Koliko vam je važno poštovanje?

[nodens]

Zašto bih poštovala nepoznatu osobu? Pristojnošću u kontaktu s nepoznatom osobom ne izražavam poštovanje nego pokazujem da sam fino odgojena

Da, to bi spadalo u ono 'pragmatičnost, ako već ne proračunatost'.

Nego, to bi me zanimalo - pokazuješ da si fino odgojena, kome? Sebi, toj osobi, eventualnim prolaznicima?

[Tea Tree]

Da, to bi spadalo u ono 'pragmatičnost, ako već ne proračunatost'.

Nego, to bi me zanimalo - pokazuješ da si fino odgojena, kome? Sebi, toj osobi, eventualnim prolaznicima?

Vježba fini odgoj, da ne izvjetri. A i neznanac će odmah pomisliti: bože, što je ova fino odgojena!

[Stitch]

A, poštovanje, samo po sebi, ja stvarno ne razumijem. Što bih trebala osjećati spram osobe koju kao poštujem?

Pa nekakvo divljenje, privrženost, ljubav. U svakom slučaju, prisutni su osjećaji, nije to forme radi.

[Omega]

Da, to bi spadalo u ono 'pragmatičnost, ako već ne proračunatost'.

Nego, to bi me zanimalo - pokazuješ da si fino odgojena, kome? Sebi, toj osobi, eventualnim prolaznicima?

Iss, toj osobi i bogu, naravski. Ka prvo, nikad ne znaš oš li se s tom osobom eventualno jednom ispoštovat, a ovo drugo je jasno samo po sebi

[nodens]

I meni se nešto čini da brkate poštovanje i pristojnost iako ja i dalje ne znam što je poštovanje, ali to sad nema veze.

Normalni ljudi su na prvu i na drugu i na petnaestu - pristojni. Kako je Hek rekao, zbog lakšeg načina komunikacije.

Da da da, rekoh - 'pragmatičnost'. Jednostavno je lakše biti pristojan, nego nepristojan; iz mnoštva razloga koje um odmah prepozna i zato se u sekundi odluči da će biti pristojan.



Dakako, dobro primjećuješ da to ne mora nužno imati neke veze s poštovanjem

Uzmimo da pristojnosti nema kao društvene norme i da nam je nepoznat taj pojam i da postupamo samo po osjećaju poštujemo li tu osobu na prvu ili ne. Kako bi to izgledalo?

Pa, vrlo zeznuto, očito. Dakle, pristojnost nam upravo zato i treba, jer nemamo poštovanja. Pristojnost je surogat za poštovanje. Onako, nužno zlo, da ne bi stvari bile još ružnije nego što već jesu.

I, zajebite odgoj, odrasli ste ljudi svi, ne radite i dan danas ono što su vas roditelji nekada davno naučili. Imate neke samostalno izgrađene stavove, stečene navike i ostalo. I stekli biste ih s vremenom i da su vas vukovi othranili.

U ovo nisam baš uvjeren; ljudi koje bi vukovi othranili bi imali grdnih problema sa socijalizacijom, upravo zato što nisi u pravu: koliko god bili odrasli i samostalni, i dalje vučemo neke obrasce ponašanja ili od roditeljskog odgoja, ili od društvenog odgoja. Doduše, ti i jesi rekla 'imate NEKE samostalno izgrađene...'. Pa da, valjda neki i jesu samostalno izgrađeni; no čak i takvi su uglavnom 'uštimani' da pašu na društvene činjenice, ili pak na 'core values' koji su uglavnom izgrađeni u djetinjstvu.

A, poštovanje, samo po sebi, ja stvarno ne razumijem. Što bih trebala osjećati spram osobe koju kao poštujem?

Poštovanje bi bilo unutrašnje priznanje nečije 'vrijednosti' (kao čovjeka, osobe). Ergo, ako ne razumiješ što je poštovanje, onda imaš žešćih problema s konceptom 'vrijednosti' neke osobe. Tako je bar kod mene.

[Tea Tree]

Pa nekakvo divljenje, privrženost, ljubav. U svakom slučaju, prisutni su osjećaji, nije to forme radi.

