Uglavnom, nije da vas zanima, al meni se priča.
Sve je počelo tako da sam išla na jedno mjesto na koje mi se nikako nije išlo. Ali, baš nikako. Mora se, jedno od tih mjesta. Tako bih rado ostala doma umjesto toga, ali rekoh OK, 2 sata ću nekako preživit, i to će proć.
I odoh ja tamo, i bilo mi je jako ružno

Dva sata su trajala grozno dugo. Ko riba u pustinji otprilike, lijepo je tamo, sve je to divno i krasno, ali ne mogu. Ne ide. I nekako prođu ta dva sata i uspijem se iskrast od tamo.
Krenem prema parkingu koji sam jedva našla kad sam dolazila, jedan dosta čudan parking. S glavne ceste se vidi plavi znak za parking i rampa, ali kad se uzme kartica i kad se prođe rampa završi se na nekom makadamu u nečijem dvorištu. Dođem do auta i gledam di ću platit parking, kad evo ipak nekog automata. Tikovnica i kuglica za miš, čitač barkoda. Kaže 15 kuna. Krenem ubacivati kovanice i kod 14 skužim da su mi ostale još samo 2 kune, al reko nema veze, nek pojede, ili nek vrati tu jednu kunu. Vraga, pojeo mi svih 16kn i ništa, ni a ni b. Prislonim karticu ponovno, kad kaže javite se na glavnu blagajnu, kartica već očitana. Kakvu glavnu blagajnu
Krenem tumarati okolo, nigdje nikog. Izađem na glavnu cestu, tamo neka vrata oblijepljena u kući pored i gori svjetlo. Dođem, virim, kucam. Gospodin od svojih 70tak godina s cigaretom u ustima otvara i pita što je. Pitam zna li gdje je glavna blagajna. Kaže, tu je. Rekoh da me automat poslao tu i da sam platila i previše, i da ću platit ponovno, samo da bi ja van i doma. Kaže on da će sad doći pogledati što je, samo da obuje cipele. Bio je bos.
I izađe on sa mnom, odemo do automata, pokažem mu ja što se događa kad očitam karticu, a on gleda u taj automat ko da ga prvi put vidi. Ko ja. Pitam ga može li mi otvoriti rampu, da bi ja doma, i da sam stvarno platila, al eto, neće automat primit novac ni kad opet hoću platit. Kaže da može, nek dođem s autom do rampe. Dođem i on digne rampu i ja idem doma
Nakon 3 metra nešto čudno. Prazna mi je guma. Jako mi je prazna guma. Sad me strah vratiti se tamo, idem dalje do nekog drugog parkinga. Stajem, obje prednje gume su mi prazne, jedna skroz do kraja, druga malo manje (0,6 se kasnije pokazalo).
Ja ne znam promjeniti gumu. Odlučim premjestiti auto u podzemnu garažu koja je bila par metara dalje i ostaviti ga tamo do sutra. Dovučem se nekako do garaže. U trenu kad izlazim iz auta sjetim se koga bi mogla nazvati da mi promjeni gumu. Zovem, javlja se, tu je iza ugla

Neugodno mi je što zovem, al računam, platit ću ručak isto koliko bi me koštao parking, al bar ću nešto riješiti. Promjenjena mi je jedna guma i krećem prema benzinskoj da je napumpam, jer naravno da je i rezerva bila polupraza, a onda druga jedva da ima nešto zraka.
Najbliža benzinska se renovira. Vozim se s polupraznom rezervnom i polupraznom drugom do iduće. Ta radi. Parkiram kod Voda/Zrak znaka. Izlazim iz auta i hoću uzet crijevo da napumpam gumu. Nema crijeva.
Dobro veče, dobro veče, recite molim vas, imam dvije prazne gume, a ne znam ih napumpati bez onog crijeva, kako to ide?

Nikako, reče gospodin na benzinskoj. I ode po crijevo i napumpa mi obje gume. Laku noć, hvala
I tako, ogladnila sam pa sam sad pojela dva sendviča. Sva sreća da tamo gdje sam išla nisam imala apetita i sva ona hrana mi je izgledala ne baš fino. Doma sam. Lijepo mi je
