Kanada

[daria]

Jedan od glavnih razloga zasto smo u Alberti su dinosauri. Jedno od najvecih svjetskih nalazista se nalazi upravo u Alberti. Od Calgarija krecemo na sjeveroistok gdje smo posjetili mjesto Drumheller i poznati muzej Royal Tyrrell Museum of Palaeontology pa zatim na jug u Dinosaur Provincial Park gdje je vecina kostiju zapravo nadena.

Drumheller je malo turisticko mjesto sa statuama dinosaura na svakom koraku. Ima nekoliko zgodnih staza kroz albertanske badlands u okolici, i cijela ta voznja kroz suhi teren badlandsa je meni bila jako zanimljiva. Interesantne formacije stijena, kanjoni, vidikovci.

T-Rex



Horseshoe Canyon u okolici Drumhellera



Hoodoos



Horsethief Canyon

[daria]

Najveci dinosaur na svijetu. Kanadani su opsjednuti s velicinom. Svaki grad ima nesto najvece na svijetu. Najveci stap za hokej, najveci lonac, najvece veslo, najveci kamion, najvece ovo, najvece ono.



Dinosaur Provincial Park Canyon



Alberta je, osim Stjenjaka, vecinom ravnica i ima dosta "praznog hoda" na putu izmedu dvije tocke. Rjetko kad ima za stati i nesto pogledati.
Ono sto smo dobili su ravne ceste i nebo. Ogromno nebo. I ekstremne vremenske uvjete. Toplinski val popracen grmljavinskim nevremenom i teskim kisama. Manje vise smo se osjecali kao da smo zapeli u filmu Twister. Samo ne znamo jel mi lovimo oluju ili oluja lovi nas.



Dan bi uglavnom poceo dobro ali do veceri bi nas oprala kisa i munje sijevale na sve strane.

[daria]

Nakon sto smo prosli relativno nezanimljiv grad Lethbridge, nastavili smo na jug skoro do americke granice kako bi posjetili Nacionalni park Waterton. Vrijeme nas je posluzilo a i vidjeli smo dva medvjeda.

Planine na vidiku:



Wateron, Bears Hump trail:





Planinarska staza do ovog vidikovca je ujedno bila i jedina staza koju smo napravili na putu. Ispustili smo skoro dusu zbog vrucine. I tu smo odlucili promijeniti planove i napraviti veliki krug do Calgarija kroz Britansku Kolumbiju. Imali smo ambiciozne planove za nekoliko staza u Stjenjaku ali smo odustali od planinarenja po golim stijenama bez hlada po ovakvom vremenu. Zakljucili smo da nam je draze provesti vise vremena u autu s klimom a i da je gorska sluzba spasavanja vec ima dovoljno posla u godini s rekordnim brojem nesreca.

Napustamo Waterton i idemo na zapad prema Britanskoj Kolumbiji. Na putu kratko stajemo pogledati slapove u Lundbrecku i Frank slide, velik odron pri kojem je 82 milijuna tona kamenja zatrpalo rudarski gradic Frank u dolini davne 1903. Ima zgodan interpretativni centar pokraj.

[daria]

Sljedeci na redu je povijesni gradic Fort Steele, danas pretvoren u muzej na otvorenom (i zatvorenom).





Dizemo se na sjever i stajemo na istom mjestu gdje smo stali i prosli godine uz rijeku Kootenay u istoimenom nacionalnom parku.



Medo:

[daria]

Natrag u Stjenjaku. Ovakvi pogledi ne mogu dosaditi.



Ove godine smo posjetili Johnston Canyon, jedno od najpopularnijih turistickih mjesta u Nacionalnom parku Banffu. Prosle godine kanjon je bio zatvoren. Previse ljudi i previse komaraca. Ima puno boljih mjesta u parku.



Gradic Canmore (shoutout to Niko)...



..nam je bio baza za istrazivanje albertanske regije Kananaskis odmah uz Nacionalni park Banff. Imali smo dovoljno vremena pa smo napravili dulju rutu po makadamu. Tu ima fenomenalnih hajkova ali jos je bilo prevruce. Pa smo samo namakali noge u jezeru.

