Navike koje nas definiraju

[Pastir]

Kažu da nismo ništa drugo nego zbir naših navika. Ako promijenimo samo jednu, mijenjamo li cijelu osobu? I koliko je naše „ja“ uopće stabilno ako ga može preoblikovati nešto tako sitno kao što je vrijeme ustajanja ili ritual ispijanja kave?

[Stitch]

Aristotel kaže da su navike uvijek ugodne - jer čovjek ne bi ponavljao ono što mu izaziva neugodu. Zato je, mislim, navike teško mijenjati. No ne bih rekao da nas navikavanje na neko drugo ponašanje bitno mijenja. Osim kad je riječ o ovisnosti, možda. Možemo npr. prestati pušiti, što će nas s vremenom učiniti zdravijima.

[Pastir]

A loše navike? Ljudi koji stalno kasne, ne održavaju higijenu redovito, nezdravo se hrane jer rijetko kuhaju? Misliš da ih to ne određuje?

Ja bih rekao da su takve stvari ponekad presudne. I da ih preoblikovanje tih sklonosti u nešto pozitivno bitno mijenja kao individue.

[Stitch]

A loše navike? Ljudi koji stalno kasne, ne održavaju higijenu redovito, nezdravo se hrane jer rijetko kuhaju? Misliš da ih to ne određuje?

Određuje ih, apsolutno. Ne samo njih nego i one kojima su okruženi. Loše navike utječu na zdravlje, poslovni uspjeh, obiteljski život... Osvijestiti ih i promijeniti znak je duševne zrelosti i snage. Nije to nimalo lako.

[Pastir]

Imaš pravo: mijenjanje navika nije samo stvar zdravlja ili ponašanja, nego i zrelosti. To je dokaz da osoba može nadvladati vlastitu inerciju.

Možda bi se moglo reći i ovako: navike određuju tko jesmo u danom trenutku, ali sposobnost da ih promijenimo pokazuje kakvima možemo postati.

[Stitch]

Kad sam već spomenuo Aristotela, on je dobro uhvatio osnovu kad kaže da su navike povezane s ugodom, ali mislim da tu nije kraj priče. U Nikomahovoj etici zapravo govori o hexisu, trajnim stanjima karaktera. Navike nisu samo ono što nam paše pa to ponavljamo, navike su i temelj moralnog oblikovanja, vrline ili poroka.

Psihološki gledano, navike se ugrađuju u naš nagradni sustav u mozgu. Ono što se ponavlja mozak registrira kao korisno ili sigurno iako to ustvari može biti štetno. Zato su loše navike tako tvrdokorne. Egzistencijalno pak, navike su naša mala arhitektura života. To što netko uvijek kasni ili ustaje rano ne oblikuje samo njega nego i njegove odnose s drugima. A filozofski, navike su most između slobode i nužnosti. Svaka navika u početku je bila odluka, a poslije postaje automatizam. Moglo bi se reći da naše sadašnje ja nosi odluke koje smo donijeli davno prije.

[Pastir]

Navike su možda najnevidljiviji, a najutjecajniji oblik „infrastrukture“ našeg života. One su kao cesta koju si spominjao u drugoj raspravi — kad ju jednom ucrtaš, voziš njome gotovo nesvjesno, bez razmišljanja. To je i prednost i opasnost. Prednost jer štedi energiju i daje stabilnost, opasnost jer nas može držati zarobljenima u obrascima koji nas dugoročno koče.

Aristotelova misao ima težinu: navike su ugodne jer se u njih „ušuškamo“. Ali s vremenom, čak i loša navika može postati „ugodna“ samo zato što je poznata. Zato je prekidanje te „ceste“ često bolan čin — jer znači ulazak u nepoznato, čak i ako znamo da je zdravo ili korisno.