Osjećaj krivnje i kako se nositi s njim

[Eks]

Ok, odakle tolika vjera u mene?

Ccc.

Znam ja to sve - u glavi, ali se svejedno bojim i loše osjećam. Svejedno se osjećam krivom za neke propuste i ne želim ih ponoviti. A sad se jako želim riješiti tog osjećaja krivnje jer me jako sputava. Sputava i ponešto drugo također, ali nemam namjeru otvarati još ovakvih topica. I ovaj je bio slučajnost.

Osjećaj krivnje je užas. Jednostavno odijeli prijašnje odnose od ovih, popiši im razlike ako treba i možda onda bude jasnije.

Da, u nekim od tih odnosa jako je nedostajao razgovor. Hvala, opet pogađaš. Ti si jako pametna cura. U nekima je jednostavno bila u pitanju greška, što moja što tuđa. I to nastala iz uvjerenja da radim najbolje, vjerujem da je tako mislila i druga strana.

Gdje nema razgovora, lako je sjebati. Nehotice. Ali postoje sigurno razlozi zašto je tad u takvim odnosima falio razgovor. Olakotne okolnosti postoje. Govorim iz svog iskustva. Premda, teško je ponekad utišati taj glasić da smo mogli razgovarati barem. Da, sad jesmo. Ali onda iz nekog razloga jednostavno nismo mogli. I treba to sebi oprostiti.

Znam. I taj dio me isto prilično buni, jesam li sigurna da to nije onda bilo najbolje od mene, ali mi je prilično poražavajuće misliti da nisam mogla bolje. A opet, možda mi se samo sad čini da je malo, možda je to što mi se sad čini malo tada nekada bilo puno. Ima li to smisla?

Ima smisla. Mijenjamo se i napredujemo, bilo bi zapravo tužno da je ovo sadašnje najbolje od nas istovjetno onom tadašnjem. Normalno je da sad možemo ponuditi više.

[Nica]

Osjećaj krivnje je užas. Jednostavno odijeli prijašnje odnose od ovih, popiši im razlike ako treba i možda onda bude jasnije.

Modu odijeliti odnose, ali teško mi je to učiniti sa sobom.

Gdje nema razgovora, lako je sjebati. Nehotice. Ali postoje sigurno razlozi zašto je tad u takvim odnosima falio razgovor. Olakotne okolnosti postoje.

Nisam znala komunicirati. Netko me pita kako sam, ja kažem da sam upravo došla s posla. O verbaliziranju nekih drugih misli i osjećaja suvišno je išta reći. Ali fulavala sam i kasnije, kad sam znala komunicirati i kad jesam komunicirala.

Mijenjamo se i napredujemo, bilo bi zapravo tužno da je ovo sadašnje najbolje od nas istovjetno onom tadašnjem. Normalno je da sad možemo ponuditi više.

Slažem se. I normalno je da ćemo s vremenom moći dati više i bolje, drugačije.

Onda bih možda mogla još malo pričekati to bolje.

[Eks]

Modu odijeliti odnose, ali teško mi je to učiniti sa sobom.

Znam da je najteže povjerovati tuđoj slici o sebi, ali zbilja, kad bi se barem mogla vidjeti onako kako te mi vidimo pao bi ti kamen sa srca.

Nisam znala komunicirati. Netko me pita kako sam, ja kažem da sam upravo došla s posla. O verbaliziranju nekih drugih misli i osjećaja suvišno je išta reći. Ali fulavala sam i kasnije, kad sam znala komunicirati i kad jesam komunicirala.

Nisam ni ja znala komunicirati. Moja bivša najbolja prijateljica nije znala mnogo stvari o meni. Glupo je to i reći. Mislim, znala je, ali uvijek sam dosta toga skrivala i time sam potpomogla da me ukalupi u nešto u čemu se nikako nisam dobro osjećala.
Mnogo kasnije, otvaranje mi je došlo prirodno, s drugim ljudima.

Ta kasnija fulavanja. U čemu je razlika tvoje ondašnje komunikacije i tvoje sadašnje komunikacije?

Onda bih možda mogla još malo pričekati to bolje.

Ja ne znam, ali ono što sam ja primijetila kod tebe je upravo ta sposobnost komunikacije i to prave komunikacije. Znaš postaviti prava pitanja, znaš pomoći nekome, znaš osvijetliti stvari onakve kakve jesu, a to je rijedak talent. Mislim da sam ti to već i rekla.

