Pokolj(i) u Cetinju

[Stitch]

Što se događa u Crnoj Gori? Cetinjanin Aco Martinović ubijao je sugrađane bez milosti - među 12 njegovih žrtava dvoje je djece, a četvero ljudi još se bori za život. No koliko god strašna bila tragedija koja im se dogodila, ne može se reći da je nezapamćena - prije dvije i pol godine proživjeli su sličnu, kada je Vuk Borilović nažalost ubio desetero, a ranio šestero mještana.

Je li razlog kultura oružja, balkanski mentalitet, zatucanost, ludilo…? Što se dovraga zbiva? Svuda, ne samo tamo?

[Pastir]

Kad čovjek podivlja i uzme oružje, to nije trenutak ludila, nego trenutak krajnje nemoći i poraza. Poraza svijesti, poraza zajednice, poraza ljudskosti. Nije to „rješenje“ ni u njegovoj glavi – to je bijeg. Potpuni i konačni. A ono što se vani vidi kao nasilna eksplozija, iznutra je već dugo tinjajući pakao.

Oružje samo daje formu onome što je već godinama šutnja, poniženje, bijes, osjećaj da nikog nije briga. Čovjek ne ubija iz čista mira. Ubija kad mu se mir sruši do temelja, a nitko ga ni ne pogleda. Naravno – to nije opravdanje. Samo pokušaj razumijevanja mehanizma. I zato dolazimo do pitanja: kako smo došli do toga da u trenucima sloma više ne tražimo ruku, nego oružje? Odgovor nije jedan. Kultura oružja – da, ali i kultura sramoćenja slabosti. Balkanski mentalitet? Možda – ali više kao kombinacija neizražene traume, neadresirane boli, i ponosa koji ne dopušta da se kaže „ne mogu više“. Sustav nas ne uči kako se nositi sa slabosti, nego kako je skrivati – dok ne proključa.

Kad netko u Cetinju ubije djecu i susjede, to nije samo tragedija. To je optužnica protiv svih pukotina kroz koje ljudi padaju. I ako nas to ne potrese do srži, ako se samo zgrozimo i idemo dalje – onda smo dio tog sustava koji proizvodi tišinu prije eksplozije.

[Stitch]

Zajednicu čine i stručne službe. Ako one ne reagiraju, ako policija primjerice zna da je taj Martinović prije bio osuđen zbog nedopuštenog posjedovanja oružja - riječju, da je potencijalno opasan! - zašto se o tome ne vodi računa? Tzv. obični ljudi ne mogu mnogo učiniti ako oni koji su mjerodavni i školovani ne obavljaju svoj posao. Govorim generalno, ne samo o tom slučaju.

Možemo ponuditi razumijevanje i sućut, to nije dvojbeno, ali što ako je riječ o psihopatu? Ima pojedinaca koje je davno trebalo zatvoriti - serijskih zlostavljača, silovatelja itd. - ali sustav je tako posložen da ih nitko ne kontrolira, bilo zbog neadekvatnih, manjkavih zakona bilo zbog nedostatka kadrova (socijalnih radnika, psihologa, psihijatara...), a graja se digne tek kad bude novih žrtava. Koje je sve vrijeme trebalo očekivati.

[Pastir]

Slažem se u potpunosti. Ne možemo graditi sigurnost zajednice samo na nadama da će „dobri ljudi“ prepoznati opasnost i reagirati. Zajednicu ne čine samo obični građani, već i sustavi, procedure, protokoli, školovani ljudi koji primaju plaću da rade svoj posao. Ako je netko već pokazivao obrasce nasilnog ponašanja, ako su službe znale, a ništa se nije dogodilo – onda imamo problem koji nije individualan, nego strukturalan.

I točno je, graja se diže tek kad bude krvi. Kad više nema šanse za prevenciju, samo za plakanje i krivce nakon ubojstva. A istovremeno se kronično štedi na onome što bi trebalo biti temelj – mentalnom zdravlju, prevenciji, dostupnim i stručnim ljudima koji znaju prepoznati da netko više nije samo „težak čovjek“, nego tempirana bomba.

A najtužnije je što će se za mjesec dana sve to zaboraviti, dok ne dođe nova vijest, novo ime, nova djeca. I nitko se neće pitati zašto smo kao društvo opet zakazali u početku.