O pčelarstvu

[Pastir]

Ovo je dobra stranica: https://svebas.com/category/pcelarstvo/

Mislim da bi dobra knjiga za početnike trebala objasniti neke osnove o pčeli (rase, karakteristike, njihovu prirodu...), pa onda načine pčelarenja, pčelarsku opremu uključujući i košnice, pa onda voditi pčelara korak po korak od nabavke prvih društava, njege pčela do razvoja pčelinjaka i dobivanja osnovnih proizvoda. Ja takvu knjigu nisam još primjetio.

Hvala ti, proučit ću to jer me pčelarstvo neobično privlači — što ne znači da ću se baviti proizvodnjom meda. Malo sam s tim zakasnio. No ne vidim razloga da ne čitam.

[drug mile]

Razumijem te, pčele se mogu držati i bez proizvodnje meda, npr. radi proučavanja njihovog života (ostakljena košnica negdje u stanu), radi oprašivanja biljaka i sl. I generalno, baš su zanimljiva bića.

Ove godine mi je svo voće bolje rodilo nego prijašnjih. Ne znam je li samo do pčela, ali vjerujem da ima značajan utjecaj.

A biti će i meda

[drug mile]

Punjenje prve staklenke meda...



Točenje meda u staklenke donosi posebno zadovoljstvo. Jedno od najugodnijih poslova koji se tiču proizvodnje hrane. Sjediš pored slavine, med pomalo teče i pravi neobične oblike dok pada u staklenku.



Izvrcali smo oko 10 kila po košnici. Meni je to baš super rezultat

[Stitch]

Lijepo izgleda, Mile. Kako vrcaš med? Staviš saće u centrifugu?

[drug mile]

Da, ručna vrcaljka na principu centrifuge. Med je većinom poklopljen, bijeli voštani sloj na slici okvira. Vilicom se podižu ti poklopci da se otvori saće, sa obje strane. U moju vrcaljku se stavljaju po tri okvira. Lagano se zavrti sa jedne strane da med krene curiti. Okrenu se okviri, pa se zavrti lagano. Onda se zavrti punom brzinom, opet okrene, pa punom brzinom. To iz razloga da pod utjecajem centrifuge ne pukne saće.

Tako izvrcani med ima dosta nečistoća, većinom komadići voska. Na izlazu iz vrcaljke se cijedi u veću posudu kroz dvostruko sito. Ovo traje dosta dugo jer kroz sito mora pomalo ići, mi smo ostavili od večeri do jutra da se procijedi. I onda čisti med iz te veće posude ide u staklenke.

[Stitch]

Znam da se okviri većinom stavljaju u (automatske ili ručne) vrcaljke u kojima pomoću centrifugalne sile med izlazi iz saća, ali negdje sam pročitao da to nije jedina metoda. Pretpostavljam zato da postoje starinski načini ekstrakcije (postoji li termin berba meda ili štogod slično?), ali ne znam mnogo o tome.

Reci mi kako natjeraš pčele da se maknu. Služiš li se njima odbojnim kemikalijama ili takvo što izbjegavaš?

[drug mile]

Na onim mojim slikama vide se okvir sa pravilno izgrađenim saćem, te divlje saće koje su pčele same izgradile u praznom prostoru. Ovo divlje saće je naravno za pčelu mnogo bolje. Gradi ga tamo gdje joj odgovara, na način kako joj odgovara. Ali takvo saće se ne može staviti u vrcaljku, suviše je nestabilno.

Postoje starinske preše za takvo saće, a netko i danas koristi ili gradi takve preše. Saće treba dobro pritisnuti da iz njega krene curiti med, i tu je obično i neka mrežica koja zadržava vosak a propušta med. Nedostatak takve metode je što se uništi izgrađeno saće.