[daria]

Nasli smo dobro mjesto za piknik (Upper Kananaskis Lake):



I sat vremena kasnije vec smo natrag u albertanskoj ravnici, vozimo po autoputu 22 (Cowboy trail)...



..uz kratki posjet muzeju/rancu Bar U Ranch National Historic Site. Moj novi frend bizon Geoffrey (mislim da se tako zvao).



Na putu do Calgarija napravili smo zadnje stajanje kod Okotoks Erratica, gromada koje je u ravnu albertansku preriju doveo glecer koji se tu spustao prije desetak tisuca godina. Jel super zanimljivo? Pa i nije. Jel ima wc? Ima.

[daria]

Vrijeme je za povratak. Calgary, jos malo po gradu i pripreme za let.

Jel ovaj put ispunio nasa ocekivanja? Recimo. Znali smo da ce biti dosta voznje i da nece biti toliko stvari za vidjeti kao na proslogodisnjem putu kroz Stjenjak, ono je bio creme de la creme ovog podrucja, a nismo htjeli ponavljati. Tako da smo imali i manja ocekivanja od pocetka. Zao nam je radi hajkova koje smo propustili u Stjenjaku i Kananaskisu ali vrijeme nije bilo na nasoj strani. Albertanska prerija ima svoju draz a ceste su za pocetnika poput mene dusu dale.

Ukupno za 12 dana potrosili smo oko 1800 kanadskih dolara po osobi, nesto vise nego prosle godine jer je sve u meduvremenu poskupilo, najvise cijene hotela i benzina.

Cijene (bazirano na dvije osobe):
Povratna avionska karta (kupljena prije nego je objavljeno popustanje mjera, imali smo vjere ): 150 CAD po osobi
Rent-a-car zca 12 dana: 540 CAD po osobi
Benzin: 150 CAD po osobi
Hoteli/moteli: 60 - 70 CAD po osobi po nocenju
Ulaznica za paleontoloski muzej: 21 CAD po osobi
Ulaznica za regiju Kananaskis (Kananaskis daily pass, uvedeno ove godine): 15.75 CAD po osobi po danu
Ulaznica za nacionalne parkove: prosle godine smo kupili godinji pass za 140 CAD tako da ove godine nismo morali (dnevna ulaznica je mislim 10-15 CAD)
Ulaznica za Fort Steele: 7.50 CAD
Ostalo za hranu, kavicu i sitnice po putu.

Evo nakon svega videnog, proputovanog po Britanskoj Kolumbiji i Alberti, mislim da imam u glavi idealnu trotjednu rutu Vancouver - Calgary ako nekome treba pomoc pri izradi itinerera.

Hvala na citanju.

[Stitch]

Super fotke.

[Niko]

Hjoooj probudila si mi nostalgiju

[nasmijanonebo1]

Krasne fotke i zanimljiv putopis. Misljenje o Vancouveru? Rekli su mi da je to najzanimljiviji kanadski grad (na moru a blizu su planine) iako bih rekla da je Quebec?

[Niko]

Meni Vancouver super.Zalim da nisam probal zivot tam. I zima je najblaza. Na istocnoj strani nisam bil

[daria]

Moje misljenje o Vancouveru nije popularno niti je misljenje vecine. Ja taj grad ne volim, nije mi sjeo od prvog dana i ima trenutaka kad ga istinski mrzim. Medutim zbog situacije s vizom sam bila vezana za njega, jer sam nasla posao s kojim sam kasnije postala kanadski rezident. Sad sam slobodan covjek.

Vancouver je zanimljiv ovisno o kontekstu. Grad do prije tridesetak godina je bio...Karlovac. Manji grad normalnih cijena za miran obiteljski zivot koji nije bio na nikakvim listama. Onda se zahvaljujuci novim imigracijskim zakonima slila sva sila para iz Hong Konga, kad su Kinezi poceli kupovati nekretnine ko blesavi i prat novce ovdje i sve cijene su otisle u nebo, pa je tako danas Vancouver najskuplji grad u Kanadi, iako ga je Toronto dostigao pa su tu negdje sad. Dapace, ima nesto sto se zove Vancouver Model u svijetu pranja novca.

