Nasilje među djecom i vezane teme

[Lord Byron]

Nerijetko dobijem na nos da sam cjepidlaka, navikao sam .

Cjepidlačim iz jednostavnog razloga: jako, jako, jako često se "neravnopravnost" tumači kao roditeljsko pravo da lupi šakom po stolu, kaže "%$#"**%$%$# (umetnuti psovku po želji), to je tako zato što ja kažem da je tako, dok si pod mojim krovom blablabla, ako ti nije po volji široko ti polje" i tako to. Kada se tako podignuto dijete napokon makne ispod tog famoznog krova, ispostavi se da je potpuno nesposobno i nespremno za život.

Jedan od osnovnih roditeljskih zadataka upravo i jest navikavanje djeteta na odgovornost i "učenje donošenja odluka". Onako, dijete koje ide u McDonald's kad god poželi - ali je to njegovo željenje sporadično - a ne dijete koje ne ide zato što mu je to zabranjeno (pa onda kasnije, kad se "otrgne s lanca" temeljito nadoknađuje).

Dakle, "neprotumačeno" zagovaranje neravnopravnosti je dar s neba roditeljskoj diktaturi. Zato cjepidlačim.

[blaze]

nije problem što cjepidlačiš, nego što nisi u pravu
pod uvjetom da ne govorimo o ekstremnim situacijama, najveći problem su razmažena djeca. teška su sebi i drugima. mala zlata koja nemaju nikakvih granica. probaj s takvim razgovarati, iza tvojih leđa stavit će si prst u usta i popišat se na prvog psa

[dimnjak]

Cjepidlačim iz jednostavnog razloga: jako, jako, jako često se "neravnopravnost" tumači kao roditeljsko pravo da lupi šakom po stolu, kaže "%$#"**%$%$# (umetnuti psovku po želji), to je tako zato što ja kažem da je tako, dok si pod mojim krovom blablabla, ako ti nije po volji široko ti polje" i tako to. Kada se tako podignuto dijete napokon makne ispod tog famoznog krova, ispostavi se da je potpuno nesposobno i nespremno za život.

Jedan od osnovnih roditeljskih zadataka upravo i jest navikavanje djeteta na odgovornost i "učenje donošenja odluka". Onako, dijete koje ide u McDonald's kad god poželi - ali je to njegovo željenje sporadično - a ne dijete koje ne ide zato što mu je to zabranjeno (pa onda kasnije, kad se "otrgne s lanca" temeljito nadoknađuje).

odlcno receno!

prvo sto me jako ljuti je kada vidim kako roditelji tretiraju djecu. da, prava rijec- tretirati. oduzimaju im bilo kakvu sposobnost mentalnog napora, mogucnost analize i zakljucivanja. a djeca su fantasticna u tome. njima se ne objasnjava zasto nesto nije ili zasto nesto je vec im se samo tako "naredi". i djeca moraju u to vjerovati i tako se ponasati jer su tako rekli mama i tata.
s druge strane, djecu se ne tretira kao da su ravnopravna ljudska bica u svojim zeljama, karakteru, emocijama...koliko puta ih se samo "uzme" iz jedne situacije i stavi u drugu bez da ih se uopce pripremi na "prijenos" ili mozda poslusa njihovo misljenje o prijenosu. da se to napravi odrasloj osobi, ova bi prebila boga u njemu radi nepostovanja i tretiranja kao stvari.

i jos jedna stvar, sto se radi od djece male velike debile. svako dijete je sposobno za odredjenu odgovornost u odredjenoj dobi. znaci primjerenu odgovornost njegovoj dobi. od najranijih dana. takodjer im se treba dati pravo izbora da se nauce nositi sa svojim odabirom. sve u granicama primjerenim djetetovoj dobi- pa makar i koju od dvije majice ce obuci za vrtic.

za sve to potrebno je puno strpljenja, zivaca i truda, a to je ono sto manjka u danasnje vrijeme. vecini. pa se zbog toga "odgoj" svodi na: ostavi te igracke, sad izlazimo. sjedi tu i ne mrdaj, ne mozes jer ja tako kazem, i ne mici se jer te moram obuci da ne zakasnis u skolu... i kao produkt dobijemo mlade ljude koji su izgubljeni u svijetu i pokusavaju na bilo koji nacin pronaci svoj put. dobiti paznju koju nisu dobijali kad su trebali. a i negativna paznja je- paznja.

