sranja, uspuhat ću se - jer ja sam sangvinik, a ne flegma, i ja jednostavno ne mogu tiho i mirno pričati
Neke priče jednostavno lejm zvuče ako im ne daš energiju
No, znam kad je proces na kraju. Kad ime (prezime, nick) nije trigger, nema dizanja obrve, nema percepcije, kad ne skužiš oko koga te podjebavaju, kad ne kapiraš zajednička mjesta/događaje/asocijacije dok ne kreneš koncentrirano razmišljati gdje si bio i što radio.
Sa svima ex-nešto osim druge osobe bi čak mogla i na kavu u godinama koje dolaze. S drugom osobom ne. Neću reći nikad, ali ne bih se iznenadila da bude upravo 'nikad'.
Odgovor na pitanje iz naslova: dosadi mi osoba koja stagnira, a ne istražuje svijet, sebe i mene jednakim tempom kao što ja istražujem svijet, sebe i nju.
Ti koji mi dosade, su mi ok za povremena druženja. Ne svi. Neki.
Nekad potraje dok dođeš do 'ne inspirira me', potraje dok 'iscrpiš'.
No ja, ja želim puno, svega, svačega. Znatiželjna sam. To treba utažiti. Znanja, ideja, misli. Input
Ako s nekim ne mogu pričati, tj. nemam o čemu pričati... da, dosadi mi.
To ne znači da moramo pričati 24/7, ali ako ja imam impuls, želje i potrebe, a nema reakcija... onda je vrijeme za ići dalje.
Nekad se ide dalje i kad se dođe do raskrižja, kad je fond zajedničkih tema - mali, presahnuo.
Mozak, mozak je ono što pali. Ono što grije, ono što inspirira, utažuje znatiželju. No, ne mozak koji stagnira. Nego mozgovi koji istražuju slične svjetove.
Ako su svjetovi različiti, postanemo predaleki.... to ne znači da je osoba stagnirala, nego samo da smo zašli jedno drugome iza horizonta.
Nije bed, uvijek možemo popričati o onom zajedničkom. Ali, to više nije ono što pali. Nije dosta. Ok je za povremeno
Taman za prijatelje, frendove...
), ali rekla bih da ljudski karakter nije nešto presušno. Naravno, imaš ljude koji su toliko predvidljivi i dosadni, ali oni su naprosto takvi i ma koliko mislio da ih upoznaješ, zapravo samo svjedočiš njihovoj plošnosti u raznim situacijama; s druge strane, ako ti netko odgovara i daje ono što trebaš (znam, ofucan je izraz), zbilja ne vidim kako ti on sam, osoba kao takva, može dosaditi 
Zadnji slučaj je trajao par godinica, uključujući i vezu. 
ali i to se odnosi na sam odnos, a ne na osobu.
