Slavenka Drakulić (1949. - 2026.)

[Stitch]

Umrla je Slavenka Drakulić, najpoznatija suvremena hrvatska književnica u svijetu, autorica i novinarka koja je najbolje opisala naš buran tranzicijski svijet i čija su nam publicistička djela pomagala shvatiti što nam se događalo posljednjih četrdeset godina. Iznenada nas je napustila u 77. godini, netom nakon što je objavila svoju novu knjigu „Zašto nisam naučila kuhati”, kod svojeg hrvatskog izdavača Frakture.
Karijeru je počela kao novinarka, nakon završenog studija komparativne književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je za Start, Danas i NIN te je feminističke teme u javnu raspravu uvela na velika vrata. Svoju prvu publicističku knjigu objavila je 1984. godine pod nazivom „Smrtni grijesi feminizma: Ogledi o mudologiji” i ušla u burnu, intelektualno poticajnu raspravu s Igorom Mandićem. Svoj prvi roman „Hologrami straha” objavila je tri godine kasnije. Knjiga je imala velik odjek na području cijele Jugoslavije, a Drakulić je u suvremenu književnost na impresivan način uvela ženski, autobiografski diskurs.
Početkom devedesetih, zajedno s još četiri autorice – Jelenom Lovrić, Radom Iveković, Vesnom Kesić i Dubravkom Ugrešić – bila je meta mizoginog i nacionalističkog napada kada su prozvane izdajicama u tekstu pod naslovom „Vještice iz Rija”, objavljenom u zagrebačkom tjedniku Globus. To, srećom, nije prekinulo njezinu karijeru i Drakulić je u narednom razdoblju objavila niz važnih publicističkih knjiga, kao što su „Kako smo preživjeli”, „Oni ne bi ni mrava zgazili”, „Café Europa”, „The Balkan Express”, „Tijelo njenog tijela”, „Basne o komunizmu” i „Ponovo u kavani Europa”, te je objavljivala tekstove u vodećim svjetskim novinama kao što su The New York Times, Frankfurter Allgemeine Zeitung, La Repubblica i El Mundo. Njezin mudar ženski glas i njezina pronicava analiza istočnoeuropskog života, naše svakodnevice, ono je po čemu smo prepoznatljivi u europskoj, ali i svjetskoj kulturi.
I njezin romaneskni opus velik je. U svojoj fikciji bavila se ženskim temama na pomalo izmaknut način, a romansirala je živote velikih žena, kao što su Frida Kahlo i Milena Einstein. (...)

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizev ... u-15720222

[Pastir]

Ajme!

Slavenka je bila pametna i obrazovana žena, užitak ju je bio čitati. Počivala u miru.

[Stitch]

Mislim da je značajnija bila kao publicistica (novinarka) nego kao književnica (umjetnica). Njezine su ključne teme bile svakodnevni život u socijalizmu, položaj žena, raspad Jugoslavije, nacionalizam, ratni zločini, tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, europski identitet i odnos Istoka i Zapada..., i tu je dala najveći doprinos. Knjige eseja How We Survived Communism and Even Laughed, koja ju je proslavila na Zapadu i u kojoj piše o nestašicama, redu za deterdžent, kupnji grudnjaka, kozmetici, sitnim poniženjima i strategijama preživljavanja, te Balkan Express, koja se ne bavi generalskim kartama ni diplomacijom nego psihologijom rata (kako susjed postaje neprijatelj, kako propaganda mijenja ljude i kako rat ulazi u svakodnevni život), dale su zapadnim čitateljima novu perspektivu. U Kako smo preživjeli komunizam... primjerice nije riječ o političkoj povijesti komunizma nego o svakodnevici žena iza Željezne zavjese. To im je bilo zanimljivo jer se Slavenka Drakulić izražavala jezgrovito i jasno, ne uljepšavajući stvarnost. A kad je pratila suđenja u Hagu, bila je naša Hannah Arendt, koja je u Izraelu govorila o banalnosti zla. They Would Never Hurt a Fly / Oni ne bi ni mrava zgazili dokument je o tome kako obični ljudi postaju ratni zločinci; vrlo neugodno štivo koje sugerira da granica između "nas" i "njih" nije tako velika kako bismo željeli vjerovati. Drakulićeva nije pisala o monstrumima, govorila je o tome kako se u ekstremnim situacijama ponaša prosječan čovjek. I to su sociološki, politološki, pa i historiografski vrijedne analize.

