Trumpov drugi mandat već kontroverzniji od prvoga?!

[Stitch]

Europa bi svakako trebala pregovarati s Rusijom. To nije radikalna ideja sama po sebi. U međunarodnim odnosima gotovo svaki rat na kraju završava pregovorima. Sachs smatra da Europa, zbog geografije, ima trajni interes izgraditi sigurnosni odnos s Rusijom neovisnije od Washingtona.

Jasno da bi trebala pregovarati, i mi smo pregovarali sa Srbima. Što smo drugo mogli, odseliti se da više ne živimo kraj njih?

Kad je riječ o susjedima, države trebaju (i moraju) biti pragmatične. Postoji međusobna ovisnost, postoje zajednički interesi - ergo, nema druge nego sjesti za stol i dogovoriti se. No to ne znači da Europa želi žrtvovati Ukrajinu. Sachs gleda geostrategiju, interese velikih sila i posljedice intervencionizma. Ali nijedan okvir, pa ni njegov, ne objašnjava cijelu sliku. Zato mu određene sitnice i promiču.

[Pastir]

Kad je riječ o susjedima, države trebaju (i moraju) biti pragmatične. Postoji međusobna ovisnost, postoje zajednički interesi - ergo, nema druge nego sjesti za stol i dogovoriti se.

S ovim se mogu složiti, to je realan pristup.

[Šabović Adis]

Europa bi svakako trebala pregovarati s Rusijom. To nije radikalna ideja sama po sebi. U međunarodnim odnosima gotovo svaki rat na kraju završava pregovorima. Sachs smatra da Europa, zbog geografije, ima trajni interes izgraditi sigurnosni odnos s Rusijom neovisnije od Washingtona. Tu je njegov argument sasvim legitiman i dijeli ga dio realističke škole međunarodnih odnosa. Drugo je pitanje kada, pod kojim uvjetima i koliko bi Ukrajina u tome trebala imati odlučujuću riječ. Tu postoji mnogo prostora za neslaganje.

A eto...
Ovi "moji", naprimjer, na korak su do ukidanja uvoza nafte i derivata iz Rusije. Kaže valja prekinut ovisnost od Rusije. Ko biva, BiH je ovisna o Rusiji a ne o nafti, ima svoje bušotine i sve a naftu kupuje iz čiste obijesti, stoga treba samo promijeniti dilera i onda nisi više džanki.
Istina je ovo:
Q: Zašto BiH kupuje naftu od Rusije
A: Zato što Rus ne da naftu džaba!

BiH nije Amerika, Rusija nije Venecuela, Putin nije Maduro da ga tek tako šlapiš i hop - ne moraš više kupovat naftu. Mada ima tu nekih žaba koje su vidjele gdje se konji kuju pa i one dižu nogu.

Aliali, punite Putinu džepove tako, jes, i pekaru punim džepove kad kupujem hljeb. Hljeb kupujem ne zato što sam gladan a hljeb ne umijem napraviti sam nego zato što eto, sve ne znam šta ću od para i sve gledam kome ću džepove napuniti. Ustvari sam čisti altruist, hljeb samo bacim, perem pare kupovinom i prikrivam činjenicu da sam zapravo Supermen samo ne želim da se to pročuje.
Bokte, ovi na zapadu kao da nikad nisu čuli za riječ potreba, ili nužda...samo hir razumiju pa misle da su svi ostali hiroviti. Sit gladnome ne vjeruje, to ti je.
Eto pameti, čista bebeća geopolitika.

Nisi me shvatio. To nije dokaz da su npr. Ronald Reagan, George H. W. Bush, Bill Clinton, George W. Bush, Barack Obama, Donald Trump i Joe Biden, da ne idem dalje u prošlost, imali jedinstven geopolitički plan koji su u dlaku slijedili. Jer nisu. Imali su trustove mozgova, imali su obavještajni aparat, imali su slične interese - ali nije bilo monolitne politike. Štoviše, ona se mijenjala od administracije do administracije.

Ma ima, bolan, strateških planova, višedecenijskih, samo ne u toj epizodi. Ne kažem da su Rusi cvjećke, ili Kinezi, ali eto, samo kažem...

[Stitch]

Ma ima, bolan, strateških planova, višedecenijskih, samo ne u toj epizodi. Ne kažem da su Rusi cvjećke, ili Kinezi, ali eto, samo kažem...

Ne postoji jedan veliki, koherentan, dugoročni plan koji svi dijele i dosljedno provode. To što postoje strateški dokumenti, think tankovi, Pentagon, State Department, obavještajna zajednica, Kongres, predsjednik, lobiji, saveznici, mediji... ne znači da svi čimbenici funkcioniraju kao jedan mozak. Oni su ekosustav. Kako to vidiš? Pa tako što od Reagana nadalje gotovo svaki predsjednik ruši barem jedan veliki stup svog prethodnika.

