Skužajte što se kasno javljam, imao sam nekih OPP (ko razume shvatiće).
Pastir wrote: ↑02 Aug 2025, 00:22
Zapravo — jako dobro objašnjenje! Odličan balans šale i ozbiljnosti — i vrlo edukativan post za nekog tko nema pojma što se sve mora napraviti sa zvukom da bi nešto zvučalo „normalno“ na TV-u. Hvala ti.
Imam još pitanja. Kakva je razlika u radu sad i recimo u vrijeme „Lud, zbunjen, normalan“? Ekipa, tempo, tehnologija?
Na setu?
To ne znam. Na LZN sam radio samo obradu zvuka, snimanjima nisam prisustvovao. Tehnologija je uglavnom ista, s tim da se danas sve češće snima u
32 bit float formatu.
Slika uglavnom u 4K umjesto tadašnjih 2K, ali to je ujedno sve...
Koji ti je bio najluđi trenutak na setu? Neki propust, zbrka, nešto da je išlo u eter, a nije smjelo?
Na snimanju
Mon Papa, Enver i ja se uzveremo na krov ove cvjećare:
Krov je od stakla, a Enver, sav u lancima (ako klikneš na naslovnu sliku na koju te vodi link gore, koji te odvede na IMDB, vidjećeš o čemu se radi) juriša na vjetrenjaču. Drveni mač mu u rukama. U jednom momentu krov od stakla puca, Enver propadne kroz rupu, pada u cvjećaru među goste, polomi par rebra, par pršljenova, lobanja mu naprsne, izljev krvi u mozak...Dok je on u nesvjesti, ovi likovi u cvjećari sa sve gazdom umjesto Hitne zovu Policiju. Valjda misle da smo provalnici. Gazda nam je prethodno dao dopuštenje da snimamo na krovu, valjda nas u šoku nije prepoznao. Po podu krv, Enver u nesvijesti, cika i vriska gostiju, Policija hoće da me hapsi, ja se tučem s Policijom...joj kako ruke zavrću, to nisu istine.

Na kraju se junački izljubimo i izgrlimo, kao najrođeniji. Uto stiže i Hitna, deportujemo Envera na KCUS gdje ga tajno liječi jedan od doktora, bez znanja generalne direktorice za koju ste vjerovatno već čuli (šifra: Kurjak i diplome) kojoj se opasno zamjerio. Snimanje nastavljamo otprilike godinu kasnije, kad Enver odbaci štake skine korzet. Od filma, naravno, ne bude ništa jer se nema para ni za premijeru ni za distribuciju. Cirkus, da.
Kako si uopće završio u tom poslu?
Fuck me if I know.
Imaš li školu za to ili si učio usput?
Usput. U školi sam stekao osnove (fizika) za dalje, a to
dalje je svaki
white paper do kojeg sam mogao doći, dosta od Dr. Floyd E. Toole, Nyquist–Shannon teoremu, Bob Katz, Bob Ludwig, stotine i stotine PDFova na temu snimanje i obrada, Dolbyjeve i JBLove kino-standarde itd. itd. Sve to prije nego što sam se usudio da pritisnem "REC" na snimaču.
Ponekad vodim žustre rasprave s profesorom psihoakustike koji nam je uvijek na probnoj projekciji. One će ti meni "ma tis duduk", a onda mi u istoj rečenici udijeli najveći mogući kompliment - "ovo je sve IT ton", ne shvatajući da je sav ton osim dijaloga zapravo sintetizovan.
Radiš li i za strane produkcije, ili si više u regiji?
Ovo što sad radim je za Hype Production, a to je sad inostranstvo.
Stitch wrote: ↑02 Aug 2025, 01:46
Mene zanima i druženje s glumicama (to osobito!), glumcima, kolegicama i kolegama.
Je li to ono: projekt - pa kud koji, mili moji? Ili se povežete, ostanete u kontaktu? Znam da to nije klasičan posao, nećete zajedno biti godinama, gledati se po osam sati svaki dan - ali ljudi su ljudi, téže smislenim odnosima.
Ljudi jesu ljudi, da, ali filmadžije su ipak filmadžije.

Za tili čas se sve zna pretvoriti u Farmu gdje na površinu isplivaju sve nesigurnosti, sve uobraženosti, sve podlosti, svo ono što te natjera da zastaneš i zapitaš se
jebote, zar smo se za ovo borili.
Enver i ja se znamo od 2007, gdje sam igrom slučaja radio muziku za film
Ritam Života. On je dobro najebao na tom projektu pa se distancirao od zvaničnih filmadžija zbog
vidi ono gore. Preuzeo je na sebe sve troškove produkcije (partner se izmaknuo i ostavio ga na cjedilu) čisto da bi ispoštovao ekipu i sačuvao obraz. On i ja smo nekako kliknuli tada, a otad baš blisko sarađujemo. Valjda mu se dopada način rada i odnos koji imamo - ja se njemu ne petljam u scenario i režiju a on meni ne soli pamet kako montirati i obraditi sliku i zvuk, udariti muziku i efekte gdje treba ter masterizovati DCP. Aktivno se sklanjajući jedan drugom s puta i uspijemo tako završiti film. Jedan od naših uradaka služi kao terapija na Kraljevskoj Psihijatriji u Švedskoj.

Ja se s glumcima (i glumicama) ne bakćem uopšte, a Enver je pravo fin s njima. Ja mu predlažem
Tarkovski metod a on me ne sluša. Dokle će izdržati tako - ne znam.
