Prestala sam se tješit da je „faza“ jer vidim da je jednostavno takva, konstantno.
Meni to još teže pada jer imam prilično casual stav prema stvarima i novcu tako da mi je njeno ponašanje totalno strano.
Postoje okolnosti u kojima bi čak mogla i razumjeti škrtost/sebičnost ( npr desetero djece u obitelji koji se moraju otimati ili izboriti za nešto, ili dijete koje teže dobiva nešto pa onda to čuva ko oko u glavi..), ali ona je jedinica , uvjetno rečeno, sve ima i sve je samo njeno.
Nebitno je o čemu se radi, omiljene igračke, stvari koje ni ne zna da ih ima, slatkiši, čak i stvari koje ne voli, njoj je jedino bitno da ih nema netko drugi.
Budući da je meni škrtost jedna od najgorih osobina, svašta sam pokušala ne bi li to bar ublažila ( primjerom, razgovorom, pozivanjem na empatiju..) i došla sam do toga da nemam više ideja.
Čekam da joj samo klikne u glavi, da je život opali po nosu pa skuži da ljudi ne reagiraju dobro na takvo ponašanje.
Sad mene zanima je li to možda pokazatelj nekih drugih problema koje dijete onda na taj način manifestira i može li se to uopće korigirati odgojem i kako?
)