[Pastir]

Mislim da je značajnija bila kao publicistica (novinarka) nego kao književnica (umjetnica).

Ne voliš njene romane? Smatraju je predstavnicom „ženskog pisma“ kod Hrvata, što mi je interesantno.

S ostalim se totalno slažem.

[Stitch]

Ne voliš njene romane? Smatraju je predstavnicom „ženskog pisma“ kod Hrvata, što mi je interesantno.

Da, Slavenka Drakulić često se automatski svrstava u "žensko pismo", ali kad se pogleda njezina proza kroz teorijsku optiku, situacija postaje složenija. Prvo, treba razlikovati nekoliko stvari koje se u javnosti često miješaju: književnost koju pišu žene, književnost o ženskom iskustvu, feminističku književnost te ono što su francuske teoretičarke poput Hélène Cixous, Luce Irigaray i Julije Kristeve nazivale écriture féminine ("žensko pismo"). To nisu iste stvari. Kod Cixousove "žensko pismo" nije naprosto pisanje o ženama. Ono bi trebalo razbijati hijerarhije, linearnu logiku, strogu racionalnost i patrijarhalne obrasce jezika. Tekst zato postaje fragmentaran, asocijativan, tjelesan, pun pukotina, ritmova i višeznačnosti. A ako uzmeš Drakulićevu, vidjet ćeš gotovo suprotnu tendenciju. Njezina je rečenica uglavnom jasna, novinarska, linearna, racionalna i argumentativna. U tom je smislu ona mnogo bliže npr. Orwellu nego Cixousovoj. Paradoksalno, autorica koju mnogi smatraju feminističkom spisateljicom ne piše osobito "ženski" u smislu francuske feminističke teorije.

Drugo, američki književni teoretičar Jonathan Culler upozoravao je upravo na opasnost da se "žensko pismo" pretvori u biološku kategoriju. Za Cullera nije ključno piše li žena ili muškarac, nego kako tekst proizvodi značenja i kako pozicionira subjekt. Promatrano tako, Drakulićeva je zanimljiva jer sustavno pomiče fokus s velikih povijesnih događaja na iskustvo tijela. Primjerice, rat promatra kroz traumatiziranu ženu (S., roman o silovanoj Bošnjakinji tijekom rata u Bosni), komunizam kroz svakodnevicu kuhinje, trgovine i obitelji, tranziciju kroz egzistencijalne strahove običnih ljudi, a bolest kroz fizičku ranjivost tijela. Dakle, nije "žensko pismo" na razini stila, ali jest na razini perspektive. I to je neobičan fenomen.

[Pastir]

Trebalo bi pisati i o aferi 1992.

Povod je bio kongres međunarodnog PEN-a u Rio de Janeiru. Protiv pet intelektualki (Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Rada Iveković, Vesna Kesić i Jelena Lovrić) pojavile su se optužbe da u inozemstvu šire negativnu sliku o Hrvatskoj i da su navodno lobirale protiv održavanja budućeg PEN-ova kongresa u Hrvatskoj. Nakon toga je u Globusu izašao glasoviti članak „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku!“, kasnije poznat kao „Vještice iz Rija“. Formalno je bio potpisan kao „Globusov istraživački tim“, a kasnije je postalo općeprihvaćeno da je autor bio Slaven Letica. U tekstu su prokazane kao osobe koje štete hrvatskim interesima i praktički označene kao izdajice.

