Lord Byron » wrote:Ne znam u kojem socijalizmu su se gradile takve super izolirane zgrade s razmaknutim sobama. Znam za stanove u kojima se čuje susjedovo razmišljanje, a za objesiti sliku o zid dovoljno je pritisnuti prstom i rupa za tipl je tu

.
O bogme je bilo. Živim u jednom u takvom. I ostali stanovi u mojoj zgradi imaju super raspored (odvojeni spavaći od dnevnog dijela kolko god mali bili).
U svojoj sam sobi mogla puštat muziku na najjače, starci u dnevnom boravku ne bi ništa čuli.
I uvijek sam prije mislila kako je glupo da su toliko prostora bacili na hodnike, i ta sva silna vrata su me nervirala, ali danas kad vidim nove stanove - imaju ti hodnici i te kakvu funkciju.
Današnji rasporedi su grozni (ne mislim na mega skupe stanove, već ove prosječne); u većini stanova da bi iz spavaće sobe otišao oprat zube u kupaonu i popišat se, moraš proći kroz čitav stan, kuhinju i dnevni boravak. Znači, ako ujutro kad se probudiš imaš goste, to je nezgodno. A budući da nema hodnika, pa su sve sobe spojene a pritom su i male, na kojem god dijelu stana se zakašljao (da ne kažem nešto nepristojnije) onaj drugi u stanu, pa makar bio maksimalno udaljen od tebe, to čuje. Govorim o stanovima od 60 kvadrata.
U mojoj zgradi stan od 60 kvadrata ima 2 sobe (umjesto tri

), ali su te dvije dovoljno velike da napraviš tri, i taj stan je toliko komotan i prostran i ostavlja dojam puno većeg stana od ovih novih u kakvima mi, na primjer, žive frendice, a iste su veličine.
OT: Po meni, jeidna prednost kuća je velika terasa. Pošto stanove volim više, idelna opcija mi je stan (može i manji) s veelikim balkonom. Volim i manje kućice, prizemnice, s lijepom terasom i vrtom. Velike kuće ne volim nikako.