Povod je s fhr-a, ali to nije bitno - navodim to samo zbog toga de se ne bi priču povezivalo s pokretačicom ovdašnjeg topica o usamljenosti. U priči koja počinje standardnom tužbalicom "sâma sam i tuuuuužna", vrlo brzo na površinu isplivava činjenica da predmetna sâma i tuuuuužna zapravo ima poprilično "investitorsko" viđenje cijele te stvari. Onako, svojevrsna kupoprodaja (naravno, u smislu širem od čisto novčanoga), pri čemu se uspješno uvezivanje tretira kao povoljno sklopljeni kupoprodajni ugovor.
Za početak, "potražni dio": ona želi "ozbiljnu vezu". Zbunj broj jedan. Mislim, jasno mi je da u nekim mladim godinama možeš raspoznati nekoga kome je samo do kratkotrajne zajebancije, ali zanima me kako se to može unaprijed prepoznati "kvalitetan materijal za ozbiljnu vezu" i kako se to na samom početku, takoreći na neviđeno (pretpostavljam, i na nekonzumirano
S druge strane, "ponudbeni dio": žena se smatra "dobrom prilikom". Ali, to nije sve: cijela njezina okolina smatra ju "dobrom prilikom", i svi skupa su silno začuđeni i "iznenađeni i uvređeni" što tako dobra prilika nije prepoznata od onoga ozbiljnovezujućeg iz prethodnog odlomka. Dodatno, mrzovolja zbog "anomalija na tržištu": eno ona tamo, puno "lošija prilika", nije ni sâma ni usamljena - pa je li to moguće, je li to pošteno, jesmo li se za to borili?
Ovo je jedna od onih tema za koje mi fali šira forumska populacija za "topic anketnog tipa": naime, istinski ne znam razmišljaju li fakat stvarni živi ljudi ovako, ili je ovo ipak iznimka. Znam da bih premro od straha da mi netko na samom početku kaže "znaš, mene zanimaju samo ozbiljne veze", a umro od smijeha da mi kaže "znaš, svi mi kažu da sam jako dobra prilika".
