dejzi » wrote:Žene, selim vas na novi topik, sam da vas obavijestim.

Smislite si naslov.

Dejzi, ako nas odvojiš, molim te da se tema ne zove "Ajde nemoj".
dio drugi
Prije nego smo nastavile u Ljubljanu, pojele smo sendviče, ja i komad orehnjače. Nije to bilo dobro jer mi je komadić oraha zapeo za zub. Izluđivao me čitavih 7 kilometara koliko nam je potrajalo putovanje do prvog zaustavljanja. Otočec ob Krki. Samo mu ime kaže: to je otočić na Krki. Na otočiću srednjovjekovni grad - utvrda. Doima se jako romantiĆno. Sigurno i danas u njemu žive vitezovi, galantna gospoda, kavaliri i trubaduri, a ne ova današnja muška bagra. Nisam ništa rekla, mudro sam to svoje razmišljanje zadržala za sebe. Baš mi treba da mi se rugaju. (Dobro, Nica ne bi, ali samo zbog sažaljenja.)
Utvrda se spominje još u 13. st. (protiv koga li su se samo Slovenci utvrđivali, nije mi jasno bilo, pa tad još ni Turaka nema u priči) i posve je obnovljena. Nisam doduše prepoznala obilježja goričkog razdoblja (google kaže da ih ima), ničeg visokog ni šiljastog tamo nema, a vi sad birajte hoćete li vjerovati meni ili gugletu. Renesansi baš niš ne fali, ja sam tim gradom posve zadovoljna. Grad je bio u vlasn... ma koga briga?

Ovdje dolazi slika, to će Aisling nakandno.
Nica je vidjela krtičnjake. Sve je htjela znati o krticama, zavirivala izbliza u njih, tražila rupe, silom htjela vidjeti krticu. Ja sam jezikom pokušavala odstraniti onaj orah za zubiima. Aisling je pokušala odvojiti Nicu od krtica nekom napomenom da su krtice zakonom zaštićene u Sloveniji, bez uspjeha. Čekale smo da Nica odustane od krtica, što smo drugo mogle? Istinabog, Aisling je kasnije rekla da je lijevo nekakva šuma u koju bismo Nicu mogle zakopati. Nisam ozbiljno razmatrala ideju, prvo - ne da mi se misliti gdje je to lijevo (zašto jednostavno ne kaže "tamo" i pokaže rukom kao sve normalne žene?), drugo - mučio me orah među zubima. Tako da je Nica preživjela.
Uputile smo se prema gradu preko mosta. Ušle smo kroz gradska vrata, prošetale se lijepo popločenim ulicama. Ušle smo u dvor i odmah u predvorju. našle WC! Ljudi moji, koji WC! To ja zovem WC! Iz jednog srednjovjekovnog predvorja ulazi se u super moderan, mirisan, grijan, s puno ukusa uređen toalet. Zidovi, pločice, pod, zrcalo, ukrasi, umjetno cvijeće, ugodna glazba, osvjetljenje... ma čudo jedno, kažem vam. Sve higijenske stvarčice koje bi vam mogle zatrebati i divota nad divotama: u maloj keramčkoj bijeloj posudici na umivaoniku čačkalice!

To je jedan od onih trenutaka kad bi čovjek nadahnuto mogao napisati filozofski esej kako je malo čovjeku potrebno za sreću. Čačkalice, prave pravcate! Omotane papirom. Stvarne, nisu fatamorgana! I tko je vidio čačkalice stavljati na stolove u restoranu? Njihovo je mjesto upravo u WC-u. Zar pristojni ljudi za stolom trijebe zube? Mislim da sam nadmašila Nicine ushite pačjim mužjacima i krticama. Pozvala sam cure neka se i one dive. Slikale smo se u zrcalu sve tri.

Moj je sin sliku komentirao šturo:
- To su cure iz razreda radile na maturalcu. U osnovnjaku.
Derište.
Prošetale smo iza grada. Krka je tamo dalje malo nestašna i šumi u brzacima i slapićima. Prizor je zbilja lijep, osobito u onakvom divnom sunčanom danu. A tamo gdje je mirnija dostojanstveno su plivali labudovi. Jedan se osmjelio i doplivao do obale. Jako se šepirio i odmjeravao nas aristokratski, onako s visoka. Da znam, kako to smiješno zvuči, ipak mu je perspektiva bila žablja.

Uostalom, Aisling će vam sliku pokazati. Nica se razgalila:
- Kako je krasan! Sigurno je muško - dodala je čeznutljivo.
Napravile smo krug po otočiću i vratile se do auta s čvrstom namjerom da signemo u Ljubljanu još istoga dana, pa kud puklo da puklo.
Zbog toga je Aisling vozila uglavnom po... čekajte malo.... lijevoj

traci, u brzinomjer nisam gledala (koja mi korist?). Nica je nešto propentala o prebrzoj vožnji. Aisling je ponovila ono o šumi s lijeve ili desne strane (nemojte me sad držati za riječ) u kojoj bismo Nicu mogle zakopati. To je Nicu ušutkalo. Ne sjećam se da je išta govorila do Ljubljane.