Grad je zanimljiv radi okolice manje vise, radi svojeg polozaja izmedu mora i planina. To je jedno od rijetkih mjesta gdje prijepodne mozes skijati u planinama (ako imas para za ski pass ) ili hajkati okolo po sumi a popodne igrati odbojku na pijesku na plazi i chillati uz ocean. Ako si izrazito aktivan i korsitis to sto "Vancouver" nudi, onda Vancouver "opravdava" cijenu. Ali nikad neces kupiti kucu ili stan. Vecina love/nekretnina je nasljedstvo. Cijena prosjecne samostojece kuce je 1.4 milijuna. S obzirom da je to nekvalitetna drvena gradnja, taman kad otplatis kucu, ona je spremna za rusenje. Ali zato imas zemlju. To je jedino bitno. Kod mene u kvartu stalnu se ruse i grade nove kuce. Ono prodes ulicom, prazna parcela, prodes tri tjedna kasnije nova kuca. Kuca u kojoj zivim prodaje se za 10 milijuna, samo sto se ne raspadne. Recimo da nemam uopce feeling da zivim u jebenom "dvorcu".

Sam grad Vancouver ima oko 700 tisuca stanovnika, ali kad ljudi govore o Vancouveru uglavnom govore o sirem metropolitanskom podrucju s obzirom da gradovi ovdje su recimo kao kvartovi u Zagrebu, s jedne strane ulice je Utrina a s druge Travno, tako da je Vancouver samo jedan dio cijelog tog metropolitanskog podrucje koje ima oko 2,5 milijuna stanovnika.

Ja bih opisala Vancouver kao ogromno selo. Povrsinom velik jer se ti redovi kuca protezu u nedogled, tu i tamo nukleus staklenih nebodera, a nemas feeling da si u velikom gradu. Zagreb je meni "gradskiji" od Vancouvera. Najvise zbog strukture grada, u Europi smo naviknuti na to da postoji centralni trg i da je sve zivahno oko njega. Ovdje je tesko odrediti sto je centar grada, vjerojatno sjeciste dvije ulice dolje u downtownu.

Vancouver je vizualno lijep, ima puno parkova, pjescane plaze, i kilometarsku setnicu uz more a u pozadini planine. Ima puno razlicitih restorana i to je jedna od glavnih zanimacija ovdje, probavanje novih restorana, prije nego se zatvore (i otvore novi). Kulturna ponuda je slaba, a grad sigurno nije poznat po nocnom zivotu. U samom downtownu imaju jednu ulicu koju zatvore petkom i subotom navecer i pretovre u pjesacku zonu ako vam je gust hodati izmedu ljudskih govana, rigotina i smrada pisaline i stalnih policijskih intervencija. Svatko tko ima para i drzi do sebe ce preko vikenda zapiciti u rezort gradic Whistler 2 sata od Vancouvera, otpartijat svoje, prespavat u hotelu i u nedjelju se vratit nazad. Daleko od smrada downtowna

Tesko je opisati, sve u Vancouveru je underwhelming, za tako "svjetski" grad Sta reci, svake godine u novinama imamo clanak o tome sto raditi u Vancouveru preko ljeta. Pojesti sladoled, hodati po nasipu i gledati ljude je redovito na svakoj listi. Ali za provesti par dana je cist fino, pogotovo ako se potrefi lijepo vrijeme, ima lijepih stvari u okolici, i dosta se toga moze javnim prijevozom pa je s te strane tourist friendly. S druge strane, to je velik grad, promet je spor, i kao i svaki veliki grad je iscrpljujuc.

Sa drustvene strane, Vancouver je poprilicno hladan grad, nije lako naci prijatelje, dating scena je uzasna i tako to. Ali dobro pa su javno dostupni podaci pa moze proguglati covjeka dal ima police record, jel se pojavio na sudu i tako to. Nikad ne znas, ovdje je sjebana situacija

Ono sto nije u nijednoj turistickoj brosuri je Downtown Eastside, dio downtowna koji ima razlicite nazive, recimo Zombieland, nesto sto vecina nikad nije susrela, i rak rana ovog grada koju vecina ljudi izolira iz svog vidnog polja ili uzima kao "normalno". Iako nista tu nije normalno.
Downtown Eastside je dio grada koji ima izrazito koncentriranu populaciju beskucnika, ovisnika i mentalno bolesnih ljudi koji zive u nekoliko blokova. Ulice se prepune ljudi, ovoreno se trguje drogom, prepodaju ukradene stvari, igle na svakom koraku, ukomirani ljudi, poluzivi, polumrtvi, mrtvi. Tesko je to opisati nekom tko nije vidio. "Pa ne moze biti tako grozno". Gore je nego sto mislite.