[dimnjak]

nije problem što cjepidlačiš, nego što nisi u pravu
pod uvjetom da ne govorimo o ekstremnim situacijama, najveći problem su razmažena djeca. teška su sebi i drugima. mala zlata koja nemaju nikakvih granica. probaj s takvim razgovarati, iza tvojih leđa stavit će si prst u usta i popišat se na prvog psa

a zbog cega su takva? sta pokusavaju tom "razmazenoscu" postici?
izmedju ostalog i ne trebaju imati granica vec trebaju nauciti postovati tudje granice. a to je sve ono sto se s djetetom radi od pocetka. kad ispunjavas njegove potrebe. ovako gore opisanu djecu dobijes kada ispunjavas njihove zelje, ali ne i potrebe. i djeca svojim bicem (ponasanjem) vicu: vidi me! jer ih se ne vidi. da ih se vidi ispunjavale bi im se potrebe. i djete bi bilo zadovoljeno.

[rh4ps0dy]

Eto, ja nisam psiholog al sam pedagog i zbog toga sam dobila fine packe na dva foruma, od kojih je jedan učiteljski. Činjenica je da se na moju struku gleda kao na papiroguračku, potpuno opravdano, jer velika većina samo i gura papire. Pa dovraga, nama na stručnim vijećima govore "to nije vaš posao, ovo nije vaš posao". Volim misliti da sam ja drugačija jer uzimam djecu u ured, radim s njima, radim s onima kojima ne ide... Pa opet se događaju sranja. Jer koliko god ja i kolegice lomile kičmu u školi, tih 5-6 sati na dan je slabije od onih 10tak kod kuće. Kakav je kućni odgoj današnje djece, bolje da ne počinjem - oni nemaju ama nikakvog straha ni srama i baš sam se neki dan krvnički izderala na klinca koji je na hodniku prijateljski komentirao moju frizuru. Doma nemaju granice, e pa imat će ih barem u školi.

[dimnjak]

Ne može četverogodišnje dijete biti ravnopravno. Ono jedonstavno nije dovoljno razvijeno da bi bilo ravnopravno. To su osnove psihologije.

A konkretno - četverogodišnje dijete ne može donositi odluke kad će jesti, koji će vrtić pohađati, ili koliko će dnevno gledati crtića.

oprosti ali moze. ono je ravnopravno u svojim osjecajima, svojim zeljama i svojim strahovima. zbog cega bi moja zelja za mirom bila "jaca" od njegove zelje da se igra tinu ninu autom po stanu.

sto se tice hrane...sa 4 godine sam dobro vjerovala da mi dijete zna koliko je gladno i da je spospbno odluciti kada ce prestati jesti. isto tako da mi kaze kada je gladno i ako nije vrijeme glavnom obroku da tada kada trazi, dam neki medjuobrok. znaci donosi odluku kada ce jesti. i kada ce pisati. i srati.
donjet ce odluku kada ce se igrat u stanu, kada ce zeljet prespavati kod nekoga ili ici u park.

ono je sasvim sposobo nositi se sa odlukama koje su primjerene njegovoj dobi. i po tome je ravnopravno samnom. jer i ja ne mogu donositi odluke koje, npr. nisu primjerene mojoj struci (banalan primjer). ta ravnopravnost se ocituje u necem drugome od samo nabrojanih zivotnih odluka.
jer, ako se tako gleda, niti osoba od 17 godina nije ravnopravna jer tek s 18 stjece razna prava.
ali kao OSOBA, osobe su sve ravnopravne.

problem je sto se rade dvije greske u odgovornosti (iza svake odluke stoji odgovornost iste)- djetetu se daje prevelika odgovornost na koju jos nije spremno i na taj nacin ga se gusi ili mu se uopce ne daje odgovornost i na taj nacin cini isto. dvije krajnosti s istim rezultatom.