Suvremene metode sa okvirima su dobre utoliko što se ne razbija saće, već se samo otklapa. Iscijedi se med i isti dan se saće vraća pčelama. One ga odmah nastavljaju puniti medom. Nije to dobro samo radi višestrukog vrcanja meda nego i sigurnosti kolonije. Pčela nije evoluirala na način da joj netko neprestano ruši saće, ona ga može izgraditi samo početkom godine. Kasnije nema više pčela specijaliziranih za gradnju saća. Ako im usred ljeta srušimo saće, one nisu spremne na to. Ali ako im "samo" uzmemo višak meda, na to su spremne. Med i jest tu da se troši kada zatreba. Da se dogodi mjesec dana kiše, ionako bi pčele same pojele med, pa onda krenule sakupljati novi.

Ono divlje saće na vrhu košnice sam ipak morao srušiti da dođem do okvira. Pa kad sam ga srušio, ono je krcato medom. Komade sam sakupio u zdjelu, donio kući. Rukom zgnječio komad po komad i ostavio na cjedilu. Tijekom 1-2 sata sve se ocijedilo kroz sito, to nam je zapravo baš-baš prvi naš med koji smo probali.

Pčele je lako otjerati sa saća. Općenito se koristi dimilica za rastjerivanje pčela. Radi se o prirodnom dimu, zapali se suha gljiva "guba" koja raste na stablima. Pčele kad osjete dim, misle da je požar u šumi. Povuku se u dubinu košnice, čuvaju leglo i maticu. Prvi korak kod otvaranja košnice je obično dimljenje kroz otvore. Kada se okvir diže iz košnice, opet se po potrebi puhne malo dima. Pčele intenzivno koriste feromone za komunikaciju. Kad bi makar jedna pčela otvaranje košnice doživjela kao napad, taj stres bi prenijela na ostale pčele. Ako bi pčela ubola nekoga, ona umire, ali to osjete i druge pčele, spremaju se za napad. Dim uspješno maskira takve signale, recimo da malo omami pčele.

Kada se okvir digne, na njemu i dalje bude dosta pčele. To se jednostavno otrese. Pčele se ne drže baš čvrsto, protresanjem padaju u dubinu košnice. I na kraju, imamo metlicu. Par pčela koje se i dalje drže za saće, pometu se. Treba više puta proći po saću sa obje strane i odmah ubaciti okvir u neku posudu sa poklopcem. Ja koristim jedan od neiskorištenih nastavaka kao posudu za prenošenje punih okvira do kuće.

[Pastir]

Informativni tekstovi. Tema je zahvaljujući tebi dobila novu, ozbiljniju dimenziju.

[drug mile]

Hehe, hvala. Inače nisam baš neki duhovit tip. Ne kužim se u zafrkanciju. Vidim da je prijašnjih godina ovdje bilo baš dosta zabavno, i zanimljivo mi je čitati te ležerne komentare, ali ne znam ih pisati

[Pastir]

Zafrkancija je dobra i poželjna, ali tema o pčelarstvu trebala bi i širiti znanje. Zato su tvoji tekstovi kontrapunkt humoru — a ponekad i cijela skladba građena na iskustvu i razumijevanju tih dragocjenih kukaca.

[Stitch]

Mile, to što si nazvao zajednicom (i što košta sto eura) zapravo je roj koji se prirodno odvojio? Ili se to može selektirati - uzmeš recimo maticu, određeni broj radnika itd. pa dio pčela umjetno preseliš?

Koliko znam, pčele uvijek slijede maticu. Gledao sam eksperimente, pa i slučajne pogreške - npr. matica ostane zarobljena u autu nakon preseljenja pa pčele kilometrima lete za vozilom.

[drug mile]

Roj je skupina pčela bez doma, nešto kao migranti. Roj traži mjesto gdje će se nastaniti. Kad se negdje usele, onda više nisu roj nego zajednica. U roju, maticu slijede samo stare pčele koje podržavaju staru vlast. Nakon što roj odleti, u košnici ostaju mlade pčele koje njeguju leglo, a znaju si napraviti novu maticu. Ovo je zapravo fascinantna pojava koju treba bolje objasniti.