Slažem se da su osjećaji, zato sam i pitala što bih ja trebala osjećati.
Od ovoga što si nabrojao mi jedino divljenje možda opisuje poštovanje, a nisam ni za to baš sigurna.
Privrženost i ljubav osjećam prema mojim kućnim ljubimcima , a diviti se mogu nekoj javno poznatoj osobi, koja je možda do sada i mrtva pa joj ne mogu biti privržena.
Ali u potonjem slučaju bi se često reklo da se poštuje nečiji rad, lik i djelo.
Poštovanje bi onda bilo neko društveno priznanje, neki položaj u društvu, neovisno, manjem ili većem?
Ili?
Ne znam, stvarno to ne kužim. Recimo, moji prijatelji su mi dragi, volim provoditi vrijeme s njima i sve ostalo zbog čega se ljudi druže. Ali mi nikada nije ni prošlo kroz glavu da ja prema njima osjećam neko poštovanje.

[nodens]

Vježba fini odgoj, da ne izvjetri. A i neznanac će odmah pomisliti: bože, što je ova fino odgojena!

Eeee pa da.

No, to znači, ako bismo bili sami, i sto posto uvjereni da nikad tog neznanca nećemo opet vidjeti... ili čak, ako ga vidimo, da nam neće biti važno što dotični misli o našem odgoju...?

Hmm dobro, i dalje ostaje ona komponenta 'vježbanja i usavršavanja'.

Iss, toj osobi i bogu, naravski. Ka prvo, nikad ne znaš oš li se s tom osobom eventualno jednom ispoštovat, a ovo drugo je jasno samo po sebi

Pa je, nekome tko vjeruje u boga. No, onom tko ne vjeruje?

[Omega]

Ne bih baš rekla da je lakše bit pristojan nego nepristojan niti da se pristojnošću pokriva nedostatak poštovanja.
Nepoznatu osobu ne možeš ni poštovat niti nepoštovat, jer ti je, jelte, nepoznata. Pristojnošću ispunjavaš neke osnovne društvene norme. Men to jako jednostavno

No, onom tko ne vjeruje?

Tko ne vjeruje ide u pakal, o njima je grijeh i razmišljat

[Tea Tree]

U ovo nisam baš uvjeren; ljudi koje bi vukovi othranili bi imali grdnih problema sa socijalizacijom, upravo zato što nisi u pravu: koliko god bili odrasli i samostalni, i dalje vučemo neke obrasce ponašanja ili od roditeljskog odgoja, ili od društvenog odgoja. Doduše, ti i jesi rekla 'imate NEKE samostalno izgrađene...'. Pa da, valjda neki i jesu samostalno izgrađeni; no čak i takvi su uglavnom 'uštimani' da pašu na društvene činjenice, ili pak na 'core values' koji su uglavnom izgrađeni u djetinjstvu.

Roditelji uglavnom uče djecu da pozdrave nekoga, kažu: dobar dan, da jedu priborom umjesto rukama, da na odlasku kažu: doviđenja i slično. Ipak, treba li se stvarno upirati u ovakve banalnosti kao stvar dobrog odgoja, kao nešto ekskluzivno što su nam roditelji pružili i eto, ostalo nam za cijeli život?
Uzmi sad taj ekstremni primjer djeteta koje su vukovi otranili pa recimo do njegove osme godine.
Prihvati ga neka ustanova i prilagođava ga životu u civilizaciji i uči svim onim specijalnim vještinama kao što su: pozdravljanje, zamoljavanje, zahvaljivanje. Radi li se tu stvarno o nekom odgoju i to finom ili se to dijete naprosto prilagođava za život u civilizaciji, našoj, ovakvoj kakvu je poznajemo, s nekim ustaljenim društvenim normama?

Što je točno unutarnje priznanje nečije vrijednosti? Što znači unutarnje?
Ne znam ni što je koncept vrijednosti osobe ni kako bih ga ja trebala odrediti.

Uzmi izmišljeni primjer nekog čovjeka, pisca, napisao divote i krasote, dobio razne književne nagrade. Otkrije se da je isti čovjek manijak koji prebija ženu.
Dolazi li sad ovdje ona: da, on je idiot, ali ga poštujem zbog njegovog rada. Ili kako to ide?

[nodens]

Ne bih baš rekla da je lakše bit pristojan nego nepristojan niti da se pristojnošću pokriva nedostatak poštovanja.

Kako nije? Većini ljudi jest; nepristojnost može imati neugodne posljedice, a ljudi uglavnom ne vole neugodu.

Recimo, ja sam oličenje pristojnosti inače u stvarnosti. Samo na Internetu sam prgav.