Svaki veci grad ima beskucnike, medutim u Vancouveru radi relativno povoljne klime (ne pretjerano niskih temperatura zimi) broj je jako visok. Isto tako, zatvorili su najvecu mentalnu bolnicu i nisu zbrinuli ljude i ti su ljudi zavrsili na cesti. Zive po satorima, na plocniku ili u social housingu, a to su u biti stari hoteli u jezgri grada koje je grad otkupio za tu namjenu. Arhitektonski, taj dio grada je zapravo jako lijep i u nekim drugim okolnostima bio bi centar turistickog zivota uz renovirane hotele. No situacija je takva kakva je i grozna je. I moj dozivljaj Vancouvera je usko vezan uz to podrucje. Vecina ljudi izbjegava taj dio grada ili ako su tamo totalno blokiraju okolicu u umu. Ne znam kako bih drugacije objasnila cinjenicu da ljudi sjede na terasi puba i piju pivicu dok 5 metara dalje preko ceste postavljen sator ispod kojeg sjede dvije medicinske sestre i nadziru ovisnike koji tamo zimaju drogu u slucaju da se predoziraju. Moj ured je nazalost bas bio u toj zoni i tu sam prolazila svaki dan i na mene je to ostavilo emocionalni trag. Vidjeti sve te ljude, tu nevjerojatnu bijedu, u istoj ulici u kojoj tri bloka dalje su fensi uredi najvecih svjetskih banaka i Scijentoloska crkva. Bizarna situacija.

Hitna pomoc se stalno cuje, policija, ne znam koliko puta se desilo da otvaram vrata ureda a covjek sjedi ispred i pika heroin u ruku, ili covjek sjedi na klupi a igla mu viri iz usta, ne znas jel ziv ili mrtav. Ili ti netko bane u ured, a za njim pet zastitara i natjeravaju se u uredu i ti samo stojis i gledas. Ili policija sredi nekog a s strujom, svako malo netko lezi na plocniku s lisicama na ledima. I tako, svakodnevnica.

Jedan zastrasujuci podatak, od pocetka pandemije tamo u sjecnju 2020 pa do dana danasnjeg vise ljudi u Vancouveru je umrlo od predoziranja nego od koronavirusa. Em cirkulira izrazito toksicna droga, em su ljudi postali jos izoliraniji nakon sto se grad pretvorio u grad duhova kad su radi korone zatvorlili sve urede i biznise.
Po gradu su oblijepljeni plakati: ne drogiraj se sam, nadi drustvo u slucaju da se predoziras, odi u kliniku, testiraj svoju drugu, drogiraj se u nadzornom centru s medicinskim sestrama.

To je dakako samo dio grada ali eto nehoticno je postao moja svakodnevnica. Imam prijatelja koji zivi u drugom dijelu grada, i bas mu je fino. Doduse, ja sam provela vise vremena ovdje i bez ikakvih pauza, i nisa imala odmora od ovog mjesta, pa je i do toga.

Inace ljudi ovdje su manje vise koncentrirani na svoju blisku okolinu, sto je potpuno razumljivo. Buduci da je to veliko urbano podrucje i nema osjacaja "grada", susjedstva puno vaznija. Pa ce se tako susjedi organizirati jer netko zeli porusiti drvo. Nista nije vise vankuverski nego protestirati na ulici radi drveta ili zbunja, tu se vise angaziraju nego za socijalne stvari.

Inace nije nam u Vancouveru bas tako dosadno, evo od nove godine imali smo vise od tridesetak napada kojota u najvecem parku u gradu, neki s teskim posljedicima u bolnici. U pravoj vankuverskoj maniri optuzujemo ljude jer su glupi sto koriste gradski park i oduzimaju staniste zivotnjama. Preko zime gorska sluzba spasavanja imala je najvecu guzvu u povijesti, svaki drugi dan je netko umro u planini. A imamo i ratove bandi pa su smaknuca i pucnjave redovita pojava. Sve je skupo, pola provincije gori, ceste zatvorene, losa kvaliteta zraka. Klasicni ljetni radovi, prosiruju podzemnu, grad zeli dovesti milijun imigranata u narednih desetak godina.

