Izgubila sam se u metafori , ili si ti, ili smo obje - meni je kiša to kad netko nekoga naljuti.aisling » wrote:[Ja pričam o tome da mi ne pada na pamet proglasiti odnos u kojem ne pada ta kiša lošim, čudnim, nepotpunim.
Ne znam, možda nekad otkrijem neki bolji put. Sad ne znam za njega.
I još sam, u neveznim odnosima, puno sklonija tome da izbjegnem i svađe. I to onda izgleda tako da, umjesto da se s nekime kratko posvađam, taj mi netko ide na jetra i distancirana sam neko vrijeme. Zbog neke sitnice.
Ali u neveznim odnosima mi je ionako ok da se neko vrijeme ne čujemo nit vidimo, tako da to na njih ne utječe naročito.
U vezi mi nije ok da mi se tri dana ne da razgovarati ili da sam fizički prisutna i hladna i kojekakva (nije to kazna ni tiha misa tijekom koje se furim, nego distanciranost i ohlađenost), pa eto.
Par minuta nakon svađe mogu biti sjajno raspoložena i entuzijastična i voljna za seks i za intimne neseksualne razgovore i svašta. Nakon tog distanciranja ne mogu. Nekad danima, s tom osobom. Nekad duže.
, ma zdrava svadja moze biti nesto vrlo konstruktivno.
). I šutim, gutam, mrmljam. 
Poslije smo se tome smijali ko blesavi, i bilo nam je baš nekako olakšavajuće i opuštajuće jer ni njegova bivša ni moj bivši nisu bili ti tipovi s kojima se možeš tako posvađat, a da ti ne zamjere. Kad znaš da s nekim možeš, onda se ne moraš ustezati, ne moraš se misliti hoću li ga povrijediti i ne moraš se poslije osjećati ko govno jer si izvrijeđala čovjeka. Ili ga povrijedila na bilo koji način. Poslije toga sam došla do saznanja da mi to, jebga, je bitan faktor u vezi. Ne da se svađamo, ali da se možemo svađati. I miriti. Ja lako planem, ali se ne ljutim, ne zapravo. Treba mi beskonačno puno da se na nekoga stvarno nadurim ili da me netko stvarno povrijedi. I dobro je naći nekoga tko to razumije ili doživljava stvari na isti način.