Nepoznatu osobu ne možeš ni poštovat niti nepoštovat, jer ti je, jelte, nepoznata. Pristojnošću ispunjavaš neke osnovne društvene norme. Men to jako jednostavno

Pa je, dok se ne počneš pitati koje to norme, zašto ih ispunjavaš, i kako je došlo do toga da smatraš da te norme treba ispunjavati.

[Omega]

[

Pa je, dok se ne počneš pitati koje to norme, zašto ih ispunjavaš, i kako je došlo do toga da smatraš da te norme treba ispunjavati.

ček, ovo zadnje znam! tako su me učili roditeljci, pa potom drugovi i drugarice

[nodens]

Roditelji uglavnom uče djecu da pozdrave nekoga, kažu: dobar dan, da jedu priborom umjesto rukama, da na odlasku kažu: doviđenja i slično. Ipak, treba li se stvarno upirati u ovakve banalnosti kao stvar dobrog odgoja, kao nešto ekskluzivno što su nam roditelji pružili i eto, ostalo nam za cijeli život?

Uf, pa nije valjda odgoj zbilja ograničen na totalno površinske stvari, ono, čistu mehaniku. Valjda to ipak zadire nešto dublje. A iz tog nečeg dubljeg onda proizlazi i ta bazična pristojnost.

Uzmi sad taj ekstremni primjer djeteta koje su vukovi otranili pa recimo do njegove osme godine.
Prihvati ga neka ustanova i prilagođava ga životu u civilizaciji i uči svim onim specijalnim vještinama kao što su: pozdravljanje, zamoljavanje, zahvaljivanje. Radi li se tu stvarno o nekom odgoju i to finom ili se to dijete naprosto prilagođava za život u civilizaciji, našoj, ovakvoj kakvu je poznajemo, s nekim ustaljenim društvenim normama?

Poanta je u tome da je tih prvih par godina kad se mozak razvija groznom brzinom, jednostavno nenadoknadivo. Npr. ako ne naučiš govoriti u prvih 6 godina, nikakvim tehnikama to nećeš uspjeti kasnije; mozak izgubi potrebnu plastičnost za to.
Feral children

Što je točno unutarnje priznanje nečije vrijednosti? Što znači unutarnje?

Unutrašnje, as in, nevezano uz vanjske manifestacije. Znači, to je nešto unutar uma one osobe koja 'poštuje' nekoga ili nešto. A nije poštovanje neka vidljiva manifestacija.

Ne znam ni što je koncept vrijednosti osobe ni kako bih ga ja trebala odrediti.

Pa vidim. Nemam ni ja, zato mi je nejasan i taj koncept 'poštovanja' nekoga. Čini mi se da ja to nemam, ni prema sebi ni prema drugima.

Uzmi izmišljeni primjer nekog čovjeka, pisca, napisao divote i krasote, dobio razne književne nagrade. Otkrije se da je isti čovjek manijak koji prebija ženu.
Dolazi li sad ovdje ona: da, on je idiot, ali ga poštujem zbog njegovog rada. Ili kako to ide?

Nemam pojma, rekoh. Meni bi to vjerojatno ovisilo o pitanju, mogu li takvog čovjeka uopće doživjeti kao nešto, recimo, 'kompleksno'. No, nekako ne bih sad u to pitanje ulazio...

[nodens]

ček, ovo zadnje znam! tako su me učili roditeljci, pa potom drugovi i drugarice

Misliš da je to jedini razlog? A što da su te učili suprotno, bi li danas mislila suprotno?

[Beau]

Ljude poštujem unaprijed. Poštovanje mogu jedino naknadno izgubit, nikako ga ne trebaju prethodno zaslužit.

Upravo to.

[Tea Tree]

Kako to poštujete nepoznate ljude unaprijed i što osjećate spram tih ljudi koje poštujete, posebno ako su vam nepoznati?

[nina williams]

Normalni ljudi su na prvu i na drugu i na petnaestu - pristojni. Kako je Hek rekao, zbog lakšeg načina komunikacije. Uzmimo da pristojnosti nema kao društvene norme i da nam je nepoznat taj pojam i da postupamo samo po osjećaju poštujemo li tu osobu na prvu ili ne. Kako bi to izgledalo?