Matica je biološki potpuno različita od klasičnih pčela radilica. Veća je (skoro dvostruko), ima sposobnost da se pari sa trutovima (obične pčele to ne mogu), i kada je oplođena, onda nese oplođena jaja. Iz oplođenih jaja se rađaju pčele radilice. Pčela radilica također može snesti jaje, ali se iz neoplođenih jaja rađaju isključivo trutovi, dakle muški pripadnici populacije. Tipično, matica nese i trutovska i radilička jaja (sama bira koje jaje će snesti), ali silom prilika, obična pčela može uskočiti pa "roditi" truta, tzv. lažna matica.

U pčelinjoj zajednici matica je samo jedna, i ona svim silama nastoji ostati jedina. Ipak, u proljeće, pčelama se probudi nagon za smjenom matice. Ili nagon za rojenjem. U oba slučaja, zajednica ostaje bez matice. Pčele se za to unaprijed pripremaju tako što izvače matičnjake. One to rade gotovo potajno, kao neko kovanje zavjere protiv stare matice. Kada matica snese najobičnije jaje u neku ćeliju, pčele krenu proširivati ćeliju kako bi bila dovoljno velika za novu maticu. Kada se izlegne ličinka, pčele ju hrane isključivo matičnom mliječi kako bi se ona razvila u maticu. Znači, ključ promjene je u hrani. Samo mlade pčele (5 do 15 dana starosti) mogu proizvoditi matičnu mliječ tj. "dojiti" potomstvo, znači da je smjena matice isključivo igra mlađe generacije. Kada stara matica osjeti da se nešto događa, ona bi i pokušala spriječiti razvoj matice, ali joj sada mlade pčele ne dozvoljavaju da priđe, napadaju je.

Matica nema izbora nego da napusti koloniju, ako želi ostati živa. A ima veliku podršku među starijom generacijom. Matica se u košnici ne hrani sama, hrane ju pčele radilice. Ali sada, kada znaju da je put pred njima, one prestaju hraniti maticu kako bi ona "smršavila", kako bi bila u stanju letjeti. Baš pred rođenje nove matice, stara matica jednostavno izleti na obližnje stablo, ili gdje već nađe privremeno utočište. To je trenutak kada stare pčele slijede staru maticu, svi zajedno napuštaju zajednicu u velikom broju (preko 10,000 pčela). Tada izviđačice krenu tražiti odgovarajuće lokacije za novi smještaj. Od tada pa do preseljenja, matica slijedi roj, a ne obrnuto. Eventualno, ako bi matica ostala zarobljena u autu, pčele bi ju slijedile, jer ne može ona njih.

Jedno vrijeme stara zajednica je bez matice. Obično u to vrijeme postoji više matičnjaka, pčele ne riskiraju samo sa jednim. Rađa se nova matica i ona krene napadati ostale matice ili rušiti neizlegnute matičnjake, želi biti jedina. Kada to riješi (ostane jedina), odlazi na let u kojem se pari sa više trutova. Postoje mjesta okupljališta trutova, nešto što bi u ljudskom društvu bili nekakvi noćni klubovi i sl. Matica zna pronaći takva mjesta gdje nalazi tisuće trutova iz raznih kolonija, dakle ne pari se sa svojim sustanarima. Tijekom "svadbenog leta" pari se sa njih 12 do 20, a nekad i više puta leti ako joj je potrebno. Prilikom parenja trut umire jer njegov spolni organ ostaje u matici. Tako matica osigura dovoljno sjemena za narednih 3-5 godina i stotine tisuća jajašaca. Vraća se u koloniju gdje kreće nesti jaja, do sljedeće godine kada ona možda bude na redu da se smijeni.

Ova pojava savršeno funkcionira u prirodi jer se pčele tako vrlo učinkovito umnažaju i sele tamo gdje su najbolji uvjeti za život. Ali, čovjek mora i to kontrolirati. Kada bi dozvolili nekontrolirano rojenje, uvijek bi nam najproduktivnije pčele odletjele tko zna gdje. Zato pčelari raznim tehnikama spriječavaju rojenje. Jedna od tehnika je rušenje matičnjaka. Treba redovito pregledavati košnice i kada se primjeti matičnjak, onda ga se sruši. Tako se nikad neće pojaviti nova matica, pa ni stara neće odletjeti.

