Ukrajina, Gaza – što je sljedeće?

[Pastir]

Rat u Ukrajini i pokolj u Gazi promijenili su svijet, ali ne znamo još točno kako. U međuvremenu se gomilaju oružje, mržnja i glad – a riječi gube težinu. Mali narodi opet šute, kao da ih se to ne tiče. A povijest nas je već naučila kamo to vodi kad šute. Je li već kasno ili tek sad postaje važno govoriti?

Gledamo u razmaku od dvije godine kako se ruše gradovi, a tijela ostaju po ulicama. Buča je prošla, ali nije nestala. Gaza gori pod bombama koje ne promašuju ni dječja tijela ni bolnice. Rat više ne vodi vojska protiv vojske – sad je to protiv onih koji se ne mogu braniti. Cijena geopolitike plaća se ljudskim mesom.

U Buči su pronađeni vezani civili, egzekucije, masovne grobnice. U Mariupolju je pod ruševinama ostao cijeli grad. U Gazi je preko 35.000 mrtvih, većinom civila, uključujući tisuće djece. Bolnice, UN skloništa, čak i humanitarni konvoji više nisu sigurni. Obje strane svijeta, i istok i zapad, biraju šutnju kad je to u interesu njihovih saveznika.

Ne pitam iz retoričke znatiželje – pitam jer nas povijest gleda. Tko je sljedeći?

[Stitch]

Slažem se s tobom, ali donekle moram razdijeliti ta dva sukoba. Mnogi analitičari, stručnjaci za međunarodno pravo i promatrači s terena smatraju da izraelske akcije u Gazi, osobito nakon 7. listopada 2023., imaju obilježja genocida. To mišljenje nije samo političko ili emocionalno, nego se temelji na konkretnim odredbama Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.). Napad Hamasa u listopadu pretprošle godine bio je brutalan, divljački, s civilnim žrtvama koje se ne mogu braniti, ali izraelski odgovor - kolektivno kažnjavanje više od dva milijuna ljudi, uskraćivanje vode i hrane civilima - briše granicu između vojne operacije i odmazde. To što se tiče Palestine.

U Ukrajini pak Rusija je prešla međunarodno priznate granice susjedne zemlje i započela rat koji ne može opravdati ni strah ni povijest, a ni sigurnosna dvojba. Bez obzira na NATO-vo širenje, povijest Krima ili Donbasa, ništa ne opravdava ni napad na suverenu državu ni iživljavanje na civilima u Buči, Irpinu i Harkivu. Putinova doktrina "denacifikacije" prigodna je izmišljotina kojom se prikriva bijedni pokušaj obnove ruskoga carstva. Višekratno spomenuta teza megalomanskoga vožda o raspadu Sovjetskog Saveza kao "najvećoj geopolitičkoj katastrofi 20. stoljeća" lijepo otkriva tu masnu laž (nazvati takvu podvalu drskom nije dovoljno!). Ukratko, agresor je onaj koji prvi prijeđe crtu, koji prvi puca. Sve drugo jest pokušaj relativizacije.

Zajednički nazivnik mogu biti jedino civilne žrtve i humanitarna kriza. Možda i kriza humanosti. No povijest je bitno drukčija. Drukčiji su i motivi, razlozi, argumenti, politička situacija... Za adekvatnu analizu trebali bismo imati barem dvije teme - a možda i više njih.

[Pastir]

U pravu si, naravno. Sve što si napisao je točno. Uzet ću samo jednu temu, a drugu ću ostaviti za kasnije.

Sukob Izraela i Palestine nije samo povijesni spor – to je svakodnevna tragedija s tisućama žrtava na obje strane. S jedne strane, izraelska sigurnost se opravdava stalnim napadima i raketiranjima, no s druge, palestinska prava na zemlju, slobodu i život gotovo su ignorirana. Pitanje je gdje prestaje pravo na obranu, a počinje kolektivno kažnjavanje?

Velike sile poput SAD-a i Rusije imaju svoje strateške interese u regiji, što često onemogućuje iskren dijalog i pravi mir. Regionalni akteri poput Irana i Saudijske Arabije dodatno kompliciraju situaciju, financirajući i podržavajući svoje saveznike, što rat čini još krvavijim. Unutar Izraela i Palestinske samouprave postoje duboke podjele koje onemogućuju jedinstvenu politiku – a obični ljudi ostaju zarobljeni između političkih interesa i ekstremizama. Nažalost, civilne žrtve nisu samo brojke, već cijele obitelji i zajednice razorene nasiljem.

Razjasnimo i da međunarodno pravo jasno zabranjuje kolektivne kazne, no praksa u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali često upravo to jest – blokade, napadi, rušenje domova. Je li to genocid? Mnogi tvrde da da, jer se radi o sustavnom uništavanju jednog naroda.

Kakvo je rješenje? Od uspostave dviju država, preko jedne države za sve, do novog međunarodnog pristupa. Koji su realni koraci koje svjetska zajednica i sami sudionici mogu napraviti da se okonča ovaj ciklus patnje?