[Nica]

Znam da je najteže povjerovati tuđoj slici o sebi, ali zbilja, kad bi se barem mogla vidjeti onako kako te mi vidimo pao bi ti kamen sa srca.

Sad se osjećam krivom što se osjećam krivom. Molim, ne stavljajte gahove.

Nisam ni ja znala komunicirati. Moja bivša najbolja prijateljica nije znala mnogo stvari o meni. Glupo je to i reći. Mislim, znala je, ali uvijek sam dosta toga skrivala i time sam potpomogla da me ukalupi u nešto u čemu se nikako nisam dobro osjećala.
Mnogo kasnije, otvaranje mi je došlo prirodno, s drugim ljudima.

Misliš li da je i to što te ukalupila u tebi neprihvatljivo mjesto doprinijelo tome da se kasnije lakše otvaraš? Zna li ona da se nisi osjećala dobro na taj način?

Ta kasnija fulavanja. U čemu je razlika tvoje ondašnje komunikacije i tvoje sadašnje komunikacije?

Ne osjetim veliku razliku, a i nije to bilo tako davno da bi razlike bile jako vidljive i očite jer nekako dolaze postepeno. Ali otvorenija sam, nekad mislim kako trebam nešto reći jer je to dobro za odnos i jer nam činim loše ako šutim, ali zapravo nemam poriv za otvoriti se. Racionalno mi je jasno da se time zbližavam, ali osjećam se izloženo dok se otvaram. I sad se tako osjećam.

Ja ne znam, ali ono što sam ja primijetila kod tebe je upravo ta sposobnost komunikacije i to prave komunikacije. Znaš postaviti prava pitanja, znaš pomoći nekome, znaš osvijetliti stvari onakve kakve jesu, a to je rijedak talent. Mislim da sam ti to već i rekla.

Hvala.

Lakše mi je za druge. Meni ne dolazi prirodno i spontano govoriti za sebe, ne uvijek. Sve više je tako, osjetim promjenu i kako mi postaje lakše, ali i dalje se u mnogočemu trebam ohrabriti kako bih razgovarala. I činim to zato jer želim sačuvati te odnose, jer ih želim učiniti boljima, jer znam da ako se skrivam i povlačim u sebe ne mogu ni dati ono što želim. A želim dati, puno toga. Poriv i potreba za razgovorom je meni prilično nov osjećaj i još se ne znam posve nositi s njim. Čini mi se da je nastao umjetno, tim mojim poticanjem same sebe na otvaranje, a to sam opet počela činiti na poticaj drugih. Za sad ga samo slijedim. I redovito mislim, baš kao i sada, da sam rekla previše. I da ću požaliti.

:duboki uzdah: :gutanje knedle: :submit:

[Eks]

Sad se osjećam krivom što se osjećam krivom. Molim, ne stavljajte gahove.

Misliš li da je i to što te ukalupila u tebi neprihvatljivo mjesto doprinijelo tome da se kasnije lakše otvaraš? Zna li ona da se nisi osjećala dobro na taj način?

Možda, nisam sigurna, otad je bilo prošlo par godina. Nakon nje nisam imala potrebu ni za druženjem. Ne znam da li zna, ja znam da sam pogriješila, ali nisam sigurna koliko bi taj odnos tad preživio kompletan "make over". Dosta smo povrijedile jedna drugu na kraju i dugo mi je trebalo da se od toga oporavim.

Racionalno mi je jasno da se time zbližavam, ali osjećam se izloženo dok se otvaram. I sad se tako osjećam.

Bojiš se što će misliti o tebi?

I činim to zato jer želim sačuvati te odnose, jer ih želim učiniti boljima, jer znam da ako se skrivam i povlačim u sebe ne mogu ni dati ono što želim. A želim dati, puno toga. Poriv i potreba za razgovorom je meni prilično nov osjećaj i još se ne znam posve nositi s njim. Čini mi se da je nastao umjetno, tim mojim poticanjem same sebe na otvaranje, a to sam opet počela činiti na poticaj drugih. Za sad ga samo slijedim. I redovito mislim, baš kao i sada, da sam rekla previše. I da ću požaliti.