Kontrolirano dijeljenje kolonije funkcionira ovako. Kada se primjete matičnjaci, umjesto da se ruše, oni se premjeste u staru košnicu. U istu košnicu se ubaci i nešto legla, tj. jaja iz kojih će se roditi obične pčele, zatim malo meda, perge. I unutra se natresu (poželjno) mlade pčele. Stare pčele se ne mogu seliti, one se znaju vratiti kući. Ali mlade pčele, one su se tek izlegle i nikad još nisu napuštale košnicu. Prvih dana samo čiste i brinu se o podmlatku. Pa kad preselimo leglo i mlade pčele, one nastavljaju brinuti o leglu kao da ništa nije bilo. To je ta zajednica koju se može kupiti. Znači potpuno funkcionalno društvo sa mladim pčelama, leglom, maticom koja se treba izleći, medom, pergom. Ta "kutija" se onda jednostavno transportira gdje treba, jer pčele unutra i ne znaju gdje su. Tek kad prvi put izlete iz košnice, malo razgledaju okoliš, upamte gdje im je dom i nakon toga će se uvijek vraćati na to mjesto.

Vjerojatno bi moglo i drugačije, zarobiti staru maticu, učvrstiti je na novu lokaciju i tako natjerati stare pčele da se usele k njoj. Ali, lakše i sigurnije je sa mladim pčelama i novom maticom.

Eh, desi se da se nova matica ne oplodi dovoljno dobro, npr. loše vrijeme tijekom svadbenog leta. Ona se vraća u koloniju i nese neoplođena jaja iz kojih se rađaju samo trutovi. Nazivaju je "matica trutuša". Meni jedno od najružnijih izraza koje sam sreo u pčelarstvu. Zanimljivo je kako priroda održava potrebnu populaciju trutova. Ako ih je premalo, matica nije oplođena, pa rađa trutove koji će oploditi novu maticu.

[Stitch]

Fascinantno.

[Pastir]

Kako pčelice? Ima li novosti? Priželjkujem još tekstova.

[drug mile]

Pčelice su naravno i dalje vrlo aktivne. Toplo je, cvijeća ima posvuda, mogu one još mnogo meda sakupiti do zime. Sada do izražaja dolaze vještine i/ili poštenje samog pčelara. U ovo vrijeme, krene se jako razvijati varoa, nametnik na pčeli. Ako se varoa ne kontrolira, može dovesti do propasti kolonije i cijelog pčelinjaka.

Idealno bi bilo sada pčele tretirati protiv tog nametnika. Postoje biološki i kemijski preparati, ali što god se odabere, završiti će u medu. Najpoštenije bi bilo završiti sa vrcanjem, tretirati pčele i zaboraviti na bilo kakvo dodatno vrcanje (čak i ako bi bile pune košnice). Pčele bi tako zdrave ušle u zimu, sa velikim zalihama hrane. Proljeće bi dočekale prilično snažne i brojne, bilo bi mnogo meda naredne godine.

Moglo bi se malo i riskirati. Ne tretirati pčele do sredine 8. mjeseca, uz nadu da će u mjesec dana ipak donijeti nešto meda za pčelara. Izvrcati, pa onda tretirati. Pratiti tijekom jeseni koliko imaju hrane, eventualno dohranjivati šećernim sirupom. Rafinirani šećer je inače ok za ishranu pčela zimi, manje im škodi nego neke teške vrste meda, samo zvuči loše i okrutno što se pčelama uzima med, a daje šećer.

Ipak, pčelari koji nemaju obraza i na med gledaju samo kao izvor profita, cijele godine tretiraju pčele i vrcaju. Slično kao i komercijalni uzgoj povrća. Pošpricaju otrov protiv varoe preko pčela i saća sa medom. Otrov naravno završi i u medu. Pčele to zatvore, mjesec dana kasnije pčelar vrca med i prodaje. Kaže, ima super zdrave pčele, u zdravom okolišu, med pravi domaći. Pa ljudi onda to uzimaju na žlicu u zdravstvene svrhe, a u medu više otrova nego na jabukama iz Konzuma.

