Grad bez reklama

[Pastir]

Zamislite da sutra nestanu svi jumbo plakati, billboardi i svjetleći paneli iz naših gradova. Nema natpisa iznad trgovina, nema „akcija“ i „popusta“ na svakom uglu – samo čisti zidovi, drveće i prozori. Bi li nam grad izgledao mirnije i ljepše ili bi nam djelovao prazan i bez orijentira? Navikli smo da nam pogled zapinje na slikama i sloganima — što bi se dogodilo kad bi nam ulice bile „gole“? Bismo li počeli više gledati jedni druge, ili bismo jednostavno zamijenili jednu vrstu buke drugom?

[Stitch]

Reklame uopće ne primjećujem, barem ne svjesno. Vidim ih ako tražim štogod, ciljano - ali inače sam indiferentan.

[drug mile]

Priroda je sama po sebi ispunjena "reklamama", npr. cvijeće je reklama kojom određena biljka privlači insekte. Pa onda cvrkut ptica, mirisi, paunov rep... Mnoge stvari u prirodi su tu radi reklame. A gradovi su općenito izrazito neprirodna, neugodna mjesta. Ja kad dođem u grad, prvo mi zasmetaju ljudi. Većina "fura" neku svoju reklamu. Nepotrebno kratke suknje i visoke štikle, naočale bez dioptrije, nove traperice koje izgledaju kao da su te u njima konji vukli, kravate... Ništa tu nije radi osnovne funkcije, sve je neka reklama. Pa onda reklama na ulazu u trgovinu - meni ne bode oči uopće. Dok ja dođem do te trgovine, već sam oslijepio od svih ostalih reklama.

[Pastir]

Zanimljivo je kako reklame postaju neka vrsta „pozadinske buke“ grada. Mislimo da ih ne primjećujemo, ali urbanisti i psiholozi tvrde suprotno: one nam oblikuju doživljaj prostora, čak i kad ih ignoriramo. Grad bez reklama vjerojatno bi djelovao prostranije, ali možda i pomalo sterilno, kao „render“ arhitekta bez ljudi.

U Tokiju ili New Yorku, reklame su postale dio identiteta grada, kao da bez njih nešto nedostaje. Ali u manjim europskim gradovima, kad se skinu, odjednom vidiš fasade, krovove i prozore — i shvatiš da uopće ne znaš kako grad izgleda jer si navikao gledati plakate, a ne zidove.

Možda pravo pitanje nije „bismo li ih primijetili?“, nego bismo li uopće znali živjeti bez stalnih signala koji nam govore gdje da idemo, što da kupimo, što da radimo. Bi li nas to natjeralo da sami istražujemo grad, umjesto da ga čitamo kao reklamni pano?

[Stitch]

Zanimljivo je kako reklame postaju neka vrsta „pozadinske buke“ grada. Mislimo da ih ne primjećujemo, ali urbanisti i psiholozi tvrde suprotno: one nam oblikuju doživljaj prostora, čak i kad ih ignoriramo. Grad bez reklama vjerojatno bi djelovao prostranije, ali možda i pomalo sterilno, kao „render“ arhitekta bez ljudi.

Ima tu još nešto - budući da su naši mozgovi kompulzivni strojevi koji automatski, sasvim nesvjesno, interpretiraju simbole, pitanje je koliko reklame utječu na naše ponašanje. Ne "utječu li?", jer to je nesumnjivo, nego baš u kojoj mjeri. Nema čovjeka koji će proći pokraj izloga a da ne pročita reklamu - čak i ako to uopće ne želi. Evolucijski smo uvjetovani da takvo što činimo ne razmišljajući - zato u oblacima prepoznajemo "slonove" i "avione", zato na banalnim predmetima "vidimo" Isusa Krista ili Djevicu Mariju. Svaka informacija koju primimo bit će strukturirana i obrađena tako da šifrirano postaje dešifrirano, a nepoznato - poznato. Tu nema pomoći - takvi smo, jednostavno. A reklame iskorištavaju naše najjače oružje, intelekt, da se perfidno probiju kroza sve obrane. To su suptilne, subliminalne poruke koje razum ne registrira svjesno, ali koje ostaju zabilježene u našem umu. I na tome se zasniva većina marketinga.

[Pastir]

Zanimljivo mi je kako oba gledišta drže vodu — i moja „makro“ slika grada i ovo podsjećanje na našu nesvjesnu percepciju. Neuroznanost zapravo potvrđuje da reklame utječu na nas čak i kad mislimo da smo ravnodušni. Naš mozak ne može ne čitati znakove — evolucijski smo programirani da tražimo smisao u simbolima i obrascima. Marketing to koristi na stotinu suptilnih načina. Npr. u trgovinama se namjerno puštaju mirisi (svježe pečenog kruha ili vanilije), jer ti podražaji automatski bude osjećaj doma i povećavaju kupovinu. Boje također rade svoj posao — crvena potiče impulzivne odluke (zato su sniženja često u crvenom), dok plava ulijeva povjerenje i mirnoću (pa je omiljena kod banaka i IT firmi).

Grad bez reklama možda bi bio vizualno mirniji, ali bi nam djelovao i pomalo „prazno“, jer nesvjesno koristimo te znakove kao orijentire. Pokušajte se prisjetiti koliko puta ste nekome rekli: „Vidimo se kod one velike reklame za kavu!“ — a niste ni registrirali da ste je pogledali. Drugim riječima, reklame nisu samo buka; one nas neprestano „programiraju“, često puno dublje nego što želimo priznati.

[Stitch]

Dobro, mi u Zagrebu sastajemo se "pod repom".

Aludiram dakako na kip na Jelačić-placu, ali razumijem argumente koje iznosiš. Štoviše, mogao bih proširiti sliku kockarnicama (u Las Vegasu i drugdje) - i tamo zvukovi dobitaka na automatima potiču posjetitelje da nastave gubiti novac, a ugodni mirisi podsjećaju ih na sasvim drukčije ambijente.

[Pastir]

To je dobar primjer, ali treba možda navesti i nedostatak prirodnog svjetla, satova, radnog vremena... Posjetitelji se ne mogu orijentirati, ne prate izmjenu dana i noći, nisu svjesni koliko su vremena proveli za ruletom ili kartaškim stolom.

Kazina se služe opakim taktikama da ljude dovedu do bankrota — financijskog i emocionalnog.