[Lord Byron]

najveći problem su razmažena djeca

Razmaženost ne može ni u najcrnjim snovima biti posljedica partnerskog roditeljstva.

Razmaženo dijete je ono kojem se oduvijek i zauvijek odobravalo i dopuštalo sve. Ni u svijetu odraslih se takav odnos ne bi mogao nazvati partnerskim.

Naprotiv, upravo je dopuštanje "svega" djetetu najlakši način da ga se skine s grbače. Moglo bi se reći da je razmaženost jedan od oblika zapuštanja.

[blaze]

baš sam se neki dan krvnički izderala na klinca koji je na hodniku prijateljski komentirao moju frizuru. Doma nemaju granice, e pa imat će ih barem u školi.

tako i treba. ma imaš i djecu koja su doma kao bubice, no socijalno okružje u školi je sistem, a ne partikularnost. socijalne vještine uče se u sistemu. neka djeca tek se u vrtiću nauče odijevati, obuvati i samostalno jesti, ne zato što ih roditelji doma nisu pokušavali naučiti, nego što su se dali zajebavati

[Lord Byron]

baš sam se neki dan krvnički izderala na klinca...

Smatraš taj postupak pedagoški ispravnim?

[blaze]

Razmaženost ne može ni u najcrnjim snovima biti posljedica partnerskog roditeljstva.

najrazmaženije dijete za koje znam upravo jest posljedica partnerskog roditeljstva. od "ravnopravnog partnera" pretvorilo se u manipulatora, a mama se jednog jutra samo pretvorila u kukca. u drugom, nevezanom slučaju, iz dječaka disleksičara, psihologinja je uspjela izvući da ga je grozno smaralo mamino neprestano pričanje s njim. on to nije mogao svariti, razumjeti, povlačio se, dobio tikove

[blaze]

Smatraš taj postupak pedagoški ispravnim?

iako mene ne pitaš, reći ću ti - da. dječaku to više neće pasti na pamet, i postoji velika šansa da će se fokusirati na važnije stvari. sretan on, sretna ona, drugo je mučenje

[aisling]

iako mene ne pitaš, reći ću ti - da. dječaku to više neće pasti na pamet, i postoji velika šansa da će se fokusirati na važnije stvari. sretan on, sretna ona, drugo je mučenje

Kad to dijete bude imalo pitanje o nekoj važnijoj stvari, hoće li se obratiti pedagogici koja je na komentar o frizuri reagirala kako je reagirala?
Ja ne bi.

[Lastan]

Mislim da je autoritet u odgoju nužnost.
Ne, ne želiš od djeteta napraviti dresiranog majmuna. No ako se ne postaviš kao autoritet, kako će se dijete naučiti nositi s autoritetima?
Ako počneš s autoritetom, možeš ga prilično lako opuštati po potrebi; ako počneš bez autoriteta, teško je stezati kad sve ode u trokurac. A otići će.

Kad je moj stari krenuo predavati u jednoj srednjoj školi (ima tome više od 25 godina; nije više u toj branši), stariji su mu kolege dali jedan savjet: prva se tri mjeseca nemoj nasmijati. Jer jednom kad učenike naučiš da postoje neke granice, lako je kasnije opuštati odnos. Profesore koji su mojem razredu dolazili s prijateljskim gardom gazili smo na sve moguće načine, uključujući kartanje pod satom. A koje po najboljem pamtimo? One pod čijim predavanjima nismo smjeli ni bilješke hvatati dok nam ne bi dopustili. One kojih smo se u početku bojali k’o crnog vraga.

Razgovor o dječjim pravima, potrebama i sličnome prilično je škakljiv; riječ je o pojmovima koji se mogu proizvoljno usko ili široko definirati, pa je i lako doći do nesporazuma. Vidim i ovdje da neki ljudi govore gotovo isto, ali s različito širokim definicijama.

[blaze]

Kad to dijete bude imalo pitanje o nekoj važnijoj stvari, hoće li se obratiti pedagogici koja je na komentar o frizuri reagirala kako je reagirala?
Ja ne bi.

ovakav tinejdžer ionako misli da je rođen s malom maturom. ne podcjenjuj tu dobnu skupinu. jako dobro osjete ljude s manjkom samopoštovanja. obratit će se ljudima koje poštuju, a ne ženi koju mogu vrijeđati

[Lastan]

Kad to dijete bude imalo pitanje o nekoj važnijoj stvari, hoće li se obratiti pedagogici koja je na komentar o frizuri reagirala kako je reagirala?
Ja ne bi.

