Pojas za spašavanje ispod sjedala, i tak...

[schmokljan]

Je li ovo tema na kojoj dajemo do znanja da smo letjeli avionom? Strašna stvar.

[JPK]

Je li ovo tema na kojoj dajemo do znanja da smo letjeli avionom? Strašna stvar.

Znao sam da ste vi u Osijeku sirotinja, ali ipak me iznenadilo da je imanje sto eura za kartu nešto čime bi se netko hvalisao.

[schmokljan]

Ma naravno da smo sirotinja, ali nije to sad bitno. Vozio sam se i s British Airwaysom i njihove stjuardese na isti slabo razumljivi način daju upute. Jednostavno - žene su to stotine puta rekle, znaju da ništa od toga neće biti, a i znaju da ih nitko ne sluša.

[Stitch]

Pih, kao da će te išta spasiti ako se što dogodi. Te su upute besmislene - jesi li kad čuo za slučaj da je avion pao u more a putnici veselo plivali dok ih spasioci ne pokupe?

[Lastan]

Pih, kao da će te išta spasiti ako se što dogodi. Te su upute besmislene - jesi li kad čuo za slučaj da je avion pao u more a putnici veselo plivali dok ih spasioci ne pokupe?

Zato su meni najdraže upute: “In case of emergency, put your head between your knees and kiss your ass goodbye.”

No zabavno je gledati neku prsatiju stjuardesu kad se počne zezati pokazujući sve izlaze pretjeranim pokretima kojima izbacuje sise.

[Lord Byron]

Je li ovo tema na kojoj dajemo do znanja da smo letjeli avionom? Strašna stvar.

Znao sam da će me neki veleum razotkriti.

[JPK]

Pih, kao da će te išta spasiti ako se što dogodi. Te su upute besmislene - jesi li kad čuo za slučaj da je avion pao u more a putnici veselo plivali dok ih spasioci ne pokupe?

Da, puno puta se to desilo, i sa brojem preživjelih preko 90%. Zadnji put u New Yorku prije 2 godine, ako se dobro sjećam. Doduše, mislim da se uglavnom radilo o narrow-body avionima poput Boeinga 737 i Airbusa A320, ne znam je li bio koji slučaj većeg aviona.

[Stitch]

Je li? Prvi glas.

Onda se ispričavam i zahtijevam logopedski tečaj za osoblje.

Nego, zašto se agencije onda ne raspišu o takvim slučajevima, u životu nisam pročitao takvo što.

[JPK]

Je li? Prvi glas.

Onda se ispričavam i zahtijevam logopedski tečaj za osoblje.

Nego, zašto se agencije onda ne raspišu o takvim slučajevima, u životu nisam pročitao takvo što.

Kako se be raspišu, pa prije par godina je zbog tog slijetanja u rijeku Hudson bilo medijsko ludilo.

[Stitch]

E da, sad kad si rekao - sjećam se toga. Posve sam smetnuo s uma.

[blaze]

Ma naravno da smo sirotinja, ali nije to sad bitno. Vozio sam se i s British Airwaysom i njihove stjuardese na isti slabo razumljivi način daju upute. Jednostavno - žene su to stotine puta rekle, znaju da ništa od toga neće biti, a i znaju da ih nitko ne sluša.

u ca su tehnološki napredniji. upute gledaš na monitorima iznad sjedala

[slafko]

Lako je meni živjeti s činjenicom da sam grammar nazi - imaju ljudi i teže probleme u životu. Ali, meni se čini logičnim postaviti pitanje: nije li posve nelogično vjerovati da je žalosna nepismenost ovih poruka iznimka u svekolikom profesionalizmu i perfekcionizmu rečene kompanije? Na čemu bi čovjek trebao temeljiti uvjerenje da je ovakav "pljuni pa zalijepi" pristup ograničen na obavijesti koje ionako nitko ne čita ni ne sluša, pa se mogu dati na prevođenje i ispis Štefovoj maloj, koja je završila srednju poljoprivrednu ali je cura jako vrijedna i uredna, a Štef je "naš čovjek" : winkwink : ?

I meni također takva šlampavost puno govori o kompaniji ili proizvodu. Jako loš dojam dobijem i kasnije izbjegavam i ignoriram ponuđene usluge i/ili proizvode.

[Emericzy]

Frend mi plovi, inženjer je na tankerima. Na brod putuje avionom. I negdje u Indoneziji, čeka polijetanje, sve je spremno, svi ukrcani. Čeka, čeka, odužilo se to. Nakon 45 minuta izlazi pilot, kopilot, izlaze svi. On zaustavlja jednoga od njih i pita što je. "Ma, upalili smo motore, ali iz jednog frcaju iskre", veli mu ovaj. Pa ga frend upita: "Što, zamijenit ćete motor, trebamo li svi van?" A on: "Ne, samo ćemo pričekati da se malo ohladi!"

Od takvih se stvari smrznem, toga se ja bojim. Natpisi me ne diraju. S godinama, razvio sam uspješne obrambene mehanizme. Ne vidim ono što mi ne plaćaju da vidim.

Davno jednom. bivši Inex Adria, sada je to Adria Airlines. Čekamo na Brniku polijetanje, čekamo, čekamo čekamo... Pola sata nakon termina za polijetanje konačno nas zemaljska stjuardesa vodi (pješice) do aviona. Kod aviona, mehaničar skida ljestve naslonjene na motor, uzima kutiju s alatom i odlazi. Ja ga pitam u prolazu, "Majstore, što ako ste zaboravili unutra šrafciger?" On me pogleda, počne se smijati i kaže, "A mo'š mislit!"

[karambol]

Pozz svima...
Zgodna priča za razmišljanje i usporedbu. Takvu vrstu "šlampavosti", da ne budem stroži, može se susresti posvuda. Ljude očito nije briga što i kako govore niti kako će se to nekome svidjeti. Važno je da ti platiš, a ne zajebavaš sa sitnicama. Dojam je stravičan. Barem moj. Isti kad čitam hrvatske dnevne listove, ne redovito - ne bih preživio.
Ne vjerujem nikome i za nikoga ne bih stavio ruku u vatru da zna što radi i čime barata. Zato većinu stvari provjeravam sam, koliko mogu i što mi moji kapaciteti dopuštaju, a moji bližnji me sve više doživljavaju kao blagog paranoika i sve veću picajzlu...

[Stitch]

Emere, kad se sjetim toga da mi je poznanica poginula kad se Adrijin avion srušio na Korzici, priča dobiva posve drugo značenje. Dijete sam tada bio, prošlo je otad ohoho godina.

[Emericzy]

Emere, kad se sjetim toga da mi je poznanica poginula kad se Adrijin avion srušio na Korzici, priča dobiva posve drugo značenje. Dijete sam tada bio, prošlo je otad ohoho godina.

Moj tadašnji direktor je -- navodno, tako kažu priče, ali iz prilično pouzdanih izvora -- trebao tamo poginuti. Doma je svojima rekao da ide na taj put. A zapravo je s ljubavnicom bio na sasvim drugom mjestu. Poslije toga nitko nije znao bi li bolje bio da je poginuo ili je bolje da se spasio.