Trumpov drugi mandat već kontroverzniji od prvoga?!

[Stitch]

Nego, jeste gledali Network iz '76?
Tulsi je Howard Beale koja je zasigurno doživjela prosvjetljenje pred nekim Arthurom Jensenom, za razliku od naprimjer Rittera koji nikako da se dozove, kome onda FBI vrši racije po kući, konfiskuje kompjutere, oduzima pasoš bez valjanog razloga bez da mu izda priznanicu itd. itd.
Nije to Trump, to je establišment...a opet, ni establišment nije repa bez korijena.

Jasno da sam gledao, posrijedi je klasik, a ja sam na faksu morao odslušati i položiti kolegij o filmskoj umjetnosti.

Što da ti velim? Hah, dijelom si u pravu - mnogima današnja Amerika djeluje filmski, ne samo zbog Trumpa nego i stoga što mediji, politika, korporacije, sigurnosni aparat i društvene mreže više ne djeluju kao odvojeni svjetovi. Sve se pretvara u jedan veliki simultani spektakl. A to je upravo ono što je Network gotovo proročanski prikazao još prije pola stoljeća. Paddy Chayefsky i Sidney Lumet zapravo su rano pogodili nešto što danas izgleda zastrašujuće aktualno - institucije više ne funkcioniraju samo kao institucije. One postaju medijski performansi, emocionalni brendovi, reality show. Trump je gotovo savršen proizvod tog sustava (televizijski instinkt, dramaturgija, personalizacija politike, stalna potreba za scenskom dominacijom...), a film govori baš o pretvaranju institucija u spektakl, zamjeni racionalnog procesa emocionalnim performansom, raspadu granice između politike, medija i zabave.

Ipak, Trump nije prvi predsjednik koji zanemaruje upozorenja obavještajne zajednice. Administracija Georgea W. Busha 2003. godine (Irak) uzimala je zdravo za gotovo obavještajne procjene o oružju za masovno uništenje koje su bile prenapuhane, selektivno interpretirane i politički filtrirane. Tijekom rata u Vijetnamu administracije su rado ignorirale procjene koje nisu odgovarale političkom narativu, a za Afganistan godinama se javno tvrdilo da napredak postoji iako su interni izvještaji bili mnogo pesimističniji. Hoću reći, obavještajci razmjerno često griješe, a njihovi izvještaji nisu zapovijedi. Predsjednici ih smiju zanemariti. No razlika između Trumpa i svih ostalih jest u tome što je Trump promijenio stil. Prije su političari manipulirali analizama iza zatvorenih vrata, a sada predsjednik otvoreno kaže da ga analiza Tulsi Gabbard kao DNI-ja koji koordinira američku obavještajnu zajednicu ne zanima. Teatralno i javno. To je velika politička, pa i kulturna promjena. Opasna, k tomu. Em je politički narativ postao važniji od obavještajnog procesa, što smo već vidjeli - Trump je puka ekstremna verzija trenda koji postoji desetljećima - em problem više nije samo ignoriranje nego i javno ponižavanje direktorice, njezina ureda kao institucije, ali i same procedure.

[Šabović Adis]

Super!
A Starship Troopers?

[Stitch]

Gledao sam i to. Imao sam profesora koji nam je kazao da mu ne dolazimo na ispit ako nismo gledali Pulp Fiction - koji se tek pojavio i svima je čudan bio.

A meni je posudio Tamnu zvijezdu na VHS-u kad smo razgovarali o Carpenteru. Čim je čuo da je nisam gledao, rekao je: "Nemojte to propustiti, kolega, grijeh je." I na sljedećem predavanju pojavio se s videokasetom.

[Šabović Adis]

Nadao sam se da ćeš i na Vojnike dati neki kraći osvrt. Nema veze. Ja sam ga gledao u kinu, širom otvorenih usta, a sutradan sam starog (sleng za otac u Sa, vjerovatno i šire) skoro kidnapovao sa sastanka SDP i odveo ga u kino da i on gleda. Film ga se nije dojmio koliko mene, valjda zato što je kao političar odavno svjestan moći glupana u velikom broju. Meni je tad bilo tek 25.

Inače, Farenhajt 451 me načeo a Matriks dotukao, posebno u onom famoznom pasažu If real is what you can feel, smell, taste and see, then 'real' is simply electrical signals interpreted by your brain...na šta sam onda go home and rethink my life. Dakle puko. Što se i vidi, jel. Zato se sad mogu zajebavat do mile volje, baš me briga...