Konkretno, Ronaldu Reaganu glavna je paradigma hladnoratovska konfrontacija, tzv. Reaganova doktrina, snažno suprotstavljanje SSSR-u... George H. W. Bush prihvaća kraj tzv. hladnog rata i suradnju s Moskvom. On pak ima "novi svjetski poredak", koalicije i ograničene ratove, a Bill Clinton prebacuje naglasak na globalizaciju i trgovinu. Clintonu je paradigma liberalna globalizacija, širenje NATO-a, optimizam nakon hladnog rata i slično, a George W. Bush poslije 11. rujna uvodi preventivne sukobe i "rat protiv terorizma". Mlađi Bush u fokus stavlja Irak, Afganistan i nation-building, a Barack Obama pokušava smanjiti intervencionizam, pregovarati s Iranom i pivotirati prema Aziji. Njemu je paradigma multilateralizam, nuklearni sporazum s Iranom i klimatska diplomacija, a Donald Trump izlazi iz sporazuma, uvodi "America First" i trgovinski sukob s Kinom. Joe Biden kaže da je ključna obnova savezništava, snažna potpora Ukrajini, povratak međunarodnim institucijama itd., a današnja administracija ponovno mijenja naglaske prema selektivnijem angažmanu i drukčijem pristupu saveznicima. Nemoj mi reći da nisi to uočio.

[Šabović Adis]

Sve taktički potezi. Sića.

[Stitch]

Okej, iznesi mi onda ono što nisu "taktički potezi" i "sića". Po redu.

[Šabović Adis]

Pa eto, uzmi Kinu za primjer. Konstanta im je konfrontacija i obuzdavanje iako priznaju suverenitet Kine nad Tajvanom.

[Stitch]

Ne'š ti dokaza.

Nije to veliko planiranje, to je statusna anksioznost ili strah od gubitka prednosti. O tome su pisali zapadni politolozi. Ako je neka država desetljećima naviknuta biti vodeća gospodarska, tehnološka i vojna sila, pojava ozbiljnoga konkurenta može izazvati reakciju čak i prije nego što postoji neposredna vojna prijetnja. To je logika preventivnog natjecanja, procjena "ako danas ne reagiramo, za dvadeset godina više nećemo moći".

K tomu, Graham Allison popularizirao je pojam Tukididova zamka. Ideja je vrlo jednostavna - kada nova sila brzo raste, a postojeća dominantna sila osjeća da gubi relativnu prednost, raste rizik da će se sukobiti. Ne zato što itko želi sukob nego stoga što obje strane počinju donositi odluke iz međusobnog nepovjerenja.

Mnogi osporavaju koliko je taj koncept univerzalan, ali kao analitički okvir može biti koristan. U svakom slučaju, zanimljiv povijesni obrazac.

Eh, da - kod Kine postoji još jedna posebnost. Dugo je bila integrirana u globalni gospodarski sustav uz pretpostavku da će s ekonomskim razvojem postati politički sličnija Zapadu. To se nije dogodilo. Naprotiv, Kina je postala bogatija, tehnološki naprednija i vojno snažnija, a pritom je zadržala jednostranački politički sustav. To je za dio američkih elita bilo veliko iznenađenje. Nije riječ samo o konkurenciji, radi se i o tome da se nije ostvarila važna pretpostavka zapadne politike iz devedesetih.

[Šabović Adis]

Pa da, ako gledaš samo s jedne strane. S druge, nakon kraja 2. s.r., sloma Japana i "bankrota" V. Britanije kao imperijalnih sila, na tom dijelu svijeta nastaje vakum koji Amerika nastoji popuniti. U Kini je bio građanski rat, ovi jedni nastoje zbaciti bivše kolaboratore okupatora koji tada bježe na Tajvan i pomoć sad dobivaju od Amerike umjesto Britanije ili Japana. Viču mi smo pravi Kinezi, ovi na kopnu su neki Marsovi, opet ovi s kopna viču mi smo pravi Kinezi, oni na ostrvu su kvislinzi.
Znaš da ima dvije Koreje? Bile su nekad i dvije Kine. I dva Vijetnama. Sve isti plan, program i scenario...glumci se pomalo razlikuju.

[Pastir]

Ne postoji jedan veliki, koherentan, dugoročni plan koji svi dijele i dosljedno provode. To što postoje strateški dokumenti, think tankovi, Pentagon, State Department, obavještajna zajednica, Kongres, predsjednik, lobiji, saveznici, mediji... ne znači da svi čimbenici funkcioniraju kao jedan mozak. Oni su ekosustav. Kako to vidiš? Pa tako što od Reagana nadalje gotovo svaki predsjednik ruši barem jedan veliki stup svog prethodnika.

Konkretno, Ronaldu Reaganu glavna je paradigma hladnoratovska konfrontacija, tzv. Reaganova doktrina, snažno suprotstavljanje SSSR-u... George H. W. Bush prihvaća kraj tzv. hladnog rata i suradnju s Moskvom. On pak ima "novi svjetski poredak", koalicije i ograničene ratove, a Bill Clinton prebacuje naglasak na globalizaciju i trgovinu. Clintonu je paradigma liberalna globalizacija, širenje NATO-a, optimizam nakon hladnog rata i slično, a George W. Bush poslije 11. rujna uvodi preventivne sukobe i "rat protiv terorizma". Mlađi Bush u fokus stavlja Irak, Afganistan i nation-building, a Barack Obama pokušava smanjiti intervencionizam, pregovarati s Iranom i pivotirati prema Aziji. Njemu je paradigma multilateralizam, nuklearni sporazum s Iranom i klimatska diplomacija, a Donald Trump izlazi iz sporazuma, uvodi "America First" i trgovinski sukob s Kinom. Joe Biden kaže da je ključna obnova savezništava, snažna potpora Ukrajini, povratak međunarodnim institucijama itd., a današnja administracija ponovno mijenja naglaske prema selektivnijem angažmanu i drukčijem pristupu saveznicima. Nemoj mi reći da nisi to uočio.

Ovako nekako i ja gledam. Ali odlično mi je sve što pišete, pogotovo o Kini.