Nostalgija kao političko oružje

[Pastir]

Političari često zazivaju „povratak starim vrijednostima“ — ali o kojoj prošlosti zapravo govore? O onoj stvarnoj, sa svim njenim problemima, ili o idealiziranoj verziji koju je lako prodati biračima? Ako nostalgija može oblikovati političke odluke, koliko smo spremni kritički preispitati slike prošlosti koje nam se serviraju?

[Šabović Adis]

Mišljenja sam da povratka na staro - nema. Msm, dokle postoji vrijeme kakvo sad poznajemo/definišemo ono će neumoljivo teći u samo jednom smjeru.
Zagovaratelje povratka na bilo šta u bilo kojem smislu smatram krimosima, zaostalim u razvoju, anahronistima i retrogradistima. Ponekad i kontrarevolucionarima.

Slike prošlosti bi nam trebale biti ugravirane u svijest kroz školstvo. Da, govorim o istorijskim činjenicama, a istoriju smatram granom nauke koja se odnosi na ljudski rod. Cio ljudski rod, jel! S pojavom nacionalnih istorija stvar se komplikuje, bespotrebno, rekao bih, no to je valjda potrebno onima koji niti shvataju ljudski rod u cjelini niti istoriju kao takvu. Za parcijaliste. Je li parcijalisti a thing? Sad jeste!
Bajdvej, (i) istoriju treba denacifikovati osim što je treba de-još ponešto...

[Stitch]

Čini mi se da su nostalgiji više skloni desničari nego ljevičari. Oni zagovaraju povratak tradicionalnim vrijednostima i glorificiraju prošlost - koja je dakako više mitska nego stvarna. Realnost se rijetko sreće u tim herojskim epopejama, a još je rjeđa okrenutost budućnosti i konkretnim planovima.

[Pastir]

Mislim da nostalgija nije samo „desničarska“ stvar — samo se drugačije manifestira. Ljevica često ima vlastite mitske slike prošlosti, recimo o „zlatnim vremenima radničke solidarnosti“, dok desnica priziva „stare moralne vrijednosti“ ili „uređeno društvo“. U oba slučaja, prošlost se filtrira: ono neugodno brišemo, a ono što odgovara mitu pojačavamo. Pritom političari vješto koriste taj emocionalni refleks. Kad kažu „vratimo se starom“, zapravo ne misle na stvarnu prošlost — nitko ne predlaže povratak kugi, gladi ili poljskim zahodima — nego na osjećaj sigurnosti koji povezujemo s djetinjstvom ili jednostavnijim vremenima. To je marketinški trik: ne nude povijest, nego emociju.

Možda je pravo pitanje kako se oduprijeti toj trgovini osjećajima. Treba li učiti povijest hladnije, kao znanost bez mitova, ili je ljudska priroda takva da uvijek trebamo priče, pa makar bile uljepšane? I koliko nas te priče koštaju kad se prema njima kroje zakoni i politika?

[Stitch]

Možda je pravo pitanje kako se oduprijeti toj trgovini osjećajima. Treba li učiti povijest hladnije, kao znanost bez mitova, ili je ljudska priroda takva da uvijek trebamo priče, pa makar bile uljepšane?

Kao netko tko se amaterski bavi poviješću mogu tek konstatirati da historiografija nikad ne može biti (dokraja) istinita, što nije osobita novost. Mi prošlost stalno rekonstruiramo, preslagujemo i uređujemo prema potrebama sadašnjosti, bilo kulturno bilo ideološki. Udžbenici to rade gotovo nesvjesno: neke epizode dobivaju po desetak stranica, neke samo fusnotu. Zašto? Zato što želimo stvoriti priču (diskurz, narativ), a ne samo kroniku događaja.

Mitologija prošlosti tako ulazi i u obrazovanje. U raznim europskim zemljama istu bitku možeš opisati (i u školama učiti) kao "veličanstvenu pobjedu", "tragičnu žrtvu" ili "besmislenu klaonicu". A bila je sve to istodobno. Dakle, ni škola ne štiti od političke nostalgije - često je čak proizvodi.

[Šabović Adis]

Mislim da je problem nastao onog momenta kad je mozak utripovao da je organizam a ne organ. Vitalni organ ali ipak samo organ. Za njim srce, pa bubrezi itd. itd.
"Radnička solidarnost"? Da! "Moralne vrijednosti"? Naravno da da! "Uređeno društvo"? Apsolutno! To nisu uzajamno isključujuće stvari, ne radi se o dihotomiji. Potrebna je jedna puno veća stvar koja obuhvata i solidarnost i moral i uređeno društvo, a kojoj treba težiti. Treba zapucati na najviše, dići nišan na 90°, na ono koje će nakon pogotka za posljedicu imati i moral i solidarnost i sve ostalo. Jebo stajaćicu i brlog, jebo međeda, ribu i ovcu bez faune kao takve. Plus flora i sve ostalo. Treba "organizam" u najpotpunijem i najcjelovitijem mogućem smislu.
Mešetarenje unutrašnjim organima na crnom tržištu i virtue signalling je meh...

[Stitch]

Treba zapucati na najviše, dići nišan na 90°, na ono koje će nakon pogotka za posljedicu imati i moral i solidarnost i sve ostalo.

Promisli to malo bolje. Ako zapucaš okomito uvis, velika je vjerojatnost da ćeš sam sebe pogoditi u glavu.

[Šabović Adis]

Promisli to malo bolje. Ako zapucaš okomito uvis, velika je vjerojatnost da ćeš sam sebe pogoditi u glavu.

To samo ako ne savladaš Prvu kosmičku brzinu.