Emericzy » wrote:Kad god se u nas krene o brodogradnji, uporno se miješaju dvije stvari.
Jedan dio problema jest ima li komercijalnog smisla u Europi (a da Hrvatsku i ne spominjem) graditi obične cargo brodove. (Vrlo slično pitanje je i isplati li se u Hrvatskoj uzgoj pšenice.)
najslicnije je pitanje, isplati li se uopce u hrvatskoj ista proizvoditi? uvijek ce netko proizvesti nesto jeftinije.
e, sad, ako je tako, da skratim, suocimo se s ocitim i postavimo onda i pitanje cemu smisao, cemu uopce smisao ove drzave koja se zove hrvatskom ili hrvatska? budimo realni.
Na ovo apsolutno svi osim par desetaka tisuća Hrvata i par desetaka tisuća Poljaka imaju jasan odgovor: NE. U Hrvatskoj je komercijalna brodogradnja uginula prirodnom smrću tamo negdje na Lošinju u ono davno doba između prvog i drugog svjetskog rata, kad su se teretni parobrodi počeli graditi masovno. Poslije toga živjela je samo iz političkih razloga, uz strahotne državne subvencije i totalno ignoriranje gospodarske računice. Par desetljeća postojala je računica, ali ne robno-novčana nego socijalističko-monetarna. (Čitaj: strana valuta.) Tu i tamo poneko uspije uz golemu vještinu, kad bude konjunkture, ostvariti i pokoji projekt koji se, recimo, isplati.
tih par desetljeca je postojala nesto slozenija racunica i matrica i to ne samo tu i tamo. ali, takav je onda bio svijet, a i mi zajedno s njim.
a ako se nekad vapilo za stranom valutom (citaj.. izvoz), onda je to danas. stovise, danas se ovdje uopce vapi za svakakvom valutom, bilo cijom i u bilo kojem obliku, moze i domacom, daj sta das, daj posto das, uzmi me, volime, tucime, bit cu tvoja debela prljava svinja, itd..stogod, samo da se doceka sutra. ne zna se bas zasto, ali bitno je docekat sutra. i tako dan za dan. a zivljenje dan za dan i nije bas neka definicija zivota, ima jedna druga rijec za to, a ima i rijec koja opisuje takvu kulturu.
uopce, sto bi to danas bila..gospodarska racunica? na osnovu cega? kojih troskova i kakvih troskova, kako su opisani ti troskovi i jeli nas uopce briga za to? dakle, uopce, gospodarska racunica, na stranu cak i nasa lokalnija primjena, cak i na stranu ako smo se dogovorili da da hrvatska nista ne moze proizvesti po toj gospodarskoj racunici.
Drugi dio problema, ne osobito vezan uz prvi, jest socijalni dio. Što s radnicima? Tu razinu problema treba (za razliku od one prve) shvatiti ozbiljno. Nažalost, to se nikada nije radilo. Da jest, radnici bi davno već bili zbrinuti još osamdesetih godina prošlog stoljeća i danas bi svima bilo bolje. Ali jebiga, za to je trebalo ekonomske i socijalne mudrosti, a toga, kao ni pravog profita, nikada blizu naše brodogradnje nije bilo.
sto s radnicima? pa nista. ono sto i do sada. ne znam zasto bi se na to sada gledalo ozbiljno ako se do sada na to gledalo neozbiljno.
osnovna ideja i jest u tome da radnike nije potrebno zbrinjavati. po nekoj definiciji, narocito kapitalistickoj, oni su ti koji zbrinjavaju i ne samo zbrinjavaju, ali smatraju se troskom.
dakle & drugim rijecima, pitanje je, kako zbrinuti trosak. necu sad razvijati logicku linearnost i dosljednost u tom smjeru, ali cu reci da mi to izgleda kao kad bi postavili pitanje..kako zbrinuti otpad, nusprodukt, radioaktivnu sljaku, organski, komunalni ili socijalni (naravno, izamortizirani) otpad ili nesto slicno..