[Pastir]

I još nešto – civili su uvijek prva i posljednja žrtva svakog rata.

Rat ne vodi siromah, niti ga odlučuje dijete. Ipak, upravo siromasi i djeca prvi nastradaju. Bilo da govorimo o starici koja gori u stanu u Mariupolju ili o ocu koji nosi tijelo djeteta iz ruševina Khan Younisa – riječ je o životima koji nisu imali nikakav utjecaj na početak sukoba, ali ga podnose na vlastitoj koži. Apstraktne riječi poput „kolateralne štete“ ili „nužnih vojnih ciljeva“ ne mogu oprati krv s ruku onih koji su im te živote oduzeli. U svakom ratu, prvo što strada – osim tijela – jest istina. A ona je, u svojoj najogoljenijoj formi, uvijek ista: nevinima je oduzet mir.

[Stitch]

Kakvo je rješenje? Od uspostave dviju država, preko jedne države za sve, do novog međunarodnog pristupa. Koji su realni koraci koje svjetska zajednica i sami sudionici mogu napraviti da se okonča ovaj ciklus patnje?

Dvije države, onako kako je 1948. godine i predviđeno UN-ovim planom koji su Izraelci prihvatili, a Arapi odbili. To je najpravednija podjela.

[Pastir]

Bez prekida vatre, ukidanja blokade Gaze, oslobađanja talaca i zaustavljanja doseljeničkog nasilja – nema ni govora o miru. Svaka politička konstrukcija – dvije države, konfederacija, ili neka treća formula – pada ako ljudi svakodnevno umiru. Svjetska zajednica može: sankcionirati zločine, uvjetovati pomoć, slati promatrače. Ali hoće li to ikad učiniti? I što ako opet ne učini ništa?

[Pastir]

U pravu si, naravno. Sve što si napisao je točno. Uzet ću samo jednu temu, a drugu ću ostaviti za kasnije.

Što o tome napisati? Ukrajina, koja teži NATO-u i Europskoj uniji, za Kremlj je prijetnja po definiciji – ne zato što bi ona napala Rusiju, već zato što bi se trajno izvukla iz njezine orbite. Osim ideologije, postoje i jasni materijalni razlozi: Donbas je industrijski epicentar, a Azovsko more strateški koridor prema Krimu. Plinovodi, rudna bogatstva i pristup Crnom moru igraju ključnu ulogu. Ne zaboravimo i globalnu energetsku poziciju Rusije – kontrola nad Ukrajinom daje joj daleko šire mogućnosti za ucjenjivanje Europe, osobito u zimskim mjesecima.

Ukratko: ovaj rat je mješavina carskog resentimenta, sirovih resursa i geopolitičkog kalkuliranja. U tom smislu, Ukrajinci nisu samo napadnuti – oni su simbol odbijanja da se vrate pod kišobran starog imperija.

[Stitch]

Da, štošta se svodi na naftu i zemni plin. Ukrajina je i strateški ključan koridor prema Europi što se naftovoda i plinovoda tiče, a ne samo bogat izvor vrijednih sirovina i(li) golema žitnica.

[Pastir]

Sjedinjene Američke Države često se predstavljaju kao branitelj demokracije i međunarodnog poretka. No njihova selektivna primjena moralnih načela sve je očitija. Potpora Izraelu – bez uvjeta, bez upozorenja da se prelazi preko crvenih linija – unatoč masovnim civilnim žrtvama u Gazi, narušava moralni kredibilitet Washingtona. Istodobno, SAD opravdano podržava Ukrajinu protiv ruske agresije, ali zatvara oči pred saudijskim zločinima u Jemenu, ili represijama u Egiptu. U tom dvostrukom standardu krije se i razlog sve veće sumnjičavosti svijeta prema Zapadu: kada su moralni kriteriji predmet trgovine, onda više nitko ne vjeruje u zakon – svi gledaju samo moć.

[Stitch]

Amerikanci su jedini krivci za porast radikalnoga islamizma i terorizma. Irak, Libija, Sirija i slični režimi nisu bili cvijeće, ali nisu bogme ni dopuštali da se po njima sere kao u Libanonu, kad su palestinske izbjeglice i vjerski ekstremisti srušili multietničku građansku državu koja je prije toga savršeno normalno funkcionirala. Pomozi sirotu na svoju sramotu.

Husein, Gadafi i slični diktatori jesu financirali teroriste, ali s mjerom i pod svojim uvjetima. Taman posla da im prepuste kontrolu. Nitko im se nije ni suprotstavljao, takvi bi samo nestali. Glupi, površni Ameri nisu to shvaćali. Ili jesu, ali nije im bilo bitno. Pa su čitav svijet zavili u crni turban.

