Partizani svih zemalja...

[Marsovac7]

Svima želim sretan Dan antifašističke borbe!

To se ne čestita.

[Stitch]

Jasno da se čestita, jesi li s kruške pala? Doslovce svake godine razni gradonačelnici, župani i ostali političari građanima upućuju čestitku. I to ne od jučer.

[Marsovac7]

Čestitaju se Božić, Uskrs, Nova godina, rođendani i imendani. Sve drugo je bez veze čestitati.

[Šabović Adis]

To se ne čestita.

Zaželio ga, nije ga čestitao.
Eto ti sad!

[Pastir]

Čestitaju se Božić, Uskrs, Nova godina, rođendani i imendani. Sve drugo je bez veze čestitati.

Shvaćaš da je to relativno, da su tvoji kriteriji proizvoljni? Što je s Bajramom? Hanukom? Danom žena?

Čestita se sve što je ljudima važno.

[Stitch]

Čestita se sve što je ljudima važno.

Apsolutno. Društva obilježavaju kulturne, civilizacijske i druge dosege, a pobjeda nad nacizmom i fašizmom to neupitno jest. Iz toga je proizašla i današnja politička vizura svijeta (Ujedinjeni narodi primjerice nastali su nakon Drugog svjetskog rata kao organizacija koja bi trebala čuvati mir).

[drug mile]

Čestitaju se Božić, Uskrs, Nova godina, rođendani i imendani. Sve drugo je bez veze čestitati.

Ja ljudima iskreno čestitam samo na uspjesima, ali njihovim. Ne uspjesima predaka. Za rođendan i imendan nitko osobno nije zaslužan, pa je čestitanje samo formalno, tj. dio nekog društvenog rituala. Kao takvo, nije bez veze.

Meni otpor fašizmu (iako je fašizam u konačnici pobijedio) zvuči nekako plemenito, pa ga nagrađujem čestitkom

[Stitch]

Meni otpor fašizmu (iako je fašizam u konačnici pobijedio) zvuči nekako plemenito, pa ga nagrađujem čestitkom

Pa i jest plemenit. Svaki je otpor zlu, zločinu, mržnji, nepravdi i ugnjetavanju takav.

[Marsovac7]

Pa i jest plemenit. Svaki je otpor zlu, zločinu, mržnji, nepravdi i ugnjetavanju takav.

Samo što su nakon 4 godine pružanja otpora svemu tome još jedno 40 i sami činili zločine, nepravde i ugnjetavanje.
Ja sam antitotalitarist.

[drug mile]

Samo što su nakon 4 godine pružanja otpora svemu tome još jedno 40 i sami činili zločine, nepravde i ugnjetavanje.
Ja sam antitotalitarist.

Generaliziraš?

[Marsovac7]

Generaliziraš?

Pa ne svi, ali oni koji su bili na vlasti svakako da.

[Stitch]

Samo što su nakon 4 godine pružanja otpora svemu tome još jedno 40 i sami činili zločine, nepravde i ugnjetavanje.
Ja sam antitotalitarist.

Pobrkala si antifašizam i komunizam. To nisu istoznačnice.

[Šabović Adis]

K tomu i zločinaštvo.

[Marsovac7]

Pobrkala si antifašizam i komunizam. To nisu istoznačnice.

Nisam ništa pobrkala. Ni tvrdila da su istoznačnice.
Komunizma navodno nije ni bilo, samo socijalizma.

[Pastir]

Samo što su nakon 4 godine pružanja otpora svemu tome još jedno 40 i sami činili zločine, nepravde i ugnjetavanje.
Ja sam antitotalitarist.

Dosljedan antitotalitarist odbacio bi i fašizam/nacizam i komunističke režime koji su bili totalitarni. No važno je primijetiti da „antitotalitarizam“ nije isto što i „antifašizam“, niti isto što i „antikapitalizam“ ili „antikomunizam“. Antitotalitarist prije svega odbacuje sustav u kojem jedna ideologija polaže pravo na apsolutnu istinu, jedna stranka monopolizira vlast, nema stvarne političke oporbe, država kontrolira medije, kulturu i obrazovanje, pojedinac postoji radi ciljeva kolektiva ili države, represija postaje legitimno političko sredstvo itd. Prema tom kriteriju, i nacistička Njemačka i staljinistički SSSR spadaju u totalitarne režime, premda su njihove ideologije bile međusobno neprijateljske. Upravo zato su mnogi istočnoeuropski disidenti 1970-ih i 1980-ih odbijali prihvatiti logiku: „Ako si protiv komunizma, onda moraš biti nacionalist ili desničar“ ili „ako si protiv fašizma, onda moraš podržavati komuniste.“ Njihov je odgovor bio: ne, protiv smo svakog sustava koji ukida političke slobode. Primjeri su Václav Havel, Adam Michnik i Aleksandar Solženjicin, premda su među njima postojale velike razlike. Svi su na svoj način kritizirali komunistički totalitarizam, ali nisu zato automatski postali pobornici fašizma ili diktature druge vrste.