Još sam malo van sebe, al evo probat ću ti dat posve banalan primjer. (Vidjela sam bus, otlen ovo, nisam još sposobna za kompliciranije stvari. ) Čeljade izlazi iz busa na kolodvoru koji nije zadnja stanica.
Nepristojno čeljade samo izađe.
Pristojno čeljade kaže vozaču 'doviđenja'.
Pristojno čeljade koje poštuje vozača ko vozača, pozdravit će s nečim tipa 'doviđenja i sretan put'.

Tako nekako.

Kako to poštujete nepoznate ljude unaprijed i što osjećate spram tih ljudi koje poštujete, posebno ako su vam nepoznati?

S predumišljajem mislim dobro/pozitivno o svima. Tek kad ih ozbiljnije upoznam imaju priliku usrat sliku o sebi.
A što osjećam...pa ako ne znam baš ništa o njemu, poštujem ga čisto ko čoeka. To, u nekoj svojoj krajnosti, znači da su mi prilikom upoznavanja na istoj početnoj razini ružan sirotanović u dronjcima i lijep lik u finom odjelu. Nit mi je jedan mrzak radi ružnoće i dronjaka, nit mi je drugi drag radi ljepote i odjela.

[Beau]

Kako to poštujete nepoznate ljude unaprijed i što osjećate spram tih ljudi koje poštujete, posebno ako su vam nepoznati?

Pa probaj se loše i nepristojno ponašat prema nepoznatima, a bez razloga ili zbog toga jer si nadrkana taj dan, i ne osjećat ništa kad vidiš njihov zbunjen i razočaran pogled.

Imamo mi osjećaje prema ljudima općenito, ali nismo toga svjesni. Kad pročitaš neku tužnu vijest o nepoznatom čovjeku, osjetiš tugu, jel tako?
Kako ljudi mačke vole bez da ih upoznaju, čim ih vide se raznježe. Ili djecu.
Isto volimo i ljude, ali nismo toga svjesni baš.

[Tea Tree]

Još sam malo van sebe, al evo probat ću ti dat posve banalan primjer. (Vidjela sam bus, otlen ovo, nisam još sposobna za kompliciranije stvari. ) Čeljade izlazi iz busa na kolodvoru koji nije zadnja stanica.
Nepristojno čeljade samo izađe.
Pristojno čeljade kaže vozaču 'doviđenja'.
Pristojno čeljade koje poštuje vozača ko vozača, pozdravit će s nečim tipa 'doviđenja i sretan put'.

Tako nekako.

Dobro, to je slično mom primjeru i to bi bila pristojnost, ali zapravo nema veze s poštovanjem.

S predumišljajem mislim dobro/pozitivno o svima. Tek kad ih ozbiljnije upoznam imaju priliku usrat sliku o sebi.
A što osjećam...pa ako ne znam baš ništa o njemu, poštujem ga čisto ko čoeka. To, u nekoj svojoj krajnosti, znači da su mi prilikom upoznavanja na istoj početnoj razini ružan sirotanović u dronjcima i lijep lik u finom odjelu. Nit mi je jedan mrzak radi ružnoće i dronjaka, nit mi je drugi drag radi ljepote i odjela.

Pa to sam i ja rekla na prethodnoj stranici, da mi je bilo koji čovjek kao prazan papir dok ga bar malo ne upoznam da bih mogla imati neko mišljenje.
Ali to nije poštovanje. Što znači poštivati ga kao čovjeka? Poštujem ga jer je čovjek? Čovjek k'o čovjek.

[Tea Tree]

Pa probaj se loše i nepristojno ponašat prema nepoznatima, a bez razloga ili zbog toga jer si nadrkana taj dan, i ne osjećat ništa kad vidiš njihov zbunjen i razočaran pogled.

Bez obzira što se ja ne bih tako ponašala, vjerojatno ni ti, ne znači da ne da postoji određeni broj ljudi koji bi i koji se tako ponašaju.
Misliš li da je razlog tome nepoštivanje okoline, općenito ljudi oko sebe ili manjak elementarne pristojnosti?

Imamo mi osjećaje prema ljudima općenito, ali nismo toga svjesni. Kad pročitaš neku tužnu vijest o nepoznatom čovjeku, osjetiš tugu, jel tako?
Kako ljudi mačke vole bez da ih upoznaju, čim ih vide se raznježe. Ili djecu.
Isto volimo i ljude, ali nismo toga svjesni baš.

