Kad žene naprave prvi korak...

[Stitch]

Čitam frendicu koja veli da je prije dvadeset i nešto godina pozvala sadašnjega supruga na kavu. Ona je napravila prvi korak, jer "tko bi njega dočekao". Muškarci često kompliciraju, važu bi li - ne bi li, procjenjuju kolike su im šanse... Otpilit će curu ako im se učini da nemaju nikakvih izgleda, jednostavno će se okrenuti i otići drugoj. Je li u nas uobičajeno žensko zavođenje? Meni se takvo što iznimno rijetko događalo, ali ne kažem da toga nije bilo. Otvorena upucavanja mogu nabrojiti na prste jedne ruke, a suptilne znakove katkad nisam ni znao protumačiti, osobito dok sam bio mlađi, pa bih tek naknadno - i puno, puno prekasno! - doznao da me neko djevojče željelo. Koliko bi mi tada bilo krivo, ne trebam ni govoriti, ali sve je to život. Događa se i najboljima, provjerljivo.



Kakva su vaša iskustva? I što uopće mislite o ideji da žene preuzmu inicijativu? Meni ne smeta - kad (i ako) to skužim.

[Pastir]

O propuštenim znakovima napisao bih tek – nekad se ona osmjehne, a ti ne znaš da je to bio poziv. Nekad šutiš, a to je bio odgovor. I sve prođe pokraj tebe kao lahor, a ti kasnije analiziraš, zbrajaš vjetrove i pitaš se zašto ti je hladno.

[drug mile]

Ja slabo čitam znakove kod žena, a i sam sam slab po činjenju prvih koraka. Da moja sadašnja žena nije učinila prvih par koraka, vjerojatno bih još bio sam.

[Stitch]

Ona je zavodila (ili zavela) tebe?

Do tell...

[Stitch]

Nestao nam je @drug mile... Baci udicu i ode.

[Pastir]

Ja slabo čitam znakove kod žena, a i sam sam slab po činjenju prvih koraka. Da moja sadašnja žena nije učinila prvih par koraka, vjerojatno bih još bio sam.

O ženskom zavođenju rekao bih da nije ni muško ni žensko to tko prvi pozove na kavu, čaj ili čašu vina. Jer tko vidi – taj pozove. A vidjeti znači biti budan. Budnih je, nažalost, malo – ali ti si bio budan.

U moje vrijeme – koje možda nikad nije ni postojalo – muškarac nije jurio, a ni žena nije mamila. Nisu se zvali, ni tražili, nego se se našli. Nije bilo taktike, ni šanse, ni konkurencije. Bio si tamo kad je trebalo. Ili nisi. Ti si, na sreću, bio.

[Stitch]

E jebiga, Pastiru, ja ga bockam, a ti odijevaš u poeziju. Nećemo tako daleko dogurati.

Pišeš li pjesme? Primijetio sam da naginješ filozofskom izražavanju, što je netipično za forum, ali nije odbojno. Dojma sam da ti je razumijevanje važnije od osuđivanja pa te smatram pozitivnim unatoč neobičnom stilu.

[Pastir]

Dojam ti je dobar. A pjesme ne pišem.

Moj je učitelj bio antitehnološki mudrac – čovjek s dušom pustinjaka, srcem stoika i jezikom koji zna više šutjeti nego govoriti. Vjerojatno bi na ovakvu temu prozborio malo, ali gusto. Njegov svijet ne bi bio svijet aplikacija, lajkova, algoritamskih parova i beskonačnih poruka. Muško-ženski odnosi za njega ne bi bili tržište. Bili bi tihi susreti duša, prepoznavanja bez buke.

Tako i ja pokušavam pisati. Kvalitetno ili ne – neka sude drugi.

[drug mile]

Nestao nam je @drug mile... Baci udicu i ode.

A mislim, trznuo sam ja na nju čim sam ju vidio, ali blesav, samo sam gledao. I kad je rekla da je propustila zadnji autobus, da je otpratim kući, ja sam samo pratio. I kad je rekla da joj je hladno na klupici u parku, ja sam stvarno mislio da je slabokrvna, gladna, što li. Rekoh, ajde ti kući da se ne prehladiš... Trebalo je dosta ubjeđivanja dok nisam konačno naučio taj čudnovati ženski jezik.

A to da sam nestao, eto proveo danas cijeli dan sa tom istom ženskicom...

