Kod nas je izražena potreba uštogljivanja i u situacijama koje objektivno ne bi zahtijevale toliko formalno odijevanje. Često će naši muškarci provoditi radne dane u odijelima ako si ih mogu priuštiti. I žene u ženskim odijelima, naravno. I smatrat će to minimumom pristojnosti nekakve. Često sam čula da je na nekom ozbiljnom poslu, što god to značilo, nepristojno nositi majicu te da bi se trebale nositi košulje. I koliko god je to kod nas uvriježeno, smatram to pretjerivanjem.
Što me podsjetilo na jednu situaciju:

Ostalo mi je u sjećanju da je tom prilikom Tuđman čak nosio onu lentu.
Međutim, ne treba ići iz krajnosti u krajnost niti gledati na stvari crno-bijelo.
Koliko god nisam za bilo kakve oblike uštogljivanja, ne mislim da bismo trebali na posao dolaziti u istom outfitu kao za plažu. To što ipak ne dolazimo na posao u japankama ne znači da smo pod pritiskom.
Pa tako i ono sitno svakodnevno ili periodično uređivanje nije pritisak već održavanje neke granice do koje smo zadovoljni vlastitom pojavom kad dođemo među ljude da ne izgledamo zapušteno i neuredno.