Kad se danas govori o aferi, često se pojednostavljuje kao sukob „Tuđman protiv feministkinja“. Stvarnost je malo zamršenija. Naime, sam Letica u trenutku objave više nije bio Tuđmanov savjetnik. S Tuđmanom se razišao još 1991. godine i tada je djelovao izvan vlasti. To ne znači da Tuđmanov politički kontekst nije bio važan. Naprotiv. Većina povjesničara i sudionika događaja smatra da je cijela afera bila moguća upravo zbog tadašnje atmosfere nacionalne homogenizacije, u kojoj je svaka javna kritika države ili nacionalizma lako mogla biti protumačena kao izdaja.

Afera nije nastala zato što su te žene bile protiv hrvatske neovisnosti. Nema ozbiljnih dokaza za takvu tvrdnju. Nastala je zato što su javno odbijale sudjelovati u tada dominantnom patriotskom konsenzusu i upozoravale na nacionalizam, ratne zločine i položaj žena u ratu. U ratnom ozračju dio javnosti to je doživljavao kao podrivanje nacionalnog jedinstva.

Zanimljivo je da je cijela stvar s vremenom postala gotovo mitološka epizoda hrvatske kulture. Za jedne su „vještice“ simbol građanske hrabrosti, a za druge simbol otuđene intelektualne elite koja nije razumjela raspoloženje društva tijekom rata.

[Stitch]

Slavenka Drakulić prilično je pomirljivo ocijenila Globus, bez očekivane gorčine ili bijesa. Tjednik je doduše morao platiti odštetu.

A navodni intelektualac Letica? Šupak bio, šupak ostao. Isto kao i "novinar" Rene Bakalović, koji je također anonimno napao Miru Furlan.

[Pastir]

Moglo bi se reći da su i Mira Furlan i Slavenka Drakulić postale mete iste društvene klime ranih devedesetih: ratnog vremena, snažne nacionalne mobilizacije i sumnjičavosti prema ljudima koji nisu prihvaćali dominantni narativ. Međutim, razlozi zbog kojih su napadane bili su različiti. Kod Drakulić i drugih „vještica iz Rija“ problem je bio prvenstveno politički i intelektualni. Javne kritike nacionalizma, položaja žena i ratne propagande dovele su ih u sukob s dijelom javnosti. Kod Mire Furlan stvar je bila osobnija i, rekao bih, brutalnija. Nju nisu napadali zbog političkih eseja ili javnih polemika. Glavni povod bila je činjenica da je nastavila igrati u kazalištu u Beogradu nakon izbijanja rata te što nije pristala na logiku potpune kulturne i ljudske podjele. Zbog toga je bila izložena medijskoj hajci, izgubila je položaj u HNK-u i na kraju otišla u SAD.

Zanimljivo je da je upravo Globus, koji je bio povezan s aferom „Vještice iz Rija“, desetljećima poslije priznao vlastitu ulogu u medijskom linču Mire Furlan i javno se ispričao. Glavni urednik je tada taj slučaj nazvao jednim od velikih grijeha lista.

Postoji još jedna razlika koja se često previđa. Drakulić je ostala prije svega javna intelektualka. Mogla je pisati, objavljivati i nastupati u inozemstvu. Njezina je karijera u mnogočemu čak postala međunarodna. Furlan je izgubila nešto intimnije: vlastitu profesionalnu zajednicu i grad kojem je pripadala. U njenim kasnijim intervjuima često se osjeća upravo taj osjećaj egzila i gubitka doma.

Ako tražimo književno-povijesnu paralelu, rekao bih da su „vještice iz Rija“ bile primjer ideološke stigmatizacije intelektualaca, dok je Mira Furlan postala simbol kulturnog egzila. Obje priče proizlaze iz iste epohe i sličnih mehanizama grupnog svrstavanja, ali posljedice nisu bile sasvim iste.