Zapravo… lako je moguće da hoće. Ako to deranje nije bilo histerični ispad i ako ostatak njenog ponašanja daje do znanja da je o važnim stvarima moguće razgovarati.

Granice moraju postojati. Jer što ćeš pitati nekoga koga ne smatraš nikakvim autoritetom?
Ja teško da bih ikad otišao nešto ozbiljno pitati nekoga tko tulavo prihvaća sve komentare.
Ona mora čuvati svoj integritet, pa i od dobacivanja po pitanju frizure. Inače lako može postati klaunovska figura, a time i beskorisna tim klincima.

[aisling]

Moguće da sam nešto krivo shvatila, a ni ne poznajem to dijete ni pedagogicu da bi znala njihov prijašnji odnos. Jedino što ja vidim je ovo: dijete na hodniku prokomentira frizuru, žena se na njega krvnički izdere.

Nije mu ni pokušala objasniti zbog čega on ne bi trebao komentirati frizuru. Nisam iz ničeg uspjela zaključiti da joj se izrugivao, shvatila sam da je komentirao. Kad sami komentar postane takav problem i dovoljan za izderavanje, onda ne, ne mislim da će se njoj ikad obratiti u vezi nečeg pametnijeg, važnijeg.

[Lord Byron]

iako mene ne pitaš, reći ću ti - da. dječaku to više neće pasti na pamet, i postoji velika šansa da će se fokusirati na važnije stvari. sretan on, sretna ona, drugo je mučenje

Možemo li se složiti da je "krvničko izderavanje" jedan pojavni oblik nasilja? Ako se oko toga složimo, neobično mi je da se nasilnim metodama pokušava dobiti nenasilno dijete kao rezultat tih metoda.

Ne slažem se da mu neće pasti na pamet - ono što mu neće pasti na pamet je biti uhvaćen pri djelu, a ne odustajanje od samog djela.

Krvničkim izderavanmjem se ne postiže ništa: dijete čuje samo "AWAWAWAWAWAWAWAWA!!!", zaključuje da je krvnički derač njegov neprijatelj, i manje-više ga križa kao nekoga tko mu ima išta smisleno za reći u životu.

Ako se ta djeca smatraju "beznadnim slučajevima", zašto onda vapaji za stručnim radom s njima?

[Eks]

Ako je to bio samo komentar onda je postupak nepotreban i nerazuman. Ali nekako sumnjam da su klinci skloni samo bezazlenom komentiranju, većina ih upotrijebi posprdni ton, pogotovo ako su u čoporu i ako je profesorica mlada.



Ako se izrugivao, taj se neće obratiti vjerojatno ni za što. A ako se i obrati, neće se obratiti onoj kojoj se rugao i koja je pokazala slabost i nekarakter dopustivši to. Djeca izazivaju da vide dokud idu nečije granice. Tek kad ustuknu pred nekim počnu tu osobu poštivati. I to je normalno.

[aisling]

Spominjete autoritet. Ja čitam strahopoštovanje.
Autoritet je nešto što imam prema nekome koga smatram u nekom dijelu 'većim od sebe', strahopoštovanje pak prema onom koga smatram jačim (fizički, u vidu moći i slično).

Najlakše mi je sad to usporediti s starim forumom jbg, i jako teško bez da spominjem nickove, ali neki jesu imali autoritet, a neki te strahopoštovanje (više strah, manje poštovanje). Neke od njih i danas mogu pitati sve i smatrati ih autoritetom, one druge ne bi pitala ni koliko je sati, a kamoli nešo važnije.

[Lord Byron]

Ako to deranje nije bilo histerični ispad

To deranje je bilo "krvničko deranje", opisano od sâme deračice.

Granice moraju postojati. Jer što ćeš pitati nekoga koga ne smatraš nikakvim autoritetom?