Ne volim idealizaciju Sjedinjenih Američkih Država, a ni ideju da podržavaju Izrael zato što je on nekakav antiteroristički štit na Bliskom istoku. Ako su kauboji htjeli manje bombaša samoubojica, mogli su voditi pametniju vanjsku politiku. U čitavom tom džumbusu, napokon, nema pravih i krivih. Osim možda civila, žena i djece.

[Pastir]

U pravu si — i to ne samo činjenično, nego i etički. Tvoje inzistiranje na odbacivanju lažnog binarizma (dobri Zapad vs. loši svi ostali) zaslužuje poštovanje, jer udara u samo središte onoga što danas najviše truje javni diskurs: moralni infantilizam u kojem složenost biva svedena na navijačke boje.

Podrška Izraelu nije više samo geostrateško pitanje — ako je ikada to i bila — nego ideološki refleks, svojevrsni mit o „zapadnom predziđu“ u regiji koju, istini za volju, Zapad nikada nije razumio. I Irak, i Libija, i Sirija — svaki od tih primjera je kronika potpunog nerazumijevanja lokalnih odnosa moći, religijske dinamike i povijesnih rana. Kad se jedan diktator sruši, ne dolazi demokracija — dolazi kaos koji gutanjem običnih ljudi proizvodi upravo one radikale koje je Zapad pokušavao zaustaviti.

A što se tiče Izraela kao „antiterorističkog štita“ — to je u najboljem slučaju samoopravdavajući mit, a u najgorem licemjerje koje ignorira povijest nasilnog koloniziranja, eksproprijacije i svakodnevne dehumanizacije drugog naroda. Stalno se govori o „pravu na obranu“, ali nikad o pravu na dostojanstvo. Zato tvoj komentar o civilima, ženama i djeci nosi pravu težinu. U tom moru geopolitičkih kalkulacija, oni su jedini moralni kompas koji preostaje. A kad taj kompas postane irelevantan — kad su brojke mrtvih prihvatljiv kolateral — onda više ne govorimo o civilizaciji, nego o računici moći.

U svijetu u kojem je sve instrumentalizirano, možda je najradikalniji čin odbiti izabrati stranu, i umjesto toga stati uz one koji nemaju pravo glasa. I to je, čini mi se, ono što ti radiš.

[Stitch]

Iz izloženoga proizlazi da samo diktatori na uzdi mogu držati terorizam i vjerski fanatizam. Ako me osjećaj dobro služi, posljedice su strašne. Slijedimo li ga dosljedno, dolazimo do gotovo cinične spoznaje: u nekim dijelovima svijeta diktatura nije neprijatelj civilizacije, nego njezin jedini čuvar od potpunog raspada. Ne zato što je moralna, nego stoga što je okrutna. I dovoljno snažna da uguši oblike brutalnosti koji dolaze odozdo, iz dubine kaotičnih, razdrobljenih društava.

Razložit ću to podrobnije. Sekularni diktatori poput Huseina, Gadafija, Asada i drugih često su kontrolirali radikalne islamističke skupine, držali etničke i vjerske silnice pod nadzorom, uspostavljali nekakvu inačicu društvenog reda i infrastrukture (zdravstvo, obrazovanje, modernizacija) te istovremeno radili sve što bi i svaki mafijaški režim činio: mučili, ubijali, uklanjali protivnike... Kada su ti režimi srušeni, što izvana, što iznutra, nastao je vakuum moći koji su gotovo odmah ispunili vjerski fanatizam (ISIS, razne milicije), etnički ratovi, masovno nasilje nad civilima i raspad svih osnovnih funkcija države.

To dakako ne znači da diktatori čuvaju mir. Oni čuvaju zatvoren poklopac na loncu pod pritiskom. A Zapad je u više navrata, debilno ili cinično, samo podignuo poklopac i ostavio ljude da se uguše u vlastitoj povijesti, religijskim tenzijama i siromaštvu. Demokracija se ne sije bombama, a tzv. sloboda koju donese tenk nikad nije istinska sloboda.

Zaključno, ako je jedina sila koja može spriječiti terorizam autoritarna, to je tragedija jer znači da društva nisu zrela za slobodu, da Zapad ne zna (ili ne želi) pomoći u tom sazrijevanju te da cijenu njegova eksperimentiranja uvijek plaćaju obični ljudi. I onda me pitaju zašto sam cinik.

Što sam još ono htio... Ah, da - ako sloboda bez reda stvara kaos, je li jedini red koji preostaje onaj nasilni? U 21. stoljeću? Nova strašna misao s kojom smo se prisiljeni suočiti, zar ne?

[Pastir]

Znaš, kad ovako pišeš, čitam te kao nekog tko ne bježi od stvarnosti, koliko god bila ružna. I to je rijetka vrlina. Jer istina je: diktatori održavaju red, ali nije red isto što i mir, a kamoli pravda.