Laici općenito ne kuže što sve može biti u medu, a da se on i dalje zove med. Misle, postoji samo pravi domaći med, i lažni kineski. Pa misle da će na neki "kućni" način detektirati radi li se o kvalitetnom medu ili prijevari. Mislim da je čak i u labaratoriju vrlo teško prepoznati lažirani med. Bilo je smjesa koje su po sastavu i karakteristikama identične medu, jedino što u smjesi nije bilo peluda. Tako su znali da nije pčela proizvela taj med, pa su ga označili lažnim. Onda su kinezi (ili tko već) krenuli umješavati pelud u te smjese, bilo je mnogo teže utvrditi da med nije pravi. Ali sad kontroliraju i o kojem peludu se radi, je li moguće da se određena vrsta peluda nađe u medu sa određenog prostora, vrcanom u određeno vrijeme... Pa ovo sada nalikuje detektivskom nadmudrivanju, i vjerujem da je moguće da najstrože kontrole ipak prođe vrlo vješta krivotvorina. I tako ruši cijenu meda, povjerenje ljudi u med, a vjerojatno i utječe na zdravlje mnogih konzumenata.

I tako se ljudi okrenu lokalnom pčelaru za kojega znaju da ima svoje košnice, i zna da ih drži u polju kadulje, lipovoj šumi... A što neki pčelari rade, oni odu pa kupe tone meda sa poljoprivrednih polja. Gledao sam po slavoniji i vojvodini, u poljima suncokreta svakih kilometar-dva kamion sa košnicama. Suncokret i uljana repica daju izuzetno mnogo meda u vrijeme cvatnje, ali to je med izuzetno niske kvalitete. Mislim na ljekovita svojstva meda, ne o medu kao zaslađivaču. Znači, radi se o pravom pčelinjem medu koji se može veoma jeftino nabaviti. I onda onaj u polju kadulje izvrca kaduljin med, pošalje ga na analizu, dobije zlatnu medalju, pa onda taj med pomješa sa suncokretovim. Od jedne tone dobije tri-četiri. Miriši na kadulju, i ima dobar okus, ali ipak je jedna vrsta prijevare.

Onda dolaze na red prihrane pčele. U periodu kada je malo nektara u prirodi ili je loše vrijeme, pčelari hrane svoje pčele sa šećernim sirupom ili pogačama. Pčele to tretiraju isto kao nektar, pohranjuju u saće, zapravo naprave med od rafiniranog šećera. I to mogu napraviti izuzetno brzo, od večeri do jutra pčele jedne košnice popiju 2-3 kile šećernog sirupa. Pa sad vidi mogućnosti zarade, kada pčela cijeli dan skuplja bagrem, lipu, kesten... a navečer doliješ još malo šećera. Umjesto 20 kila meda, dobiješ 50. Ovo vjerojatno ne bi prošlo labaratorijske analize, prepoznalo bi se da ima šećera, ali na nekoj klupici uz cestu, turistima se lako proda svašta.

Sada kad sam skužio što komercijalni pčelari rade, daleko više cijenim ovih svojih par teglica. Ljudi prvo pitaju koliko sam meda dobio. Pa onda, koji je to med. Je li lipa, bagrem, livada? Nije uopće u tome stvar, jer se količinama i deklaracijama bave upravo oni koji svašta miješaju u med.

[Pastir]

Nisam to znao. Mile, ti si enciklopedija — iako o sebi govoriš da si početnik, pun si nevjerojatnih podataka!

Kako da prosječna osoba koja samo kupuje i troši med zna da je pokvareni pčelari varaju ako kažeš da ni kemijska analiza ne može biti precizna?

[Stitch]

Možda bi državni certifikati pomogli. Donese li se zakon o obaveznom laboratorijskom testiranju meda, propolisa i drugih proizvoda, to bi vjerojatno smanjilo lov u mutnom. Jasno da se i to dâ namjestiti, takav smo narod, volimo vrdati, ali većina OPG-ova radi pošteno zato što je riječ o ljudima koji su odrasli na zemlji, koji vole i poštuju prirodu. Zbog šake kukolja ne treba odbacivati vagone žita.