Ponekad je dovoljno i da osobe znaju da daješ sve od sebe. Tempo ćeš odrediti prema tome koliko se osjećaš dobro s tim. Netko kome je stalo te neće tjerati da se otvoriš ako nešto nisi spremna podijeliti. Ali ti sebi vjerojatno stvaraš taj pressing.
Zašto bi požalila? Svako otvaranje nas čini ranjivima, ali tu onda ide onaj dio povjerenja i sigurnosti u neki odnos i drugu osobu. Poznat mi je osjećaj, imam ponekad neke takve misli da ako previše kažem netko će misliti ovo i ono, ali to sve dolazi od tog nekog nedovoljnog cijenjenja sebe. Tu nemam neki recept, ali tražim ga dulje vrijeme već. : sadće samo što nije:

:duboki uzdah: :gutanje knedle: :submit:

Joj. Eto, ništa strašno se nije desilo.

[Nica]

Možda, nisam sigurna, otad je bilo prošlo par godina. Nakon nje nisam imala potrebu ni za druženjem.

To se odrazilo i na neke druge tvoje odnose?

Ne znam da li zna, ja znam da sam pogriješila, ali nisam sigurna koliko bi taj odnos tad preživio kompletan "make over". Dosta smo povrijedile jedna drugu na kraju i dugo mi je trebalo da se od toga oporavim.

Jesi li imala potrebu ispričati joj svoju priču, objasniti se?

Bojiš se što će misliti o tebi?

Sigurnija sam sama sa sobom, nisam sigurna čega me sve strah.

Ponekad je dovoljno i da osobe znaju da daješ sve od sebe. Tempo ćeš odrediti prema tome koliko se osjećaš dobro s tim. Netko kome je stalo te neće tjerati da se otvoriš ako nešto nisi spremna podijeliti. Ali ti sebi vjerojatno stvaraš taj pressing.

Nekad to činim sama, nekad mi se čini da čine drugi. Ili mi se ne čini?

Kad sama biram tempo to nekad ide jako sporo, tako sporo da se može steći dojam da mi nije stalo. A nije tako.

Zašto bi požalila? Svako otvaranje nas čini ranjivima, ali tu onda ide onaj dio povjerenja i sigurnosti u neki odnos i drugu osobu. Poznat mi je osjećaj, imam ponekad neke takve misli da ako previše kažem netko će misliti ovo i ono, ali to sve dolazi od tog nekog nedovoljnog cijenjenja sebe. Tu nemam neki recept, ali tražim ga dulje vrijeme već. : sadće samo što nije:

Javi kad ga nađeš. Ili patentiraj i obogati se, ali želim popust.

Možda i jest u pitanju nedostatak povjerenja, ali ne osjećam kao da ne vjerujem. Vjerojatno su u pitanju (i) projekcije.

Joj. Eto, ništa strašno se nije desilo.

Za sad.

[Eks]

To se odrazilo i na neke druge tvoje odnose?

Da. Jer smo bile u istom društvu i ti odnosi su propali, ne odmah, ali postupno. Mada, to se poklopilo i s jednim mojim općenito jako lošim periodom.

Jesi li imala potrebu ispričati joj svoju priču, objasniti se?

Da, na samom početku. Kasnije, kako je vrijeme odmicalo, bila sam sve više razočarana i ljuta. Čudno je to. Mislim da je taj odnos jedan od rijetkih koje nikad nisam do kraja preboljela. Ali ni u sto godina ne bih htjela nazad, bio je grozan. I to je jedan od razloga da joj i nakon razumne distance ne bih imala što reći.
Pala mi je jedna sitnica na pamet, i ona je bila narcis. Kao i jel, neki tipovi koji su mi se sviđali. Očito sam u prijateljstvima prerasla taj poriv da se družim s narcisima, hvala bogu.

Sigurnija sam sama sa sobom, nisam sigurna čega me sve strah.

Strahovi obično jesu iracionalni. Slušaj mene, ja sam majstor za strah, tj. strah je majstor za mene.

Nekad to činim sama, nekad mi se čini da čine drugi. Ili mi se ne čini?

Pa obično i jest obostrano.

Kad sama biram tempo to nekad ide jako sporo, tako sporo da se može steći dojam da mi nije stalo. A nije tako.

Ali kad to kažeš onda ta osoba zna da nije do toga da ti nije stalo nego ti jednostavno treba vremena.

Javi kad ga nađeš. Ili patentiraj i obogati se, ali želim popust.

Da ne keljim baš sliku na ozbiljni podforum

Možda i jest u pitanju nedostatak povjerenja, ali ne osjećam kao da ne vjerujem. Vjerojatno su u pitanju (i) projekcije.

