Normanska postignuća i utjecaj

[Stitch]

Sjetih se da sam o lingvističkim aspektima pisao i drugdje.

Da riješim i to što sam spomenuo: ukrajinski jezik sistemski je bliži poljskom nego ruskom. Komparativna slavistika pokazuje da ukrajinski dijeli inovacije s poljskim i slovačkim (vokalni razvoj, nazalni ostaci, mekoća suglasnika), da posjeduje fonološke osobine koje ruski nikada nije imao, da ima drukčije reflekse praslavenskih fonema te da pripada drukčijoj dijalekatskoj zoni od ruskoga. Ukrajinski i ruski nisu dakle dijalekti jednoga jezika nego dvije grane s različitim inovacijama, jednako legitimne kao španjolski i portugalski.

Napokon, standardni ruski noviji je od standardnog ukrajinskog. Moderni standardni ruski oblikovan je tek u 18. stoljeću reformama Petra Velikog, s jakim europskim utjecajima. Ukrajinski književni jezik ima stariju i organsku tradiciju (razdoblje kozačke države, barokna književnost, zapisane pjesmarice). Ironija je dvostruka - ruski standardni jezik politički je projekt, dočim je ukrajinski prirodni razvoj lokalnog slavenskog idioma.

I još nešto - ako su jezici isti, zašto je ruska država 300 godina zabranjivala ukrajinski? Takva represija ima smisla jedino ako je ukrajinski zaseban identitet koji smeta imperijalnom širenju.

Dalje, Kijev nije kolijevka ruskog naroda nego središte nekoliko različitih etnogeneza. Ruska teza da su Ukrajinci odcijepljeni Rusi temelji se na pogrešnoj interpretaciji Kijevske Rus'. Moderna historiografija i arheogenetika razdvajaju te koncepte vrlo jasno. Kijevska Rus' nije ruska država. To je bila multietnička kneževina s vladarima skandinavskog podrijetla, s bizantskim crkvenim modelom, bez političkog kontinuiteta s Moskovijom. Moskva prisvaja naziv Rus' tek stoljećima poslije, kao ideološki projekt. A nakon tatarske ekspanzije nastaju dva različita svijeta; južni i zapadni prostori (današnja Ukrajina) ulaze u krug Litve i Poljske, gdje se razvijaju kozačka demokracija, lokalna autonomija i zapadno pravno naslijeđe, a sjeveroistočni prostori (današnja Rusija) ulaze pod dugotrajnu tatarsko-mongolsku dominaciju, nakon koje se razvija autokratska vojno-administrativna država. To su dvije odvojene civilizacije formirane između 13. i 15. stoljeća. Kozaci nisu Rusi stepâ nego politička zajednica Ukrajinaca.

Pronađem li još sličnih tekstova, i oni će ići ovamo. Ne kao politička provokacija - nego kao strogo znanstveno demistificiranje nakazne imperijalističke mitologije.

[Pastir]

Rekao sam da me zanima Italija. Kraljevina Sicilija kao moderna normanska država. Hoćeš li se i o tome očitovati?

Meni se baš i ne piše, ovo vrijeme utječe na moju kostobolju.

[Stitch]

Normani su, nakon što su je osvojili od Arapa (Saracena), vladali Sicilijom od kraja 11. do kraja 12. stoljeća. U južnu Italiju stigli su u 11. stoljeću kao ratnici (plaćenici) i hodočasnici, a osvajanje Sicilije započelo je pod vodstvom Roberta Guiscarda i njegova mlađeg brata Rogera I. Messina je zauzeta 1061., Palermo 1072., Sirakuza 1086., a osvajanje je završeno padom Nota 1091. godine. Rogerov sin Roger II. okrunio se 1130. godine za kralja te ujedinio Siciliju i južnu Italiju u moćnu Kraljevinu Siciliju.

Bio je to spoj raznih kultura; Normani su mudro vladali u suradnji s lokalnim grčkim, rimskim i arapskim stanovništvom. Jedinstven arapsko-normanski stil u arhitekturi, vidljiv u katedralama u Palermu, Cefaluu i Monrealeu te u čuvenoj palači Palazzo dei Normanni, svjedoči o bogatstvu, moći i utjecaju. Taj je stil od 2015. godine pod zaštitom UNESCO-a. Normani su donijeli tlocrte u obliku latinskoga križa i masivne obrambene strukture iz sjeverne Europe, arapski obrtnici pridonijeli su šiljastim lukovima, bogatim geometrijskim ornamentima (mukarnas) i otmjenim vrtovima, a bizantski majstori ukrasili su unutrašnjost veličanstvenim zlatnim mozaicima.