[drug mile]

Kao i sa drugom hranom, jedino sigurno je uzgajati sam. Kako nema teorije da apsolutno svaki član društva ujedno bude i vrtlar i pčelar i ribar... Onda bi bilo dobro da smo u nekim kolektivima koji ovo rješavaju na što lokalnijoj razini. Npr. uvijek uzimati med kod istog čovjeka. Pa ako ti je bilo što sumnjivo, dati ga na analizu. Ako analiza pokaže da ima otrova, šećera, da je miješan sa drugom vrstom meda... Onda unutar kolektiva proširiš glas i od njega više nitko ne kupuje. Kako sam pčelar zna da se to može jednog dana desiti, onda neće niti pokušavati prevariti svoj uski krug kupaca. Radije će naplatiti skuplje kvalitetan proizvod za koji ima sigurne kupce.

A opet, preduvjet za to je neka opća informiranost ljudi. Da znaju kako i med može biti bolji i lošiji, da nije važno samo od kojeg je cvijeća nego i razne druge stvari, i općenito svjesnost o tome da je važno što stavljamo u usta.

[Stitch]

Kolektivi te vrste nisu osobito česti. Ljudi uglavnom idu u trgovačke centre, kupe što im treba i budu zadovoljni što su relativno jednostavno sve riješili.

Pripisujem to modernom načinu života. Nemaš vremena za podrobno istraživanje; jednom ili dvaput tjedno odeš u supermarket, na jednome mjestu nađeš gomilu raznovrsnih proizvoda - koji nisu preskupi, da ne zaboravimo tu sitnicu - i pičiš dalje. Čekaju te posao, obitelj, razne obaveze. Imaš povjerenja u dobavljače ne zato što si blesav - jer nisi - nego stoga što društvo tako funkcionira. Pretpostavljaš da postoji sustav, da živiš u uređenoj državi koja se ne bi igrala sa životima svojih građana. A tako većinom i jest, barem u Europi. Postoje pravila, standardi, inspektori... Tvoja je vjera racionalna.

[drug mile]

Svatko ima svoje razloge. Meni je recimo kći vrlo osjetljiva na nečistoće u hrani. Desi se da joj nateknu zglobovi ili dobije temperaturu od običnog pršuta vrhunske kvalitete, domaći proizvod, na omotu piše sastav samo meso i sol. Isti pršut drugog proizvođača sa istom deklaracijom tamani bez problema. Znači da u onom prvom ipak ima još nešto osim mesa i soli što joj ne odgovara, ali ne u tolikoj količini da se mora navesti u deklaraciji. Propis nisu prekršili, ali je i dalje štetan proizvod za nekoga.

Propisi za med kažu da ga smiješ označiti kao lipu ako ima barem 60% lipe. To znači da do 40% može biti nešto drugo. Nekome možda iz zdravstvenih razloga ne odgovara med uljarica, ali propisi ne zahtjevaju da se precizno deklarira sastav meda. Također, propisi dozvoljavaju da netko bez košnica nabavlja med na veliko, puni ga u staklenke i deklarira kao vlastitu proizvodnju. On ne zna gdje su pčele išle po nektar, može ga eventualno dati na analizu. Analiza pokaže da dominira pelud jedne biljke, puniš u staklenke i lijepiš naljepnicu da je med od te biljke. Većini neće smetati, a oni koji imaju neke vlastite razloge da bolje kontroliraju podrijetlo hrane, vjerojatno moraju skratiti lanac opskrbe. Upoznati uzgajivača ako je moguće.

[Stitch]

Ma slažem se ja s tobom, nije upitno da su ti preporuke dobre jer poznaješ situaciju. No da bi došao do opće razine - tj. informirao pučanstvo o razlici između prirodnog meda (koji se doslovce nikad ne može pokvariti) i onoga u koji je dodan šećer, koji je tretiran kemikalijama itd.; usadio ljudima svijest o zdravoj prehrani; naučio ih prepoznavati kvalitetu i slično - trebaš ili mnogo truda i vremena ili obrazovni sustav koji će to činiti masovno. A dotad kraljevat će supermarketi i industrijska hrana.