Zanimljivo je da je nakon pada komunizma nastao novi spor. Jedni su tvrdili da su nacizam i komunizam „dva lica istog zla“, dok su drugi upozoravali da takvo izjednačavanje briše važne razlike među njima. Većina ozbiljnih povjesničara danas zauzima srednju poziciju: različite ideologije, različiti ciljevi, različiti povijesni korijeni — ali vrlo slični mehanizmi totalitarne vlasti. Moglo bi se reći da je za antitotalitarista ključno pitanje manje „što obećavate?“, a više „što smijem ako se s vama ne slažem?“. Ako je odgovor da ne smiješ osnivati stranku, pisati protiv vlasti, slobodno govoriti ili se kandidirati na izborima, tada će antitotalitarist imati problem s takvim režimom bez obzira naziva li se on fašističkim, komunističkim, nacionalističkim ili čak religijskim.

[Pastir]

K tomu i zločinaštvo.

Slažem se, bar načelno. Fašizam i nacizam već su na razini temeljnih principa hijerarhijske ideologije. Ljudi nisu jednaki: neki narodi, rase ili skupine smatraju se superiornima, drugi inferiornima. Nacizam je otišao najdalje jer je rasnu hijerarhiju i eliminaciju „nepoželjnih“ ugradio u samu srž sustava. Teško je zamisliti nacizam bez progona Židova, Roma ili drugih skupina. Zato mnogi povjesničari tvrde da su nasilje i diskriminacija konstitutivni elementi nacizma.

Komunizam je složeniji slučaj. U teoriji, cilj mu je besklasno društvo, ekonomska jednakost i ukidanje eksploatacije. To su ciljevi koji sami po sebi ne zahtijevaju masovna ubojstva. Međutim, već kod Karla Marxa i osobito kod Vladimira Lenjina postoji ideja klasne borbe i diktature proletarijata, odnosno privremenog ukidanja liberalnih prava radi ostvarenja revolucionarnog cilja. Tu se otvara prostor za represiju. Zato protivnici komunizma kažu: ako sustav dopušta da se određene skupine ljudi proglase „klasnim neprijateljima“, onda nasilje nije slučajna devijacija nego logična posljedica. S druge strane, branitelji komunizma odgovaraju da je riječ o povijesnoj deformaciji i da jednakost ne podrazumijeva teror na isti način na koji rasna država podrazumijeva diskriminaciju.

Zanimljivo je da većina suvremenih povjesničara ne ide ni u jedan ekstrem: ne prihvaćaju tvrdnju da su komunizam i nacizam isto, ali ne prihvaćaju ni tvrdnju da su komunistički zločini bili tek nesretne pogreške. Primjerice, Hannah Arendt smatrala je da i nacizam i staljinizam pripadaju fenomenu totalitarizma, premda proizlaze iz različitih ideoloških izvora. Kod nje je naglasak na načinu vladanja: monopol ideologije, jednopartijska država, tajna policija, kult vođe i kontrola društva.

U hrvatskom i istočnoeuropskom kontekstu dodatni problem jest što su komunisti doista bili nositelji velikog dijela oružanog otpora fašizmu tijekom Drugog svjetskog rata. To je povijesna činjenica. Međutim, nakon rata mnogi komunistički režimi tu su činjenicu pretvorili u politički kapital i iz nje izvukli zaključak: „budući da smo antifašisti, sve što radimo legitimno je“. Tako su se poslijeratni progoni, logori i političke represije često prikrivali antifašističkim legitimitetom.

Mislim da je korisno razlikovati dvije tvrdnje: „Fašizam i komunizam su identični.“ — što povijesno nije točno — i: „Komunistički režimi mogu počiniti zločine usporedive po razmjerima s fašističkima.“ — a povijesno jest moguće braniti tu tvrdnju, jer su neki doista proizveli goleme ljudske gubitke. Drugim riječima, nacizam je zločinački već u svojim temeljnim načelima. Kod komunizma je veća rasprava oko toga proizlaze li zločini nužno iz same ideje ili iz načina na koji je ona provedena. Upravo se oko tog pitanja povjesničari i politički filozofi spore već desetljećima.

[Šabović Adis]

Slažem se, bar načelno. Fašizam i nacizam već su na razini temeljnih principa hijerarhijske ideologije. Ljudi nisu jednaki: neki narodi, rase ili skupine smatraju se superiornima, drugi inferiornima. Nacizam je otišao najdalje jer je rasnu hijerarhiju i eliminaciju „nepoželjnih“ ugradio u samu srž sustava. Teško je zamisliti nacizam bez progona Židova, Roma ili drugih skupina. Zato mnogi povjesničari tvrde da su nasilje i diskriminacija konstitutivni elementi nacizma.

