Pastir wrote: ↑26 Nov 2025, 17:35
Što bi Zapadu trebalo da bude jednako efikasan kao Kinezi?
Čudo!

No ta ti riječ ništa ne znači bez detaljnog elaboriranja. Okej, zamislit ćemo najpovoljniji mogući scenarij za Zapad, doslovno Marvelovu verziju NSA i GCHQ, pa ćemo vidjeti može li stići Kinu. To je zanimljiv misaoni eksperiment jer razotkriva strukturne razlike između demokratskog i partijskog totalitarnog modela.
Dakle, Zapad dobiva maksimalne ovlasti (bez formalnog ukidanja demokracije). Iz toga proizlazi da NSA, CIA, DIA i FBI mogu nesmetano dijeliti sve podatke (ukida se bedasta birokracija); GCHQ ima pristup svim britanskim telekom-mrežama bez naloga; Europol i europske agencije rade centralizirano; tehnološke kompanije moraju surađivati kao u Kini (Apple, Google, Meta, Amazon... predaju sirove, neobrađene podatke); biometrija i CCTV uvedeni su maksimalno, gotovo na kineskoj razini (redukcija privatnosti, ali ne i diktatura); operativne službe (FBI/CIA/MI5/MI6) dobivaju ovlasti za razne mjere protiv subverzije, dokazane i nedokazane... Drugim riječima, politički sustav ostaje demokratski, ali stvara se paradržavni nadzorni aparat koji je 80-90 posto onoga što Kina već ima.
Koliko to pomaže?
Shitload - ali opet ne stiže Kinu. Zašto? Zapad čak i u maksimalnom scenariju ne može postati Kina zato što Kina ima nešto što Zapad nema, vertikalnu disciplinu. Totalitarna partija (kineska) omogućuje centralizirano donošenje odluka, istovjetnu provedbu od urbanih sredina do provincije i sela, nultu toleranciju za neposluh i kadrovski aparat koji je stopostotno odan ideologiji. Za razliku od toga, Zapad ima federalizam, institucije zasnovane na izborima, pravni pluralizam, snažne privatne korporacije s vlastitom voljom i medije koji napadaju svaki pokušaj akumulacije prekomjerne moći.
Bez sustava centralne partije nema kineskog modela. Možeš biti tehnički napredan kao NSA, ali ne možeš zapovijedati Googleu kao Peking Tencentu.
Nadalje, Zapad na masovnoj skali nema razvijenu ideju/ideologiju poslušnosti. Kineski sustav desetljećima je proizvodio kulturnu hijerarhiju, kolektivističku psihologiju, nisku razinu građanske pobune, odsutnost individualnih prava i svijest da vlast pod svaku cijenu treba poštovati i slušati. Zapadni građanin, čak i u mekom autoritarnom nadzoru, diže revoluciju čim osjeti ugrozu privatnosti (Snowden, Assange,
Panama Leaks). To čini dugoročni razvoj nadzornih sustava teškim. Osim toga, u Kini postoji partijska kontrola nad (svim) elitama. Nijedan general, profesor, inženjer, urednik, sudac i direktor ne postaje ništa bez partije. Obavještajne službe, koje su isprepletene s partijskim tijelima, postoje u svakoj velikoj organizaciji. Na Zapadu elite su razlomljene, privatni sektor snažniji je od države, znanstveni je sektor neovisan, političke su stranke fragmentirane itd. Bez monolitnih elita nema totalnog nadzora.
Ukratko, zapadnjaci (Amerikanci, Britanci, Francuzi...) mogli bi dostići tehničku, ali nikada organizacijsku, društvenu i disciplinarnu razinu Kine. Sustavi nadzora ne zasnivaju se samo na tehnologiji. Razvijaju se na političkoj monolitnosti, socijalnoj poslušnosti, ideološkom okviru, kadrovskoj homogenosti, dugoročnoj centralizaciji... Zapad nema nijedan od tih elemenata - i dobro da nema!