[Pastir]

Mile dobro govori. Med je dar neba i truda. Nema tu prečica. Ako ga pčela ne donese i ako ga čovjek ne uzme s poštovanjem, to više nije med, nego samo slatka laž.

Njegova rješenja nisu isključivo tehnička, nego etička i lokalna:
- Poznaj svog pčelara kao što poznaješ mesara, pekara ili zubara. Ne uzimaš med jer je jeftin, nego jer vjeruješ ruci koja ga je izvrcala.
- Kupuj na licu mjesta. Ako možeš, idi do košnice. Vidi gdje stoje, vidi kako čovjek radi. Čak i ako ne znaš ništa o pčelama, osjetit ćeš je li to što vidiš prirodno ili „silovano“.
- Kupuj manje, ali pravo. Ne treba ti deset tegli, nego dvije koje znaš odakle su. Med nije Nutella. Ne mažeš ga svaki dan centimetar debelo.
- Vrijeme nam je saveznik. Onaj tko radi pošteno, radi polako. Ako ti netko nudi med koji je stigao prekjučer iz tko zna koje zemlje, zapitaj se je li to došlo pčelinjim putem ili kamionskim.
- Zajednica umjesto tržišta. Ako si na selu, osnuj malu zadrugu. Ako si u gradu, poveži se s ljudima koji poznaju nekog iz svog kraja. Veze ne moraju biti krvne, ali neka budu stvarne.
- Država neka čuva granice, narod neka čuva povjerenje. Certifikati su nužni, ali ne mogu zamijeniti razgovor, pogled i iskustvo.
- Ne diraj pčelu kemikalijom. Pčele su kao voda — sve pamte. Ako ih truješ da donesu više, vratit ćeš taj otrov u vlastiti želudac. I ne samo svoj.

[Stitch]

- Poznaj svog pčelara kao što poznaješ mesara, pekara ili zubara. Ne uzimaš med jer je jeftin, nego jer vjeruješ ruci koja ga je izvrcala.
- Kupuj na licu mjesta. Ako možeš, idi do košnice. Vidi gdje stoje, vidi kako čovjek radi. Čak i ako ne znaš ništa o pčelama, osjetit ćeš je li to što vidiš prirodno ili „silovano“.
- Kupuj manje, ali pravo. Ne treba ti deset tegli, nego dvije koje znaš odakle su. Med nije Nutella. Ne mažeš ga svaki dan centimetar debelo.
- Vrijeme nam je saveznik. Onaj tko radi pošteno, radi polako. Ako ti netko nudi med koji je stigao prekjučer iz tko zna koje zemlje, zapitaj se je li to došlo pčelinjim putem ili kamionskim.
- Zajednica umjesto tržišta. Ako si na selu, osnuj malu zadrugu. Ako si u gradu, poveži se s ljudima koji poznaju nekog iz svog kraja. Veze ne moraju biti krvne, ali neka budu stvarne.
- Država neka čuva granice, narod neka čuva povjerenje. Certifikati su nužni, ali ne mogu zamijeniti razgovor, pogled i iskustvo.
- Ne diraj pčelu kemikalijom. Pčele su kao voda — sve pamte. Ako ih truješ da donesu više, vratit ćeš taj otrov u vlastiti želudac. I ne samo svoj.

Ti nisi Pastir, ti si Mojsije. Da si napisao još tri, imali bismo Deset mednih zapovijedi!

Mile, zalijepi to negdje na ogradu, poboljšat će ti promet.

[Pastir]

Ti nisi Pastir, ti si Mojsije. Da si napisao još tri, imali bismo Deset mednih zapovijedi!

Pokazao sam kćerki što si napisao. Slatko se nasmijala.

Hvala ti na nježnom humoru — danas je to rijetkost.

[drug mile]

Ti nisi Pastir, ti si Mojsije. Da si napisao još tri, imali bismo Deset mednih zapovijedi!

Mile, zalijepi to negdje na ogradu, poboljšat će ti promet.

Apsolutno, potpisujem!