[Stitch]

Ako tražimo književno-povijesnu paralelu, rekao bih da su „vještice iz Rija“ bile primjer ideološke stigmatizacije intelektualaca, dok je Mira Furlan postala simbol kulturnog egzila. Obje priče proizlaze iz iste epohe i sličnih mehanizama grupnog svrstavanja, ali posljedice nisu bile sasvim iste.

Mira Furlan bila je prije svega glumica. Većina ljudi njezin je slučaj mogla razumjeti intuitivno: žena radi u Zagrebu, nastupa u Beogradu; nastaje medijska hajka, ostaje bez angažmana i odlazi u emigraciju. Priča je bila osobna, konkretna i lako razumljiva.

Kod Slavenke Drakulić situacija je složenija. Prosječan Hrvat 1992. godine nije čitao njezine tekstove u američkom ili europskom tisku. Drakulićeva je objavljivala u etabliranim stranim medijima i upravo je tamo stekla međunarodni ugled. Problem je međutim bio što je do domaće publike često stizala samo interpretacija tih tekstova, a ne sami tekstovi. Drugim riječima, mnogi nisu čitali što je napisala nego su slušali što drugi tvrde da je napisala. To je mehanizam koji se u ratnim vremenima - i ne samo njima - katkad javlja. Ljudi ne procjenjuju izvornu poruku nego reputaciju osobe. Kad jednom dobiješ etiketu "naš" ili "njihov", sadržaj postaje manje važan od identiteta govornika.

Takvo što rezultiralo je intrigantnim fenomenom: desetljeće nakon tih događaja oko Mire Furlan u Hrvatskoj stvorio se mnogo širi konsenzus nego oko Drakulićeve. Čak i ljudi koji se ne slažu s njezinim političkim stavovima smatraju da je ono što se dogodilo Furlanovoj velika nepravda. Zato je glumičin slučaj danas manje predmet ideološkog spora, a više moralne samorefleksije društva o tome kako se odnosilo prema pojedincu u ratnom vremenu.

[Pastir]

Zanimljivo je da sama afera „Vještice iz Rija“ nije bila vezana uz neku konkretnu knjigu ili jedan sporni članak, nego uz općenitu percepciju da te autorice „u svijetu govore protiv Hrvatske“. Tu vidim i jednu razliku između Drakulić i Dubravke Ugrešić.

Dubravka Ugrešić je često pisala otvorenije polemički i provokativnije prema nacionalnim mitovima. Drakulić je uglavnom bila više usmjerena na feminizam, svakodnevicu, ratne traume i psihologiju nacionalizma. Međutim, u atmosferi 1991.-1993. te su se nijanse lako gubile. Kritika nacionalizma često se automatski tumačila kao kritika države.

[Stitch]

Razlikovale su se one na nekoliko razina, ne samo tematski nego i stilski ili filozofski, o čemu sam dijelom već govorio.

Muška književna tradicija, pojednostavnjeno rečeno, često polazi od rata, države, ideologije, moći, povijesti itd. Drakulićeva uglavnom kreće iz suprotnog smjera (menstruacija, trudnoća, seksualnost, bolest, starenje, fizička bol...). Veliki sustavi kod nje postaju vidljivi tek kroz iskustvo tijela. Ono je središte svijeta. To je vrlo blisko feminističkoj kritici od sedamdesetih godina prošloga stoljeća nadalje. Primjerice, u knjizi Kako smo preživjeli... komunizam nije opisan petoljetkama ili marksizmom nego činjenicom da žena ne može kupiti uloške ili grudnjak. To je tipičan feministički obrat perspektive. A ako je usporediš s Dubravkom Ugrešić, razlika postaje još jasnija i uočljivija - Ugrešićeva je ironična, intertekstualna, postmodernistička, formalno razigrana... Drakulićeva je dokumentaristička, psihološka, moralna, realistička... Kad bi tkogod tražio hrvatski pandan teorijskom "ženskom pismu", Ugrešićeva bi mu bila bliža od Drakulićeve.