Dinastija je izgubila vlast 1198./99. godine udajom Konstance (kćeri Rogera II.) za cara Henrika IV. iz njemačke dinastije Hohenstaufen. Smrt vladarske loze i demografija - Normana je jednostavno bilo premalo, utopili su se u masi - ključni su razlozi njihova nestanka.

Prvi kralj Sicilije Roger II. bio je jedan od najmoćnijih vladara Europe 12. stoljeća, poznat po tome što je stvorio stabilnu, centraliziranu i nevjerojatno bogatu državu. Naslijedio je titulu grofa Sicilije kao dijete, a nakon što je preuzeo punu vlast, uspio je ujediniti normanske posjede na Siciliji i u južnoj Italiji. Iskoristio je raskol u Katoličkoj Crkvi i podršku antipape Anakleta II. kako bi se na Božić 1130. godine u Palermu okrunio za prvoga kralja Sicilije. Poslije je tu titulu morao braniti oružjem i priznanjem zakonitog pape Inocenta II.

Njegova je flota pod vodstvom admirala Jurja iz Antiohije harala Mediteranom. Osvojio je obalu sjeverne Afrike (današnji Tunis i Libiju) te uspješno ratovao protiv Bizantskoga Carstva opljačkavši Atenu i Tebu - ali nije bio samo ratnik, bio je i iznimno obrazovan vladar. Na svom je dvoru okupio najveće umove tog doba. Najpoznatije djelo njegova kruga jest Tabula Rogeriana, najnaprednija karta svijeta tog vremena, koju je za njega izradio arapski geograf Al-Idrisi.

[Stitch]

(...) Njegova je flota pod vodstvom admirala Jurja iz Antiohije harala Mediteranom. Osvojio je obalu sjeverne Afrike (današnji Tunis i Libiju) te uspješno ratovao protiv Bizantskoga Carstva opljačkavši Atenu i Tebu...

Juraj / Đuro / Georgije iz Antiohije (ili talijanski Giorgio d'Antiochia) bio je jedan od najvažnijih i najsposobnijih admirala u povijesti, a služio je normanskom kralju Ruđeru (Rogeru) II. od Sicilije. Melkitski (grkopravoslavni) kršćanin rođen na Bliskom istoku, tečno je govorio grčki i arapski te izvrsno poznavao prilike na Sredozemlju. Upravo preko njega i normanske Sicilije riječ admiral ušla je u europske jezike. Juraj je nosio naslov amiratus amiratorum, što je bila latinizirana inačica visoke arapske titule amīr al-umarā’ (emir emira, gospodar gospodara), a označavala je vrhovnog zapovjednika flote i kraljeva prvog ministra. Budući da je Juraj zapovijedao vojno-pomorskim snagama, ta se titula na Siciliji stopila s arapskim izrazom amīr al-baḥr (zapovjednik mora, u srednjovjekovnom latinskom admiratus, admirallus itd.). Kao ključni diplomat i vojni zapovjednik na normanskom dvoru u Palermu, između 1146. i 1148. godine predvodio je moćnu normansku flotu i pokorio obalne dijelove sjeverne Afrike (područje današnjeg Tunisa i Libije, uključujući gradove Tripoli, Mahdiju i Sousse). Ti su teritoriji organizirani u kratkotrajno, ali bogato Normansko Kraljevstvo Afrika pod vrhovnom vlašću Sicilije.

Osim po ratovanju, ostao je zapamćen po podizanju slavne crkve Santa Maria dell'Ammiraglio (Gospa od Admirala, poznata i kao Martorana) u Palermu. Ta je crkva i danas remek-djelo arapsko-normanske arhitekture, ukrašena nekim od najljepših bizantskih mozaika na svijetu, među kojima se nalazi i rijedak sačuvani mozaik s Jurjevim likom kako kleči pred Bogorodicom.

[Pastir]

Obavio si vrhunski posao.

Od moje početne želje, ostali su samo Normani i Hrvati kao ključni moment naše tragične povijesti — „Vikinzi“ su oteli hrvatskog kralja, odveli ga u zarobljeništvo i držali tamo sve do smrti.