[Stitch]

A mislim, trznuo sam ja na nju čim sam ju vidio, ali blesav, samo sam gledao. I kad je rekla da je propustila zadnji autobus, da je otpratim kući, ja sam samo pratio. I kad je rekla da joj je hladno na klupici u parku, ja sam stvarno mislio da je slabokrvna, gladna, što li. Rekoh, ajde ti kući da se ne prehladiš...

I meni je tako jedna došla u stan - vani prohladno, jesen, a ona u tankoj mrežastoj majici s rupicama od barem tri kvadratna centimetra. Ono, sve se vidi - koža, grudnjak... Velim ja njoj: "Takva si hodala kroz grad?!" Skoro sam je istukao jer ne pazi na sebe.

A to da sam nestao, eto proveo danas cijeli dan sa tom istom ženskicom...

I neka si. Jebeš forum.

[Marsovac7]

Meni nije problem napraviti prvi korak ako mi se učini da s druge strane ima interesa, a možda premalo hrabrosti i/ili odlučnosti. I imala sam s tim različitih iskustava, nekad je to bilo doživljeno neženstvenim i uništilo dinamiku dotadašnjih odnosa, a nekad je primljeno sa zahvalnošću i idući su se koraci radili (ili još rade) naizmjence.

[Stitch]

Ili su tebi rekli da je takvo ponašanje neženstveno, da su oni lovci itd., a ustvari su se prestrašili?

[Marsovac7]

Ili su tebi rekli da je takvo ponašanje neženstveno, da su oni lovci itd., a ustvari su se prestrašili?

Ma nisu ni rekli, ali tko će ih znati.

[Pastir]

Meni nije problem napraviti prvi korak ako mi se učini da s druge strane ima interesa, a možda premalo hrabrosti i/ili odlučnosti. I imala sam s tim različitih iskustava, nekad je to bilo doživljeno neženstvenim i uništilo dinamiku dotadašnjih odnosa, a nekad je primljeno sa zahvalnošću i idući su se koraci radili (ili još rade) naizmjence.

Ne zna muškarac uvijek što da radi kad se svijet nagne izvan navike. Naučen je da mora krenuti prvi, a kad se dogodi da ga netko preduhitri – osobito žena – tada zna pobjeći, ne zato što mu se ne sviđa, nego jer je zatečen. Nije to slabost, nego zbunjenost.

No mudra žena, ako vidi da vrijedi, neće se time dati obeshrabriti. Jer prava bliskost ionako nije igra tko će prvi, nego hoće li oboje ići dalje. Naizmjence, kako lijepo kažeš.

[Pastir]

Da moja sadašnja žena nije učinila prvih par koraka, vjerojatno bih još bio sam.

Nisam htio odmah pitati, učinilo mi se nepristojnim, a nakon onoga što si napisao o permakulturi kao filozofskoj osnovi za život, zanima me – jesi li već dugo oženjen i dijeli li supruga tvoje poglede?

Pretpostavljam da ne volite urbane sredine, što nalikuje mojoj odluci da se odselim iz Zagreba.

[drug mile]

Oženjen sam oko 25 godina, cijelo vrijeme sa istom ženom

Nije baš da žena dijeli moje poglede vezane uz permakulturu i život u prirodi. Ona i dalje više voli gradske stvari, dok ja seoske. Živimo u pokretu, na vječnom putovanju selo-grad.

[Pastir]

Mile, tvoje „vječno putovanje selo – grad“ zvuči kao metafora većine brakova koje vrijedi (do)živjeti. Dvoje ljudi, dva pejzaža, pa i dva svijeta koji su se jednom sreli i dogovorili – možda ne uvijek oko istih želja, ali oko iste volje da ostanu blizu.

Možda nije potrebno da ona dijeli tvoje permakulturne uvide – dovoljno je da zna da ti s tim svijetom razgovaraš iskreno. Kao što ti znaš da njezin gradski ritam ima svoj smisao, svoju ljepotu. Ti sjediš na zemlji i promatraš kako se stvari mijenjaju tiho, a ona možda hoda gradom i bilježi kako se mijenjaju brzo – ali oboje bilježite, i oboje nosite to bilježenje kući.

Zajedno ste, unatoč razlikama, već četvrt stoljeća. To govori više od ijednog ujednačenog pogleda. Možda vas više ne spajaju isti razlozi kao prije, ali možda vas sada spajaju razlozi koji su još trajniji – navika koja nije rutina, tišina koja nije udaljenost, svijest da drugo biće kraj tebe ima pravo na svoj pogled, a ti imaš sreću da ga poznaješ.

U tom smislu, vaš brak i jest neka permakulturna gredica – ne uvijek uredna, ali otporna, plodna, s vremena na vrijeme iznenađujuće rascvjetana.