Ne, nisam mislila da ne vjeruješ nego da se trebaš podsjetiti da ti se s osobama kojima vjeruješ ništa loše neće desiti ako se otvoriš.

Za sad. : D

Je, nebo će nam pasti na glavu, objema. : obelix:

Your message contains too many smilies. The maximum number of smilies allowed is 10. (ja sam spamer)

[Tea Tree]

Preporuka iz (ne tako kratkog) životnog iskustva je da pažljivo više puta pročitate ono što su napisali Hek i Slafko.
Posebno ovo:

Nema potrebe da si sami nabijamo krivnju kada to ostatak društva radi (ili barem konstantno pokušava) za nas.

Ako vam slučajno padne na pamet da imaju takvo stajalište jer su eto muškarci manje osjetljivi, pročitajte još koji put.
I razmislite koliko puta vam se desilo da vas ljudi "optužuju" za nešto, zamjeraju, predbacuju.
Nakon toga ide u glavi ovo sve ovdje napisano: joooj, kako sad, mogla sam bolje, kako nisam shvatila, na vrijeme reagirala, ispravila i u tom stilu.
Ništa od toga.
Osim ako niste svjesno maliciozne osobe (što sumnjam da jeste), vjerujem da u svakom trenutku, odnosu situaciji postupate normalno, prema nekim vlastitim uvjerenjima i najbolje što se može.

I nađete se u situaciji u kojoj je npr. neka vama (relativno) bliska osoba jako loše doživjela neku šalu, smatrala je šalu prebrutalnom, neukusnom, nešto.
Maksimum koji je u tom trenutku potrebno napraviti (i to samo ponekad) je reći toj osobi da je to ipak bila šala. Bez zle namjere.

Ako će shvatit, shvatit će. Ili neće. Gotovo.

Da ne spominjem onu kategoriju koja će se jako potruditi nekome drugome nabiti osjećaj krivnje zbog vlastitog propusta. E, tek to treba u startu eliminirati.

Ako jedva shvati, u prvoj sljedećoj prilici će se naljutiti zbog iste ili slične stvari. Onda ide onaj koloplet guilt tripova i ostalog.
To jednostavno nema smisla.

Koliko god vam pojedini ljudi bili dragi ili bar vi mislili da su vam dragi, dugoročno je teško funkcionirati s ljudima s kojima niste bar donekle kompatibilni.

U nekim površnim ili rijetkim kontaktima to još može funkcionirati.
Ako se čujete jednom u 2 mjeseca i vidite se 3 puta godišnje.

Sve više od toga je iscrpljivanje pokušajima rješavanja nerješivog.

[Nica]

Da. Jer smo bile u istom društvu i ti odnosi su propali, ne odmah, ali postupno. Mada, to se poklopilo i s jednim mojim općenito jako lošim periodom.

Onda si u kratkom razdoblju izgubila prilično puno ljudi, je li ti žao?

Da, na samom početku. Kasnije, kako je vrijeme odmicalo, bila sam sve više razočarana i ljuta.

Misliš li da bi ti osjećaji bili manje intenzivni da ste komunicirale? Ne mislim da bi se odnos sačuvao ni da se trebao sačuvati, već da bi to razdoblje bilo lakše?

Pala mi je jedna sitnica na pamet, i ona je bila narcis. Kao i jel, neki tipovi koji su mi se sviđali. Očito sam u prijateljstvima prerasla taj poriv da se družim s narcisima, hvala bogu.

Sad to još samo trebaš preslikati i u ostale odnose.

Strahovi obično jesu iracionalni. Slušaj mene, ja sam majstor za strah, tj. strah je majstor za mene.

Ma znala sam da im nisam jedina miljenica.

Ali kad to kažeš onda ta osoba zna da nije do toga da ti nije stalo nego ti jednostavno treba vremena.

Da, zvuči jednostavno. Vjerojatno i je. Znači da kompliciram.

Da ne keljim baš sliku na ozbiljni podforum

Ne, nisam mislila da ne vjeruješ nego da se trebaš podsjetiti da ti se s osobama kojima vjeruješ ništa loše neće desiti ako se otvoriš.

Na to se redovito trebam podsjećati, prečesto toga nisam samo svjesna. Vjerovala sam ljudima i ranije pa nije dobro završilo.

