Mene jako čudi spoznaja da se mršave i vitke djevojke toliko vrijeđaju na komentare o mršavosti. Da im uopće toliko smetaju. Kunem se, kad sam ja slušala takve kometare, uživala sam u njima. Čitavo djetinjstvo, do kraja osnovne škole, bila sam ful mršava. Imala sam i nadimke

I te nadimke sam voljela. Ne serem, bila sam ponosna na mršavost.
Kasnije sam imala svakakve kilaže.
Zadnji put su mi govorili da sam premršava prije dvije godine kad sam dosta smršavila. Ni tada mi nije smetalo, dapače.
Mislim, zna se kako izgleda zdravo mršava osoba i bolesno mršava. Ne vjerujem da ijedna od vas mršavica izgleda nezdravo mršavo, jer slušamo hvalospjeve o vašem izgledu
I kolko god vi pizdile na nepravedne etikete anoreksičnosti, debelima je teže. Na debele se gleda puno ružnije nego na mršave djevojke. Debele se puno ružnije komentira i tretira. Samo što na to više ni ne obraćamo pažnju jer je to normalno.
Znam trenutno jednu osobu koja izgleda bolesno anoreksično. Al ona zbilja ništa ne jede, preživčana je da bi žvakala – samo puši. Očajno izgleda, iako nije to željela, motiv joj nije bio skinuti kile. Već jednostavno nemre jest, nesretna je i jadna. I toj osobi više nitko ni ne komentira mršavost, iz sažaljenja uopće ne spominjemo izgled. Tako da....dok dobivate komentare, dobro je.
Što se tiče klinaca, mislim da je sve to jednako teško. Jučer, danas, sutra - svako vrijeme ima nešto svoje, ne bih se usuđivala govoriti kome je teže. Težak je pubertet, prije svega. Iako na svu sreću nisi toga svjestan u pubertetu. Barem većina nije. Kasnije, iz normalne perspektive, skužiš kojeg si kondora imao u glavi