Socijalna potpora u Britanskoj Kolumbiji je dobra.

Kad covjek pogleda malo tu Kanadu, iako je zemlja ogromna, nemas bas puno izbora. Ili je klima u kurcu, 9 mjeseci zime i onda 3mjesecna sezona sumskih pozara, ili kisa, ili si osuden na velike gradove jer su tamo poslovi. Voljela bih se preseliti u manji grad ali mislim da ce to biti tesko. Tako da sad idem u Hr na par mjeseci da se malo odmorim i resetiram. A onda moguce se selim kod Vlatke Pokos u Toronto. Kazu kanadski New York, kazu pravi grad, ono gdje lokalna samoposluga ne zatvara u 6 popodne. I ravan u 3pm Ne znam, ako nista drugo ima vecu ponudu poslova za mene.

Nedostajat ce mi planine, ali ima i Ontario svoje ljepote. Ako nista drugo povezan je puno bolje s okolnim gradovima, ima vlak i bus za Ottawu, Montreal, a da ne spominjem zracnu povezanost. Vancouver je jako izoliran, ukinuli su najvecu autobusnu medugradsku kompaniju. Ima valjda dve zeljeznicke linije.

Ali Britanska Kolumbija je top. Dusu dala za road tripove i istrazivanja. Nije cudo da ima toliko kampera na sve strane. San snova.

Bas razgovaram s deckom, ostat cemo ovdje vjerojatno par godina dok ne dobijemo drzavljanstvo (zlu ne trebalo jednog dana) i proputujemo drugu stranu, i onda cemo vjerojatno za Europu. Ne vidimo nasu starost u Kanadi, nije stvar ni u tome da si nikad necemo moci priustiti kupnju nekretnine, mislim da je to stvarnost za vecinu mlade populacije i dozivotno rentanje je ok, vec se jednostavno ne vidimo ovdje.

[Stitch]

Vancouver je zanimljiv ovisno o kontekstu. Grad do prije tridesetak godina je bio...Karlovac. Manji grad normalnih cijena za miran obiteljski zivot koji nije bio na nikakvim listama. Onda se zahvaljujuci novim imigracijskim zakonima slila sva sila para iz Hong Konga, kad su Kinezi poceli kupovati nekretnine ko blesavi i prat novce ovdje i sve cijene su otisle u nebo, pa je tako danas Vancouver najskuplji grad u Kanadi, iako ga je Toronto dostigao pa su tu negdje sad. Dapace, ima nesto sto se zove Vancouver Model u svijetu pranja novca.

Čitao sam prije nekoliko godina da bogati Kinezi kupuju nekretnine u Vancouveru kako im država ne bi uzela previše novca. Trijade su se pojavile poslije, s drugim motivom, ali sve to dignulo je cijene u nebesa. Tu su i meksički narkokarteli, koji također tako peru novac. Britanska Kolumbija nema restriktivne zakone pa se procjenjuje da stranci imaju nekretninâ u vrijednosti od petnaestak milijardi dolara, što je fantastičan iznos. Ne znam kako se kanadske vlasti namjeravaju nositi s tim. Doznao sam usput, nisam pratio situaciju.

Inače, lijep post.

[Niko]

Uuuuu bas te satrlo ove zadnje 3 godine nisi mi bila tak crna kad smo se zadnje vidli. Al te shvacam, vecina tih stvari je mene smetala i ne vidim zivot izvan Europe kolko god ona imala nedostataka

[nasmijanonebo1]

Gledala sam dokumentarac o tim narkicima u Vankuveru i sve su to prikazivali ovo sto Daria prica. Uzas.
Ni Toronto nije nesto. Mamina sestricna zivi u Torontu od 1970. Sefica u kozmetickoj tvrtci i sto reci..ona kad dodje u Hr svakih 5-10 god glavni komentar: Kako je vama ovdje lijepo. Krvavo se radi cijele dane, kvaliteta zivota joj nije bas vrijedan iseljavanja iz Hr itd..
Moj muz bio u Quebecu i Montrealu i iako ima tamo rodjaka i imao super smjestaj i provod ovo ono rekao je da nema do Europe.
Mene od Kanade zanima samo priroda, gradovi me uopce ne privlace. Kao i USA: nacionalne parkove bih rado obisla, route 66 (iako je to zamrlo), ali gradove ne..cak ni NYC me ne privlaci iako mi se kunu kak je to grad za mene..jako volim i gradove, ali ne ovakve ala americki i kanadski di nemres bez auta (ja ne vozim i mrzim ovisnost o autima te jako cijenim dobar javni prijevoz).