[Stitch]

Da, dok su na Siciliji gradili državu, na našoj, istočnoj obali Jadrana odigrala se drama koja je izravno zapečatila sudbinu ranosrednjovjekovne Hrvatske. I to na nevjerojatno mutan način.

U studenome 1075. godine nastaje glasovita isprava papinskog poslanika, nadbiskupa Gerarda, u kojoj stoji čuvena datacijska formula "ea tempestate, qua comes Amicus regem Croatie cepit" (u ono vrijeme kada je grof Amiko zarobio hrvatskoga kralja). Ovdje dolazimo do najvećeg misterija hrvatske povijesti 11. stoljeća. Tko je zapravo bio taj nesretni, zarobljeni kralj, Petar Krešimir IV. ili kralj Slavac?

Historiografija se oko toga lomi. Starija teza (Šišić, Barada, Klaić) govori da je riječ o Petru Krešimiru IV., velikom kralju koji je "ovladao dalmatinskim uresom". Prema toj teoriji, Bizant je unajmio apulijskog normanskog plemića, Amika od Giovinazza (iz obitelji koja je često bila u sukobu s Hautevilleima), kako bi kaznio Krešimira IV. jer je podržao protubizantske ustanke na Balkanu. Amiko dolazi s flotom, pustoši otoke i u prepadu zarobljava Krešimira.

Novija teza (Margetić i suvremeni povjesničari) to osporava. Kako znamo da je Petar Krešimir IV. vjerojatno umro malo prije toga, oko 1074., sve je glasnije mišljenje da je Amiko zapravo zarobio kralja Slavca (Slavića). Slavac je bio kandidat / izabranik "narodne stranke" i glagoljaša, što nije odgovaralo dalmatinskim romanskim gradovima (Split, Zadar) i latinskom svećenstvu. Pretpostavlja se da su splitski i zadarski priori doslovno pozvali i unajmili Normane da dođu i maknu Slavca. Budući da nema zapisa o velikim bitkama, Slavac je najvjerojatnije uhvaćen na prijevaru, tijekom pregovora. Odveden je u Italiju, gdje mu se gubi svaki trag, a u Hrvatskoj izbija kratkotrajni građanski rat.

Bez obzira na to koji je kralj bio u kavezu, Amiko od Giovinazza krenuo je u realizaciju plana: želio je za sebe isklesati vlastito kraljevstvo na Jadranu. U svibnju 1075. godine Normani poduzimaju silovitu opsadu grada Raba. Rabljani se brane, a prema poznatoj pučkoj legendi, grad je spašen tek kada su na zidine iznijete relikvije njihova zaštitnika, svetoga Kristofora. Normanski su brodovi čudesno odbačeni od obale, a u spomen na taj događaj (9. svibnja 1075.) Rab i danas slavi svoj Dan grada - Dies Victoriae. Ipak, ostatak Dalmacije nije bio te sreće. Da bi se otkupio zarobljeni kralj, ili jednostavno pod vojnim pritiskom, ključni gradovi (Split, Trogir, Zadar i Biograd) morali su prisegnuti na vjernost normanskom grofu Amiku. Normani su na nekoliko mjeseci postali stvarni gospodari Dalmacije.

Taj normanski bljesak na našoj obali upalio je alarm u Veneciji. Za Mletke je bilo apsolutno neprihvatljivo da Normani ovladaju objema obalama Jadrana. Da su zadržali Split i Zadar, Normani bi zajedno s bazama u Apuliji stvorili potpunu blokadu Otrantskih vrata, pretvorili Jadran u svoje jezero i gospodarski uništili Veneciju. Dužd Domenico Selvo reagira munjevito, u kasnu jesen 1075. godine mletačka ratna mornarica napada normanske posjede na istočnoj obali, nanosi im poraz i protjeruje Normane iz dalmatinskih gradova. Dužd tada ponosno uzima titulu dux of Dalmatia.

Taj normansko-mletački klin u srcu hrvatske države stvorio je politički vakuum. Kako bi se spriječio potpuni raspad, na scenu stupa papa Grgur VII. i njegov poslanik Gerard. Oni pronalaze idealnoga kandidata, Dmitra Zvonimira, koji je bio ban i proreformski orijentiran plemić. Zvonimir biva okrunjen u Solinu u listopadu 1075. kao papinski vazal, čime je privremeno vraćena stabilnost.

[Pastir]

E, sad sam zadovoljan. Hvala ti!