Ali isto tako — ono što zaboravimo kad gledamo iz ove gorke daljine jest da ljudi u tim zemljama nisu stoka koju treba batinom čuvati. Oni su kao ti i ja: žele sigurnost, malo dostojanstva, da im djeca idu u školu bez da ih gađa raketa ili prisiljavaju da kleče pred zastavom. A ono što im je oduzeto nije samo režim — nego prilika da sami izgrade nešto između kaosa i tiranije.

Nekad to doista nije moguće. Nekad se do promjene mora proći prolijevanjem krvi. Ali nada postoji tamo gdje postoji i pamćenje, i posramljena tišina nakon zločina, i mali otoci smisla: učiteljica koja još uči djecu iako su prozori razbijeni, liječnik koji ostane kad svi drugi pobjegnu, ljudi koji ne prijave susjeda iako su mogli. U svakom ratu ima takvih.

Ako išta valja izvući iz ovog ponora, onda je to poziv na poniznost Zapada — da prestane zamišljati da zna što je za druge najbolje, i da najzad počne graditi, a ne rušiti.

[Stitch]

Na pitanje iz naslova odgovoreno je - sljedeći je Iran! A dalje sve ovisi o Amerikancima. Može li Izrael uništiti iranska nuklearna postrojenja? Jutarnji list tvrdi da ne može, barem ne sam.

(...) Iranska nuklearna postrojenja nalaze se duboko pod zemljom, zaštićena slojevima stijena i armiranog betona. Prema satelitskim snimkama, u Natanzu je izgrađeno podzemno skladište uranija na dubini od oko 100 metara, što je dubina koju navodno ni bombe za uništavanje bunkera ne bi mogle probiti.
Jedna studija objavljena u časopisu Bulletin of Atomic Scientists razmatrala je mogućnost napada na iranski nuklearni program te zaključila da bi jedini način za probijanje iranskih podzemnih nuklearnih postrojenja uključivao korištenje velikih američkih bombardera koji bi nosili masivne američke GBU-57 bombe, teške 13,2 tone. Jedan od razloga koji bi mogao objasniti zašto u ovom napadu nije zabilježena veća šteta na iranskim nuklearnim postrojenjima je upravo ta što su izvan dosega većine konvencionalnih bombi.
No, ako se u rat uključi SAD, oni bi mogli koristiti bombardere B-2 stealth s masivnim probojnim projektilima od 13,6 tona, koji su dizajnirani samo za takvu vrstu napada. Međutim, zračne snage trenutačno nisu opremljene za takve misije, barem ne bez pomoći saveznika. (...)

[Stitch]

Washington Post: Kako je Izrael godinama lagao SAD-u

(...) Otkrivanjem iranskog nuklearnog programa 2002. svi američki predsjednici su poručivali isto – Iran nikako ne smije doći do nuklearne bombe. Iran je još 1970. pristupio Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT), kojim se zemlje bez nuklearnog oružja obvezuju da ga neće razvijati i da će dopuštati međunarodne inspekcije. No i šah Mohammad Reza Pahlavi, prije nego što je zbačen 1979., odupirao se američkim pritiscima da obuzda svoje nuklearne ambicije. Američke su obavještajne službe sumnjale da želi razviti bombu. Pet godina nakon revolucije, nova iranska vlast pokreće tajni program proizvodnje fisijskog materijala za oružje.
To otkriće pokrenulo je desetljećima dugu igru mačke i miša – pregovori, inspekcije, pritisci – sve do međunarodnog sporazuma iz 2015., u kojem je, pod vodstvom SAD-a, dogovoreno da Iran nikad ne smije doći do nuklearnog oružja. Iran se obvezao i na niz trajnih ograničenja i pojačan nadzor. Kritičari, pogotovo Izrael, smatrali su sporazum nedovoljno strogim. Trump je 2018. povukao SAD iz sporazuma i obećao ispregovarati bolji. Nije.
I tako smo došli do danas – Trump je u subotu naredio američki napad na iranska nuklearna postrojenja, čime se priključio tjednu izraelskih napada na iranske objekte.
No ova priča nije o iranskom programu, već o izraelskom – i o tome kako je i Izrael godinama lagao SAD-u o svojim nuklearnim namjerama. Ako je Iran ikad učio kako skrivati nuklearne ambicije, učio je od Izraela. Prema procjeni Federacije američkih znanstvenika, Izrael je do 2021. imao oko 90 nuklearnih bojevih glava koje može isporučiti zrakoplovima, balističkim raketama s kopna i vjerojatno krstarećim projektilima s mora. (...)

[Pastir]

Ne mogu dugo čitati i pisati, naporno mi je — a imao bih puno toga za reći. Šteta što tema zanima samo nas dvojicu.