Pročitam da je netko poginuo u Americi, recimo, i osjetim tugu jer ja tog, potpuno nepoznatog čovjeka poštujem? Ne, stvarno ne. Ne bi to bio taj razlog.
Ljudi vole životinje iz nekih posve drugih razloga, to s poštovanjem nema nikakve veze, a posebno nije usporedivo s (ne)poštovanjem ljudi.

[Alvaro Primitivo]

Uzmi izmišljeni primjer nekog čovjeka, pisca, napisao divote i krasote, dobio razne književne nagrade. Otkrije se da je isti čovjek manijak koji prebija ženu.
Dolazi li sad ovdje ona: da, on je idiot, ali ga poštujem zbog njegovog rada. Ili kako to ide?

to smo vidjeli na slučaju romana polanskog kad se pol svijeta nadiglo branit ga da nije kriv za silovanje koje je svojedobno počinio. kriv je, a to što ja volim i poštivam njegove filmove nema veze s njim kao osobom.

[Beau]

Bez obzira što se ja ne bih tako ponašala, vjerojatno ni ti, ne znači da ne da postoji određeni broj ljudi koji bi i koji se tako ponašaju.
Misliš li da je razlog tome nepoštivanje okoline, općenito ljudi oko sebe ili manjak elementarne pristojnosti?

Nepoštivanje čovjeka, ljudi. Nema to veze sa pristojnošću. Pristojan si zbog sebe, a ne zbog drugih.
Kad ti je stalo da nekome ne učiniš ništa nažao, poštuješ ga.

Pročitam da je netko poginuo u Americi, recimo, i osjetim tugu jer ja tog, potpuno nepoznatog čovjeka poštujem? Ne, stvarno ne. Ne bi to bio taj razlog.
Ljudi vole životinje iz nekih posve drugih razloga, to s poštovanjem nema nikakve veze, a posebno nije usporedivo s (ne)poštovanjem ljudi.

Čovjek je isto kao i ti, i znaš kako bi se ti osjećala u njegovoj situaciji i zato ga ažliš. Znači da unaprijed poštuješ činjenicu što je čovjek jer vjerojatno ima osjećaje slične tvojima. Poštuješ ljudske osjećaje, to ti je to.

[Tea Tree]

to smo vidjeli na slučaju romana polanskog kad se pol svijeta nadiglo branit ga da nije kriv za silovanje koje je svojedobno počinio. kriv je, a to što ja volim i poštivam njegove filmove nema veze s njim kao osobom.

Ne da mi se sad guglat, ali koliko se sjećam, Polanski nije nikoga silovao. Optužen je za seks s maloljetnicom, koja je tada imala nekih 14-15 godina.
Dobrovoljan seks, ne silovanje.

[nodens]

Nepoštivanje čovjeka, ljudi. Nema to veze sa pristojnošću. Pristojan si zbog sebe, a ne zbog drugih.
Kad ti je stalo da nekome ne učiniš ništa nažao, poštuješ ga.

Pa da, baš tako - pristojnost je zbog mene, a ne zbog drugog. Ergo, pristojnost ne mora nužno (ali može) proizlaziti iz poštovanja, nego može iz pragmatičnosti, odgojne navike ili proračunatosti.

A ovo drugo, nije baš točno - empatije i benevolencije se može imati i prema ljudima koje inače prezireš, a kamoli prema onima prema kojima (samo) nemaš baš nekog poštovanja.

[Beau]

A ovo drugo, nije baš točno - empatije i benevolencije se može imati i prema ljudima koje inače prezireš, a kamoli prema onima prema kojima (samo) nemaš baš nekog poštovanja.

Slažem se. Ali ako prezireš znači da ti nije nepoznat, stranac, jel. Okej, predsjednika države, recimo, ne poznaješ osobno, ali imaš dovoljno informacija za neke osjećaje.
Ali, dobro, kužim poantu. Ovo je na išlo na čuđenje kako je moguće osjećat išta prema nepoznatom. Pa sam uzela taj, za ovaj slučaj, nespretan primjer.

[Alvaro Primitivo]

Ne da mi se sad guglat, ali koliko se sjećam, Polanski nije nikoga silovao. Optužen je za seks s maloljetnicom, koja je tada imala nekih 14-15 godina.
Dobrovoljan seks, ne silovanje.

silovao je 13-godišnjakinju. sve da je imala i 15 s malodobnom osobom nema 'dobrovoljnog' seksa.