Pastir wrote: ↑08 Sep 2025, 16:06
Vratio bih se na početak — možda i Adisu bude korisno, kao i svim onima koji će čitati „Alamut“. Ovdje hvališ roman, a poslije kažeš da te je razočarao. Zašto? Rekao si što ti je zasmetalo — i to razumijem, ali volio bih čuti što smatraš dobrim.
Čini mi se da je Bartol uvjerljivo prikazao povijesni razvoj, dijalektiku vjere ismailitâ, koji su u Perziji, Siriji i drugim zemljama bili izopćenici. Duhovne i duševne preokupacije, ovdje dovedene do krajnosti, religija i kontrola, žudnja za moći i slijepom poslušnošću itd. mogu se promatrati u svakoj religiji, ali fenomeni su uočljiviji kad je posrijedi progonjena sekta, opskurni zatvoreni kult.
Danas su ismailiti nešto sasvim drugo, to sam negdje spomenuo, pa je promjena uočljivija. Možda se ta fascinantna metamorfoza može ponoviti na nekim sličnim mjestima, što misliš?
Pastir wrote: ↑08 Sep 2025, 16:06
Osim toga, mogli bismo usporediti „Alamut“ s drugim djelima, npr. političkom filozofijom utjecajnih prethodnika (Niccolo Machiavelli, Jean-Jacques Rousseau, Francis Bacon). Zanima me što je Bartol, po tvom mišljenju, „kopirao“ od raznih filozofa — spomenuo si Nietzschea i anarhističku struju (Pierre Joseph Proudhon, pretpostavljam, a onda i Mihail Bakunjin, Pjotr Kropotkin — ukratko komunistički revolucionari).
Machiavelli je uzor, neupitno. Moć se u romanu održava strahom, prividom pobožnošću i iluzijom da vladar služi višem cilju. Hasan rabi religiju i obećanje raja kao Machiavellijev arsenal psihološke kontrole. U
Alamutu "raj" je metoda, a ne cilj. Ljudi su vojnici jer vjeruju u fikciju, privid koji je Ibn Saba stvorio da im zarobi um.
Anarhizam i revolucionarna tradicija također se mogu povezati - Proudhon, Bakunjin, Kropotkin i kasniji revolucionari često su priželjkivali destrukciju postojećega poretka kao nužan korak u borbi za novu slobodu. Hasanov eksperiment u
Alamutu mogao se u međuratnom kontekstu čitati kao alegorija za revolucionarne metode (ciljana obmana, mit, propaganda i žrtva za "viši cilj"). Bartol, koji je živio u doba fašizma, komunizma i nacionalnih pokreta, morao je osjećati paralele između srednjovjekovnog sektaškog laboratorija moći i modernih ideologija.
Ima tu svega, zapravo. Nietzsche i nihilizam najizravniji su utjecaj. Bartolovo "Ništa nije istinito, sve je dopušteno" rezonira kao sažetak volje za moć, ali i nihilizma u kojemu je svijet bez metafizičkog uporišta prepušten čistoj igri sile i manipulacije. U romanu se vidi kako Hasan ibn Saba postavlja relativizaciju svake istine kao oružje, a to je ničeanski princip. No i Freudova ili Jungova istraživanja svijesti i podsvijesti, mitologije, simbola... igraju važnu ulogu zato što je riječ o nevidljivim silama koje pokreću pojedinca odnosno masu.
Dalo bi se to raspisati, ovo je tek pregled.