Uopšte ne. Ubiješ li Židova, to te ne čini nacistom, čini te ubicom. To ako ćemo suditi po djelima.
Progon te čini progoniteljem. Dizati odnosno postavljati naciju kao takvu na nekakav pijedestal, smatrati je meritumom za sve ostalo itd. itd. - e to je već ehm škakljivo.
Kod nas je čovjek iznad svega (ne nacija, između ostalog) što kod određenih skupina dovodi do toga da potpuno pošize, kao naprimjer kod onih koji tvrde da komunisti čovjeka stavljaju na mjesto boga.

Komunizam je složeniji slučaj. U teoriji, cilj mu je besklasno društvo, ekonomska jednakost i ukidanje eksploatacije. To su ciljevi koji sami po sebi ne zahtijevaju masovna ubojstva. Međutim, već kod Karla Marxa i osobito kod Vladimira Lenjina postoji ideja klasne borbe i diktature proletarijata, odnosno privremenog ukidanja liberalnih prava radi ostvarenja revolucionarnog cilja. Tu se otvara prostor za represiju. Zato protivnici komunizma kažu: ako sustav dopušta da se određene skupine ljudi proglase „klasnim neprijateljima“, onda nasilje nije slučajna devijacija nego logična posljedica. S druge strane, branitelji komunizma odgovaraju da je riječ o povijesnoj deformaciji i da jednakost ne podrazumijeva teror na isti način na koji rasna država podrazumijeva diskriminaciju.

Pastir, shvataš li šta znači biti deklasiran? Posljedica čega bi to bilo, kako shvataš klasnu borbu? I ne čemu bi temeljio klasnu borbu ako ne na klasnoj svijesti?
Na klasnoj nesvijesti možda?

Zanimljivo je da većina suvremenih povjesničara ne ide ni u jedan ekstrem: ne prihvaćaju tvrdnju da su komunizam i nacizam isto, ali ne prihvaćaju ni tvrdnju da su komunistički zločini bili tek nesretne pogreške. Primjerice, Hannah Arendt smatrala je da i nacizam i staljinizam pripadaju fenomenu totalitarizma, premda proizlaze iz različitih ideoloških izvora. Kod nje je naglasak na načinu vladanja: monopol ideologije, jednopartijska država, tajna policija, kult vođe i kontrola društva.

Kako komunistički zločini? Zašto se zločini pripisuju komunistima a ne zločincima?
Kojiom logikom slijedi zločin - dakle komunist, a ne zločinac? I šta im je ovo za staljinizam i totalitarizam, i to smatraju vrstom komunizma? Ili koumizam smatraju vrstom totalitarizma? Staljinizma? Nacizma?

Znaš, kad slušam likove koji komunizam opisuju spavanjem na klupi u parku kosa mi se na glavi diže. Ovo malo što je još ima, jel.
Šta, taj što spava na klupi je komunist? Nije, prije će biti da je klošar. Što se valjda od komunista i očekuje, da budu klošari?!
Noup, nismo mi klošari, to je uobrazilja likova koji pate od Dunning-Krugera. I strawman.

U hrvatskom i istočnoeuropskom kontekstu dodatni problem jest što su komunisti doista bili nositelji velikog dijela oružanog otpora fašizmu tijekom Drugog svjetskog rata. To je povijesna činjenica. Međutim, nakon rata mnogi komunistički režimi tu su činjenicu pretvorili u politički kapital i iz nje izvukli zaključak: „budući da smo antifašisti, sve što radimo legitimno je“. Tako su se poslijeratni progoni, logori i političke represije često prikrivali antifašističkim legitimitetom.

Dolazimo polako do suštine - ko određuje šta je zločin a šta ne. Stručni žiri ili publika? Komunisti ili populisti? Stručnjaci ili laici?

Mislim da je korisno razlikovati dvije tvrdnje: „Fašizam i komunizam su identični.“ — što povijesno nije točno — i: „Komunistički režimi mogu počiniti zločine usporedive po razmjerima s fašističkima.“ — a povijesno jest moguće braniti tu tvrdnju, jer su neki doista proizveli goleme ljudske gubitke. Drugim riječima, nacizam je zločinački već u svojim temeljnim načelima. Kod komunizma je veća rasprava oko toga proizlaze li zločini nužno iz same ideje ili iz načina na koji je ona provedena. Upravo se oko tog pitanja povjesničari i politički filozofi spore već desetljećima.

Hajd i ovo da te pitam: razlikuješ li ubistvo od smrtne kazne?
Gle, potura se tu neka lažna dihotomija žrtva-zločinac, a ja ti kažem i odgovorno tvrdim: nema nikakvo žrtva-zločinac. Ima žrtva-dželat. Iza dželata stoji zakon, iza žrtve nište do njene uobraženosti o nekažnjivosti...