nema tu nikakve socijalne mudrosti. radi se jednostavno o tome sto su brodogradilista i zahvaljujuci njima, stvarali i izgradjivali ono sto volimo zvati razvojem, kulturom, pa i gradovima, govoreci, naravno, o industrijskom drustvu, kojeg smo mi, htjeli to priznati ili ne, bilo to dobro ili ne, imali. sad ga nemamo, a hocemo..sto? postindustriju? sto je to? na osnovu cega? kako? ..i s kojim pravom? da, cak i to.
najprije se trebamo odluciti sto znaci profit i cemu sluzi, a ne zvati profitom da ces bit sit do sljedece gladi ako sebi pojedes nogu.
eto, budimo barem dosljedni, pa ce sve ici nesto lakse. valjda. ali, treba se samo odluciti. o tome se ponajvise radi.
ne moze se imati i jare i pare. zanima nas profit? ili barem, ako ne profit, onda ne proizvoiditi daljnje troskove? rjesenje je jednostavno. raspustiti brodogradilista, radnike na ulicu. u roku 24 sata. nema poslije.. ali. nema ..sto ako. nema..nismo znali.
ne razumijem sto se ceka i zasto? napravimo to vise jednom.
Sad smo tu gdje jesmo. Imamo na grbači brodogradnju (i uzgoj pšenice) kakve su se svi u Europi osim nas i Poljaka davnih dana na opće olakšanje riješili. Što mislite zašto? Što mislite, zašto za brodogradilišta nema ne-hrvatskih kupaca? A bilo ih je i previše za naše pivovare, cementare, banke, farmaceutske firme, elektroniku i telekomunikacije? Hajde, razmislite. Ne morate bit stručnjaci da vidite kako stoje stvari.
kako stoje? ne vidim. aj postavi isto pitanje za dvajst godina.
Dodatno, uporno mantramo praznovjerne mantre koje nam ne daju da vidimo istinu:
Brodu naš koji jesi
na teretu našoj kesi
sveti se ime tvoje
evo ti subvencije moje
kako za socijalizma bijaše
tako i na dan smrti naše
amen.
bezveze. ne znas sto govoris.
Treći dio problema (da, znam da sam rekao da su dva) jest šira tehnološka slika.
Brod je strahovito kompliciran proizvod. U njega ide apsolutno sve što neka razvijena nacionalna industrija proizvodi. I onda, ako sam brod možda, kao takav, čak i nije isplativ, cjelokupna ekonomska računica na nacionalnoj razini ipak može biti pozitivna, pa može postojati, naravno u pametnoj državi, razloga da država donekle subvencionira brodogradnju, oprezno, malo i izdaleka.
Ali jebiga... Napisao sam 'pametnoj', nisam li? Jesam. Sapienti sat. Žalosna je činjenica da Hrvati rade kako spada samo onaj jeftini, neprofitabilni dio broda. Sve ono skupo i profitabilno uvezemo, ugradimo u 'naš' brod i preprodamo. Jedini koji zarađuju na brodogradnji su strani proizvođači skupe opreme i naši uvoznici iste. I političari i pokoji sindikalist.
to si naglo odlucio malo ne porusit bas sve mostove za sobom?
o kojoj to razvijenoj nacionalnoj industriji govoris? kad smo kod mantri, pa najveca hit uzrecica medju danasnjim hrvatskim novokomponiranim ekonomistima i ostalim mudroslovima jest..reindustrijalizacija. nakon dvadeset godina ove drzave, koja se nekad ponosila svojom industrijom, cak na osnovu toga trazila svoja veca prava u preraspodjeli novca u onoj drzavi, sto je opet posluzilo kao neki izgovor za osamostaljenje, koje je, opet, dovelo do ovoga gdje smo sad.
ne znam jel to za smijat se ili za plakat..ili cak za smajser. ili bolje..za kolektivni sepuku nakon sto se odlucimo svi tri dana zderat i lokat, pa kad se odlazi, nek se odlazi sa stilom. ako nismo zivjeli kao petronijus, barem da odemo kao on.