[Stitch]

Rusi osvojili jedno od najvećih nalazišta litija u Europi

(...) Ukrajinske vlasti procjenjuju da se oko 5% svjetskih "kritičnih sirovina" nalazi upravo u toj zemlji. Među njima je i oko 19 milijuna tona rezervi grafita, zbog čega je, prema ukrajinskoj Državnoj geološkoj agenciji, Ukrajina "među pet vodećih zemalja" po zalihama ovog vrijednog minerala. Grafit je ključan za proizvodnju baterija za električna vozila.
Osim toga, Ukrajina raspolaže trećinom svih europskih ležišta litija, koji je također važan za proizvodnju suvremenih baterija. Prije ruske invazije Ukrajina je držala 7% globalne proizvodnje titana, laganog metala koji se koristi u gradnji svega, od aviona do elektrana. Nadalje, Ukrajina ima značajne rezerve rijetkih zemnih metala - skupine od 17 elemenata koji se koriste u proizvodnji oružja, vjetroturbina, elektronike i drugih proizvoda ključnih za modernu tehnologiju.
Dio tih mineralnih ležišta zauzela je Rusija. Prema riječima ukrajinske ministrice gospodarstva Julije Sviridenko, resursi vrijedni oko 350 milijardi dolara trenutačno se nalaze na okupiranim teritorijima.

[Pastir]

Izrael posjeduje nuklearno oružje — neslužbeno, jer nikada to nije priznao ni potpisao Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Slično vrijedi i za Indiju i Pakistan, koji su izgradili vlastite arsenale izvan međunarodnih nadzora. Sve su to države koje, usprkos sukobima, Zapad ne naziva prijetnjom globalnoj sigurnosti. A Iran, koji nije priznao ni posjedovanje oružja, već samo obogaćivanje uranija unutar okvira NPT-a — postaje prijetnja.

Zašto? Odgovor je, koliko god neugodan bio, jednostavan: tko su ti saveznici, a tko protivnici. Zapadne sile toleriraju nuklearne programe država koje smatraju predvidivima ili korisnima, iako su i one imale povijest ratova i kršenja ljudskih prava (primjerice, Pakistanova podrška talibanima, ili indijsko gaženje Kašmira). S druge strane, Iran je desetljećima geopolitički suparnik SAD-a, s retorikom protiv Izraela i sponzorstvom šijitskih milicija u regiji. Njegov nuklearni program — realan ili ne — postaje simbol nesigurnosti u očima onih koji žele zadržati status quo.

Ovdje se otvara pitanje koje nadilazi politiku: Je li sigurnost utemeljena na dominaciji jednih i suzbijanju drugih — zaista sigurnost? Je li poštenje moguće u svijetu gdje sila diktira moral, a ne obratno?

U vrtu svijeta, neke biljke smiju rasti slobodno, bez obrezivanja, iako su trnovite. Drugima se svaka mladica siječe, jer se strahuje što bi mogla postati. I tada, pitanje više nije tko ima oružje, već tko smije imati moć.

[Stitch]

Nabrzaka ću ti odgovoriti, imam posla, a poslije ću biti detaljniji.

Jest, Iran je potpisnik NPT-a (tj. sporazuma o neširenju nuklearnog oružja), a Izrael, Indija i Pakistan nisu. No Iran je pod većim pritiskom, što dokazuje dvostruke kriterije, svojevrsnu neravnopravnost i licemjerje međunarodnog poretka. Postrojenja poput Fordowa, Natanza i Araka u Iranu često se k tomu spominju u obavještajnim analizama, ali napadi na njih nikad nisu službeno potvrđeni ili razjašnjeni. Napokon, "atomski prag" maglovita je granica; država može biti samo nekoliko tjedana od proizvodnje bombe a da formalno nije prekršila dogovor.

Izrael tvrdi kako ne može dopustiti ni mogućnost da Iran ikad dođe do bombe jer bi to promijenilo ravnotežu moći na Bliskom istoku. SAD istovremeno balansira između izravnog sukoba i diplomatske ucjene rabeći sankcije, kibernetičke napade (npr. Stuxnet) i iskorištavajući pritisak UN-a. No Izrael ima oko 90 nuklearnih bojnih glava, a blizak je saveznik SAD-a, što dovodi do pitanja tko nadgleda nadglednika. To nije samo pitanje nuklearne moći nego i simboličkog pristupa razvoju: komu se vjeruje, a koga se zauvijek drži na uzdi. Jasno, mnoge države vide to kao presedan - ako Iran ne smije razvijati civilnu nuklearnu tehnologiju bez stalne sumnje, tko onda smije?

Ne zaboravi međutim korijene iranskog nepovjerenja: CIA i MI6 1953. godine svrgnuli su demokratski izabranog premijera Mossadeka jer je nacionalizirao naftne pogone i nalazišta. Slijedili su šahova diktatura (Reza Pahlavi bio je američki saveznik i poltron), islamska revolucija, pa rat s Irakom (1980. - 1988.), tijekom kojega je Zapad naoružavao Sadama Huseina. Iz te perspektive današnja iranska paranoja ima povijesno uporište. A slično se može reći i za drugu stranu, ali to ću ostaviti za idući post.