Granice moraju postojati. Autoritet je važan. Samo što se autoritet "krvničkim deranjem" ne stvara, nego definitivno gubi.

[aisling]

Ako je to bio samo komentar onda je postupak nepotreban i nerazuman. Ali nekako sumnjam da su klinci skloni samo bezazlenom komentiranju, većina ih upotrijebi posprdni ton, pogotovo ako su u čoporu i ako je profesorica mlada.



Ako se izrugivao, taj se neće obratiti vjerojatno ni za što. A ako se i obrati, neće se obratiti onoj kojoj se rugao i koja je pokazala slabost i nekarakter dopustivši to. Djeca izazivaju da vide dokud idu nečije granice. Tek kad ustuknu pred nekim počnu tu osobu poštivati. I to je normalno.

Zašto tako olako odustajete od djece koja su se nekom izrugivala? Nije mi jasno.
Ne kažem da se treba smješkati na izrugivanje, ali da je izderavanje jedini način?
Ko da idemo iz krajnosti u krajnost i sredine nema. A mislim da je itekako ima, samo zahtjeva jeben trud, znanje i još ponešto.

[dimnjak]

nasiljem se ne stjece autoritet. niti postovanje. samo strahopostovanje. bilo mlacenjem po guzici, povlacenjem iza uha ili izderavanjem.

ko god dobije takav odgovor na neko ponasanje ne dobija uopce uvid zbog cega je takvo ponasanje neprihvatjivo. vec samo da je. nije bitno zbog cega je. i kada se nadje u novoj situaciji ponovit ce ga jer nece znati zbog cega su odredjena ponasanja neprihvatljiva niti ce ih znati primjeniti, odnosno ne primjeniti u novonastaloj situaciji.

[Eks]

Zašto tako olako odustajete od djece koja su se nekom izrugivala? Nije mi jasno.
Ne kažem da se treba smješkati na izrugivanje, ali da je izderavanje jedini način?
Ko da idemo iz krajnosti u krajnost i sredine nema. A mislim da je itekako ima, samo zahtjeva jeben trud, znanje i još ponešto.

Zamisli čopor na hodniku i posprdan komentar na koji ostatak čopora odvali grohotom. Kako bi reagirala? Ako priđeš i pokušaš objasniti da to nije lijepo odvalit će u još veći grohot. Možeš mu spustiti i postidjeti ga pred čoporom no to dođe isto kao i izderavanje, s pedagoške strane. Sjećam se jedne profesorice na zamjeni, izrazito mlade, bila je cinična i duhovita i znala je spustiti na upadice, ali na satu je vladao toliki nered da nije bilo šanse da se tu uvede ikakav red osim da drekne i da svi ustuknu.
Neki profesori jako dobro znaju dozirati to, a da ne ispadne izdrkavanje. A neki imaju autoritet i da ne pisnu no takvi su obično zajebaniji.
Nije možda politički korektno, ali vjerujem da nekad treba povisiti glas i da to ne odaje nemoć. Neke stvari nisu za diskusiju.

[Lord Byron]

Možeš mu spustiti i postidjeti ga pred čoporom no to dođe isto kao i izderavanje, s pedagoške strane.

Nije točno.

BTW, razlikuj nastavnika i pedagoga. Nije ista uloga u procesu. Pedagog bi trebao biti onaj kojem dijete hrli, koga doživljava kao nekoga "na svojoj strani". Da ne bude zabune: nastavnik koji ne može postići mir osim deranjem je loš nastavnik.

[dimnjak]

a mozes stati reci: ma da stvarno? sta treba popraviti na frizuri?

vjerujem da je odrasla osoba elokventnija od djeteta i da se zna verbalno izuci iz takve situacije bez da posrami sebe i dijete vec dovede do stadija da dijete samo sebe posrami i nikad vise ne uleti s takvom doskocicom.

jer iskreno, ja bi se osjecala posramljeno da se izderavam na balavca. jednom jesam, kad je ponavljao opasnu radnju pokraj 5 godina mladjeg djeteta, mojeg. i osjecala sam se posramljeno jer sam izgubila zivce. mali se nije osjecao posramljeno, dapace imao je osmijeh zadovoljstva jer me uspio izbacit iz takta.