Spamerica

[slafko]

Spoznala sam da mi ne čini dobro, i to je početak. Jasno je meni to u glavi, samo ne mogu pobjeći od lošeg osjećaja, tu je.

Od osjećaja se ne bježi. Ide se na njih svom snagom.

Dakle, društvo radi protiv mene i trebam mu se suprotstaviti, a ne pridružiti.

Makneš rofl smajlića i imaš istinu po kojoj je pametno ponašati se.

[Eks]

Progutalo mi je odgovor, odlogiralo me.
Ukratko ću.
1. Da, žao mi je bilo dugo vremena, mada nije riječ o puno ljudi, neki odnosi su bili i površniji.
2.Vjerojatno bi.
3.Nisi jedina koja komplicira.
4. Svi smo jednom najebali, ali nećemo baš uvijek. : optimist:
5.

[Nica]

I razmislite koliko puta vam se desilo da vas ljudi "optužuju" za nešto, zamjeraju, predbacuju.
Nakon toga ide u glavi ovo sve ovdje napisano: joooj, kako sad, mogla sam bolje, kako nisam shvatila, na vrijeme reagirala, ispravila i u tom stilu.

Vjerojatno nam dio krivnje jest nametnut.

Od osjećaja se ne bježi. Ide se na njih svom snagom.

Mislim da se ne bi trebalo ići na njih svom snagom, već im dozvoliti da se izraze, ne zatomljivati nego ih priznati. Ne znam kako bi se to "išlo na osjećaje".

Makneš rofl smajlića i imaš istinu po kojoj je pametno ponašati se.

[slafko]

Mislim da se ne bi trebalo ići na njih svom snagom, već im dozvoliti da se izraze, ne zatomljivati nego ih priznati. Ne znam kako bi se to "išlo na osjećaje".

Razumom.

Jer nerazumno je samome sebi nabijati osjećaj krivnje. I štetno.

[Eks]

Razumom.

Jer nerazumno je samome sebi nabijati osjećaj krivnje. I štetno.

Da se emocije mogu rješavati razumom onda nijedan pametan čovjek ne bi bio u nikakvom problemu emocionalne prirode. Dio iracionalnih strahova se može otpetljati, ali dio zaista spada u nekakvu emocionalnu domenu koja je raciu nedohvatljiva bez obzira što si je svjestan.

[Tea Tree]

Da se emocije mogu rješavati razumom onda nijedan pametan čovjek ne bi bio u nikakvom problemu emocionalne prirode. Dio iracionalnih strahova se može otpetljati, ali dio zaista spada u nekakvu emocionalnu domenu koja je raciu nedohvatljiva bez obzira što si je svjestan.

Dobar dio toga može, a to se posebno odnosi na dio o kojem ovdje pričamo.

Razmišljanje na ovaj način je i potencijalno opasno jer često vodi do stanja u kojem se netko grize, stalno trpi iste svinjarije i pri tome govori: što ću kad mi je stalo?

[slafko]

Da se emocije mogu rješavati razumom onda nijedan pametan čovjek ne bi bio u nikakvom problemu emocionalne prirode. Dio iracionalnih strahova se može otpetljati, ali dio zaista spada u nekakvu emocionalnu domenu koja je raciu nedohvatljiva bez obzira što si je svjestan.

Imao sam osjećaj da ćeš otići u širinu. Dakle, ovo kaj je Tea napisala:

Dobar dio toga može, a to se posebno odnosi na dio o kojem ovdje pričamo.

[kuki]

I kako se sad hrabro upustiti u nešto novo znajući da fulavamo nesvjesno?

Pomiri se s činjenicom da, koliko god bila kojekako divna, nisi savršena (znam, znam, nije lako) i da, fulavat ćeš. Jer je to neizostavan dio bivanja ljudskim bićem.

I ne, od toga se ne smanjuju sise. Vidjela si mene i ne vjeruj lažima.

I nekad ćeš fulavati i znati da fulavaš iste te sekunde, nekad ćeš fulavati i ta fulavanja će biti koraci na putu do toga da narasteš još mrvicu i imaš kapaciteta vidjeti da je to bilo fulano. Onda ćeš umrijeti i malo ćeš pogrešno izgorjeti u krematoriju pa ćeš se skrivati po groblju od drugih pepela jer će te biti sram.

A da budeš hrabra se ionako moraš bojati. Reci djetetu da ti prepriča taj dio iz Coraline.