[Stitch]

Da bismo dobili bolji uvid u američku perspektivu, vratimo se na kraj devedesetih. Godine 1979. počinje islamska revolucija; šah Reza Pahlavi, američki saveznik, zbačen je s vlasti. Ajatolah Homeini uspostavlja teokratsku državu. Počinje neprijateljstvo sa SAD-om. Iranski studenti tada zauzimaju američko veleposlanstvo u Teheranu. Zadržano je 52-oje američkih diplomata, uz prekid diplomatskih odnosa.

Od 1980. do 1988. Iran vodi iscrpljujući rat s Irakom, uz posrednu američku potporu Bagdadu. Iz tog rata Iran izlazi uz osnažen osjećaj ugroze i strašne žrtve. Početkom devedesetih pak Iran širi nuklearne kapacitete uz pomoć Rusije i Kine, što je iznimno bitno. SAD i Izrael postaju sumnjičavi. Mjerodavna agencija, IAEA, počinje nadzor. Godine 2002. otkrivena su podzemna postrojenja u Natanzu i Araku. Izraelske i američke službe postaju aktivnije. Počinje era sankcija. Zelena revolucija 2009. donosi masovne prosvjede protiv Ahmadinedžadove vlasti, koji su brutalno ugušeni, a Iran dodatno radikalizira diskurz o unutarnjoj i vanjskoj prijetnji. To je također bitno za razumijevanje psihologije Zapada.

Rusija je dakle otpočetka protiv bilo kakvog napada na Iran; u interesu joj je da se Bliski istok ne stabilizira pod američkim vodstvom. Ima energetske, vojno-tehničke i obavještajne veze s Iranom, a ako taj režim padne, Rusija gubi partnera u sprečavanju američkog utjecaja. Zato će podržavati Iran barem politički, a moguće i oružjem, logistikom i vojnim savjetnicima.

S druge strane, Iran je ključan za kineski projekt Pojasa i puta (Belt and Road); nalazi se na jednoj od glavnih tranzitnih ruta. Znamo za velik uvoz iranske nafte unatoč američkim sankcijama. Peking pomaže Teheranu zaobilaziti blokade. Usto, Kina nikad ne podržava otvorenu agresiju, ali takve krize vješto iskorištava za širenje utjecaja u "nesvrstanim" zemljama.

Riječju, Iran je bure baruta (iako ne očekujem treći svjetski rat!). S tim da Indiju i druge zainteresirane zemlje uopće nisam spomenuo.

[Pastir]

Dobra analiza — slažem se sa svim dijelovima i zaključcima. Rizik od eskalacije je realan, ali neće nužno voditi do izravnog svjetskog rata. Umjesto toga, vjerojatniji je scenarij višestrukih lokalnih konflikata, asimetričnih napada i proksi-ratova, pogotovo ako Iran odluči uzvratiti posredno (npr. napadi preko Jemena, Iraka, Hezbollaha u Libanonu).

Trenutno se svi igrači — Izrael, SAD, Iran — kreću na rubu. Nitko ne želi otvoreni rat, ali svi testiraju koliko daleko mogu ići bez ozbiljnijih posljedica. Kad si je već naveo, Indija balansira: povremeno surađuje s Iranom zbog energetike i tranzita, ali politički šuti zbog odnosa sa SAD-om i Izraelom. EU tradicionalno zastupa diplomatski pristup (sjećamo se nuklearnog sporazuma JCPOA), ali u stvarnosti je nemoćna. Arapske zemlje (posebno Saudijska Arabija, UAE) boje se Irana i sve više surađuju s Izraelom — iako to čine potiho.

[Stitch]

Benjamin Netanyahu ključna je kockica bliskoistočnog mozaika. U izraelskom političkom vrhu već desetljećima tinja duboka pukotina između dviju paradigmâ, demokratsko-sekularne i nacionalno-religijske. Bibi, najdugovječniji premijer u povijesti Izraela, izgradio je političku karijeru balansirajući na toj pukotini, ali i hraneći je. Slično kao Milošević u bivšoj Jugoslaviji, Bibi razumije da kriza održava vlast. Sve dok postoji vanjski neprijatelj - Iran, Hamas, UN, "ljevičari" - unutarnja se neslaganja mogu prikazati kao neprijateljska subverzija. Ako ga napadaju zato što "štiti narod", onda je automatski mučenik, a ne kriminalac i veleizdajnik.