[Stitch]

Nadao sam se da ćeš i na Vojnike dati neki kraći osvrt. Nema veze.

Mogu, ali ne na ovoj temi. Zabrazdit ćemo.

No tu Verhoevena smatram sekundarnim, bez obzira na to što je film vizualno impresivan. Više me se dojmio Heinlein odnosno roman iz 1959. Riječ o vrlo ozbiljnoj političko-filozofskoj raspravi o državi, građanstvu, nasilju, disciplini, demokraciji i civilno-vojnom odnosu. U romanu politička prava imaju ponajprije oni koji su prošli državnu službu i dokazali spremnost na žrtvu. To ne mora nužno biti vojska, ali vojna služba dominira simbolikom. Temeljna ideja glasi da politička prava treba imati onaj tko je pokazao (i dokazao) odgovornost prema zajednici. Liberalni kritičari desetljećima tvrde da roman ima militarističke, autoritarne, gotovo fašistoidne elemente, ali ja bih prije rekao da Heinlein ne zagovara diktaturu nego odgovornost i građansku dužnost.

Film je potpuno druga priča, zapravo je gotovo suprotan romanu. Verhoeven je bio opsjednut nacističkom ikonografijom, zato je film snimio kao satiru militarizma, propagande i medijskog spektakla. Otud uniforme koje podsjećaju na SS estetiku, propagandni inserti "Would you like to know more?" i slično. Film ustvari govori kako društvo može skliznuti u militaristički spektakl a da ljudi to i ne primijete, što je posve nova interpretacija, fundamentalno drukčija realnost.

Pročitaj pa usporedi, možda ti se i knjiga svidi.

[Šabović Adis]

Heinleina nisam čitao. Pročitaću, mlad sam, ima vremena.

I da, ne bih da odnos uređenog svijeta i divljine iz filma preslikavam na kako ondašnju tako i današnju stvarnost, i to kako je Verhoeven tim filmom zapravo išao nekome "zabiti prst u oko". Da ne zabrazdimo.

[Pastir]

I da, ne bih da odnos uređenog svijeta i divljine iz filma preslikavam na kako ondašnju tako i današnju stvarnost, i to kako je Verhoeven tim filmom zapravo išao nekome "zabiti prst u oko".

Današnja Amerika ti djeluje „heinleinovski/verhoevenovski“ jer vidiš nekoliko procesa istodobno — militarizaciju jezika (američka politika sve više koristi ratnu retoriku, logiku unutarnjeg neprijatelja, sigurnosni diskurs, npr.: „invazija migranata“, „unutarnji neprijatelji“, „rat protiv dezinformacija“), fuziju vojske, medija i zabave (granice između politike, spektakla, propagande i zabave postaju mutne — to je upravo ono što si ranije povezao s „Networkom“), krizu građanskog identiteta (Heinleinova opsesija bila je „tko zaslužuje biti građanin?“, a danas Amerika vodi sličan sukob: „tko je 'pravi Amerikanac'?“, „što znači lojalnost državi?“, „gdje završava sloboda, a počinje izdaja?“).

Ali postoji važna razlika — Heinleinov svijet ipak ima disciplinu, funkcionalnu državu i osjećaj zajedničkog cilja. Današnja Amerika djeluje mnogo fragmentiranije. Više podsjeća na medijski plemenski rat, emocionalnu polarizaciju, permanentnu kampanju. Zato neki analitičari kažu da današnji SAD nije toliko „Starship Troopers“ koliko kombinacija „Networka“, „Idiocracy“ i „cyberpunk“-distopije.

[Šabović Adis]

Pretpostavljam da su ti analitičari Amerikanci, a oni i nemaju istovjetnu perspektivu poput nekog stranca koji SAD vidi izvana, kao naprimjer Verhoeven (ili ja) koji u SAD vidi pomahnitalu falangu.
Al dosta o tome sad, da ne brazdamo više, ubiće nas Stič.

[Pastir]

Pretpostavljam da su ti analitičari Amerikanci, a oni i nemaju istovjetnu perspektivu poput nekog stranca koji SAD vidi izvana, kao naprimjer Verhoeven (ili ja) koji u SAD vidi pomahnitalu falangu.

Nisi gledao „Idiocracy“? Pogledaj, sve će ti biti jasno.