nema hrvatska nacionalne industrije, neeema. nekad je brodogradnja bila naslonjena i stvarala, kako sam prije rekao, ekonomiju sfrj. od rudnika, preko metalurgije, elektronike, preradjivacke industrije i ostalih tehnologija. nesto se uvozilo, nesto se uvezlo samo jednom, pa se poslije ovdje proizvodilo

, ali ciklus proizvodnje je bio zatvoren, kao i marketinski ciklus jer je u prodaju i tih brodova i plovila bila angazirana i politika, pa se brodovima i trampilo i trgovalo i nudilo ih se i nagovaralo se njima i svasta.
i to je bilo onda na knap, drz-ne daj, ali je funkcioniralo. funkcioniralo je do toga da je bila u jednom dijelu treca svjetska brodogradnja. ok, peta ili deseta, nije bitno. a, kako je receno, brodovi su slozen proizvod. a proizvod ne sluzi nicem ako nije upotrebljen, prodan, ne moze se niti govoriti o proizvodu.
dakle, ne radi se samo o slozenom proizvodu u plosnom smislu..ja cu tebi prodat vidu i lim i nesto zice, pa ti to sastavi i zavidaj u taj tvoj velki brod ili to sto vec pluta, plovi, roni. radi se o sustavno slozenom proizvodu, o angazmanu citavog jednog drustva, bez ikakvog mistificiranja.
naravno, govorim o brodogradjevnoj industriji, ne o tome da se brodogradnja seli u kucne turopoljske radinosti i da se brodogradnjom danas zove izlivanje plasticnih jedrilica na kojima ce ljeti ploviti madjarski i svicarski turisti. zasto ono svicarska i madjarska nemaju svoja brodogradilista? valjda zato sto im se ne isplati.
Nije to za nas ništa neobično. Potpuno identičnu situaciju imamo u turizmu. Hrvatski je turizam zapravo neprofitabilan. U prosjeku životari na rubu gubitaka. Jedini koliko-toliko živi dijelovi su privatno ugostiteljstvo, dio privatnih iznajmljivača, Konzum i sitni grajzleri. Hoteli su, recimo, u teškoj gabuli. Kao i u brodogradnji, mi smo se skoncentrirali na onaj jeftini, jednostavni i neprofitabilni dio. Sve ostalo uvozimo i preprodajemo stranom turistu uz sitnu maržu. Na hrvatskom turizmu najbolje zarađuju španjolski poljoprivrednici.
Ni tu, kao ni u brodogradnji, nikad nitko nije uspio međusobno povezati sve ono što bi u taj kompleksni proces trebalo ući, pa da cijela nacija ima od toga nekakvu korist. O tome jedino političari pričaju kad se hoće praviti pametni. I ja. Već pedeset godina.
mislim da se opet radi o promasenoj percepciji. svaka cast dogovoru i nominalizmu, ali hrvatska ustvari nema turizam. to sto se u hrvatskoj zove turizmom, to je neka muljavina necega, ne zna se cega, ali ponajvise se tu radi o nekretninama, nema to veze sa turizmom. ok, nesto sjevernog jadrana pokazuje da je priznalo turizam kao industriju sa svim pozitivnim i negativnim efektima, i eto, pokusavaju djelovati u nekim priznatim turistickim gabaritima, ali ostatak famoznog jadrana je obican turisticki idiotizam i strateski proizvodi ogromne gubitke i stetu, ali o tome se ne govori.
ali se zato govori o tome da je turizam osnova razvoja tog juznijeg dijela jadrana.
kad neka, kao, ozbiljna ekonomija, nekada industrijska, pocne govoriti o turizmu kao o svojoj ekonomskoj okosnici i monoprivrednoj nadi, onda se ne radi samo o turistickom idiotizmu, nego je ocito da je on posljedica puno vertikalnijeg i sustavnijeg idiotizma, ali eto, da parafraziram onog skorpiona koji je prelazi rijeku na zabi kornjaci..takva je nasa priroda.
i tu sve staje. ne znam bas o kakvoj bi se pomoci i za kog tu radilo, ako bi to htjeli definirati, ali pesimist sam..nema nam pomoci.
ustvari, ko zna, to bi sutra moglo i jako mi optimisticki izgledat.