Odvraćanje pozornosti od unutarnjih skandala (Netanyahu je već godinama pod istragama zbog korupcije), konsolidacija desnice (srednji sloj Izraela, nekoć sklon liberalnim vrijednostima, sve više se polarizira, a Bibi iskorištava strah i eskalaciju da konsolidira vjerske i nacionalističke stranke oko sebe, čak i kad je većina Izraelaca protiv njega), stvaranje toksične simbioze s vojskom i Mossadom (militarizam postaje sredstvo preživljavanja; bez neprijatelja, Izrael bi morao redefinirati strategiju, započeti dijalog, preispitati kolonizaciju Zapadne obale) i produljenje političkog života (rat suspendira redovnu politiku - što više prijetnji, to manje izbora; što više izvanrednog stanja, to dulje premijerski mandat traje) razlozi su zbog kojih Bibiju odgovara sukob s Iranom i održavanje permanentne krize. Sve dok traje rat s Iranom ili Hamasom, Bibi ostaje "nezamjenjiv". A ako se nedajbože smiri situacija s Iranom i Gazom, ako oslabi narativ o egzistencijalnoj prijetnji, tada se postavljaju krajnje neugodna pitanja o tome kamo su nestali milijuni iz vojnih proračuna; tko je profitirao od izvanrednog stanja; koliko je nevinih poginulo; je li vlada prikrivala operacije u inozemstvu; što je s pravima Palestinaca itd.

Bibi to, jasno, ne može dopustiti. On zna da mir nije politički saveznik autokrata. Zato mora postojati novi neprijatelj, nova meta. Ako Iran sutra popusti, naći će se Hezbolah, pa UN, pa ljevica, pa nezavisni novinari. U logici stalne ugroze neprijatelj se ne traži - on se proizvodi.

[Pastir]

Sve si točno zapazio, slažem se (opet) s tobom, a toj analizi pridodat ću svoja razmišljanja, koja se ne razlikuju puno. U principu, komplementarna su.

Benjamin Netanjahu, koliko god bio sklon autoritarnoj retorici, nije diktator u formalnom smislu. Njegova moć počiva na sposobnosti da manipulira unutar postojećih demokratskih struktura, oslanjajući se pritom na zakonodavstvo, sigurnosni aparat i međunarodne saveze. Parlamentarna većina ključna je za sve Bibijeve poteze. Zato su mu nužne koalicije s vjersko-nacionalističkim strankama, koje često imaju radikalne zahtjeve. Svoje najspornije inicijative, poput reforme pravosuđa koja bi potkopala Vrhovni sud, pokušava progurati legalno — kroz zakone, odbore i proceduralne mehanizme. To je ono što mu daje izgovor pred domaćom i stranom javnošću: „Nisam ja donio odluku — odlučila je izraelska demokracija.“

SAD je ključni saveznik i financijer izraelske vojske. Bez američke vojne pomoći, tehnologije i političke zaštite u UN-u, izraelska bi strategija bila neodrživa. Zato Bibi uvijek pazi da ne prijeđe točku pucanja s Washingtonom, iako se povremeno igra s vatrom, kao u suradnji s republikancima protiv Obame ili u koketiranju s Trumpovim stilom unilateralne sile. No, i dalje se pravda „obrambenom nužnošću“ — jer američko pravo priznaje pravo na samoobranu, što koristi i Izrael.

S Europskom unijom odnosi su složeniji. Bibi zna da će ga Europski sud za ljudska prava, UN-ova izvješća i međunarodne konvencije stalno propitivati — ali zna i da je EU spora, rastrgana i slaba u konsenzusu. Zato koristi ambivalentnost međunarodnog prava: kad mu odgovara, poziva se na konvencije (npr. pravo Izraela na obranu); kad ne, tvrdi da su sve institucije „antiizraelske“ i da ne priznaju „židovsku stvarnost“. Trenutačno se sam nalazi pod optužnicama za korupciju, pa nije čudo što nastoji reformirati Vrhovni sud. No dok to ne uspije, mora paziti da svi potezi izgledaju zakonski opravdani. Operacije u inozemstvu, napadi na Gazu, represija na Zapadnoj obali — sve mora imati barem fasadu pravnog temelja: odluke kabineta, izvješća obavještajnih službi, sudsku potvrdu u iznimnim slučajevima.

U političkom marketingu Bibi je pravi majstor — zna kad pokazati oružje, a kad zakon. Kad vikati o opasnosti, a kad šaptom objašnjavati „legalni okvir djelovanja“. Ali ono što Zapad sve teže podnosi jest rascjep između pravne fasade i stvarnosti na terenu. Pitanje ICC-a (Međunarodnog kaznenog suda), sve veći broj civilnih žrtava, dokumentirani ratni zločini — sve to pravi rupu u oklopu. I kad taj oklop napukne, neće ga ništa moći zakrpati. Jer čak i ako je zakon na tvojoj strani — pravda možda nije. A ta razlika postaje sve vidljivija.

[Stitch]

Eh, Knesset... Što reći o parlamentu u kojem su većina desničarske, ultradesničarske i ultracionističke stranke? Da, Bibi može tvrditi da legalno i legitimno vuče poteze koji Državu Izrael guraju u katastrofu, ali takva je situacija bila i s Miloševićem. Ili Hitlerom (ponovno se potvrđuje Godwinov zakon, ali analogija s nacistima bila je, smatram, neizbježna). Autokrati i diktatori uvijek počinju s pravom, izvlače ga kad im god odgovara, a završavaju sa zločinom kojim se poslije moraju baviti upravo pravnici.

Pravo na samoobranu, kazat ću i to, zgodan je argument kojim su se služili Izraelci, Amerikanci, pa i Putin - riječju, svi oni koji su nasiljem tobože rješavali problem nasilja. Iako je jasno definirano u međunarodnom pravu, u praksi je postalo sve rastezljivije, posebno od početka 21. stoljeća.

Povelja Ujedinjenih naroda u članku 51. otprilike kaže: "Ništa u Povelji neće utjecati na prirodno pravo pojedinačnih ili kolektivnih naroda na samoobranu ako dođe do oružanog napada protiv člana Ujedinjenih naroda dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere održavanja međunarodnog mira i sigurnosti." Dakle, napad mora prethoditi, a samoobrana mora biti proporcionalna i nužna dok Vijeće sigurnosti ne preuzme stvar u svoje u ruke. No još 1967. (Šestodnevni rat) Izrael je tvrdio da ne mora čekati prvi udarac. Izveo je iznenadne napade na Egipat i Siriju tvrdeći da su planirali neposrednu invaziju. To je bio rani oblik "preventivne samoobrane", koju međunarodna zajednica tada nije službeno priznala, ali ju je u praksi tolerirala - pogotovo ako su napadi bili uspješni.

Pravi presedan postavljen je međutim nakon 11. rujna, kada je George W. Bush uveo koncept "pretpreventivnog napada" (preemptive strike), koji ne cilja prijetnju koja je sigurna i neposredna, nego onu koja se možda priprema. To je ideološki opravdalo invaziju na Irak (2003.) iako Irak nije napao SAD, nije imao oružje za masovno uništenje i nije predstavljao neposrednu prijetnju. Unatoč tomu, Bushova administracija tvrdila je da djeluje u "proširenoj samoobrani".

Nadalje, napad NATO-a na Libiju i Gadafija 2011. također je opravdan mješavinom humanitarne intervencije (Responsibility to Protect) i preventivne destabilizacije navodno opasnog režima. Klasični pravni temelj nije bio čvrst, ali opet je politička volja Zapada bila snažna i pravne rupe pokrpane su rezolucijama i narativima o sprečavanju "većega zla".

Napokon, Putin je primijenio isti obrazac opravdanja kao i Zapad, samo preokrenut: preventivna samoobrana radi zaštite naroda, stabilnosti i sigurnosti. Razlika je tek u diskurzu, ne u logici. Kada je 2014. okupirao Krim, a 2022. pokrenuo invaziju na Ukrajinu, ponudio je nekoliko objašnjenja, od kojih nijedno ne spada u klasično dopuštenje iz Povelje UN-a, ali sva vuku na retoriku koju su rabili SAD, NATO i Izrael: zaštita ruskog naroda (Ukrajinci navodno provode genocid nad Rusima u Donbasu), što je usporedivo sa zapadnim opravdanjem za humanitarnu intervenciju (NATO je tvrdio da Gadafi ubija vlastiti narod); denacifikacija (ukrajinska vlast tobože je fašistička, čime gradi moralno opravdanje za intervenciju protiv opasnog režima, baš kao SAD s Irakom); preventivna samoobrana od Amerikanaca ("ako Ukrajina uđe u NATO, rakete će biti pred našim vratima") itd., što je izravna kopija logike "pretprijetnje" - rezoniranje "neće nas napasti danas, ali sutra možda hoće, pa moramo udariti prvi".

Preslikavanje zapadne doktrine u biti je ironično jer Putin kao bivši obavještajac vrlo dobro razumije koliko je međunarodni pravni poredak erodirao. On računa s tim da svijet više ne vjeruje u dosljednost pravde, nego u golu snagu i PR spinove.

[Pastir]

Izvanredan osvrt, nemam što dodati.

Pravo na samoobranu? Ma, to je postalo kao kad si u „kafani“ i netko ti kaže: „Ja se samo branio!“ A ti gledaš krv na podu i slomljene stolice. Pravo je trebalo biti ono što čuva mir i štiti slabe, a ne alibi moćnima da tuku slabije kad god im se prohtije.

Kad netko kaže: „Napao sam jer sam se branio“, treba odmah pitati: branio od čega? Od nečega što se već dogodilo? Ili od nečega što bi možda, jednog dana, mogao biti problem? Kad se pravo počne koristiti kao oruđe straha, prijetnje i sile, ono gubi svrhu.

Danas vidimo da svi imaju pravo na „samoobranu“ — i oni s nuklearnim bombama, i oni bez njih. Nema tu reda, samo igra moći i retorike. A mi, obični ljudi, ostajemo zbunjeni i uplašeni, jer ako se pravila mijenjaju po potrebi, tko nam jamči sigurnost?

Pravo na samoobranu nije da bjesnimo prije nego što nas netko udari, nego da čuvamo mir i živote dok je još vrijeme za razum. Kad to zaboravimo, počinje pravi rat — rat bez pravila i bez kraja.