[Niko]

Pa mislim da NYC ima vrhunski javni prijevoz i da ne treba auto, al to je moj dojam mozda sam i krivu. Za prirodu se slazem skroz, ja kad bil 3mj u US vecinu provel u gradovima jer nisam mogel rentat auto
Jos u gradu nekak mozes bez auta(ne u LA ) al putovat u prirodu nemoguce. Busevi prakticki ne voze tam. Ne kak god nas hoces na plitvice imas bus svaku vuru. Tam nista bez auta

[daria]

Nasmijano, razumijem taj otpor prema autima, ja sam s vremenom promijenila misljenje. Mi smo Europi sretni s javnim prijevozom po gradovima (iako i Vancouver i Toronto imaju dobar javni prijevoz), medugradskim linijama, medunarodnim linijama, busevima, vlakovima, low cost letovima, dostupnim turistickim paketima i tako to I dakako da to olaksava kretanje kad nemas svoj auto ili ne znas voziti. Ovdje toga nema. Ali mislim da ovdje, u Britanskoj Kolumbiji (govorim specificno za ovu pokrajinu) ne bih ni koristila medugradski prijevoz u turisticke svrhe, cak i da ga ima. Gradovi se bezvezarija i sluze samo za obnoviti zalihe manje vise, hrana, benzin, prespavati i idemo dalje. Ono zanimljivo je izvan. Britanska Kolumbija je stvorena za road tripove. A za takvu vrstu putovanja busevi ne vrijede kad te vode izmedu dvije tocke. Jer zapravo uopce nije bitno kamo ides. Vozikas se okolo i uvijek ima negdje nesto za pogledati, negdje za stati, planina, slap, planinarska staza. Zapravo vecina autoputa su najobicnije brze (panoramske) ceste s kojih se jednostavno skipati i pogledati nesto. Ne autoput tipa Zagreb - Rijeka. Poanta putovanja je vise u samom putovanju nego u odredistu. Jer imas osjecaj da si konstantno u nacionalnom parku. Pogotovo kad si izvan naselja. Obozavam taj prazan prostor. I onda zelis auto. Zelis mogucnost da stanes gdje ti srce zeli ili skrenes na neki side road i otkrivas. Zato je dusu dalo RV ili campervan. I samo se vozikati okolo. Pogotovo jer je tako lako voziti. Dve pedale na automatiku, gas i kocnica. I siroke ceste. Ak sam ja koja se bojim bicikla mogla u jedno popodne naucit, moze svatko

Nas stil putovanja se ovdje prilagodio prostoru. Mi sad kad gledamo kamo bi mogli ici, manje vise gledamo ceste na kojima jos nismo bili. I svaki put trazimo novi put ako je moguce (ili idemo po onima koje nam se svidaju, cak i ako je dulji put). Odredimo si nekih par tocaka kao destinaciju, ali ona je samo dio price. Da sam u Europi i da koristim sve pogodnosti prometne povezanosti, vjerojatno bih pratila onaj klasicni uzorak, tipa busom do Praga kao baze pa na izlete u okolicu, Cesky Krumlov i tako to, klasika. Nesto sto mozes sam i bez auta. Al ovdje nemamo ni Pestu ni Prag pa se vozamo. Cak ne ni do nekog specificnog parka tipa idemo na jednodnevni izlet na Plitvice. "Plitvice" su svuda oko nas. Takve stvari u okolici Vancouvera smo vecinom odradili. Sad se samo vozimo dalje. Jer views. Views everywhere.

Ovo je primjer kako rangiramo ceste crvene nisu nista posebno, zute su fine, plave su krasne i te smo ponavljali, zelene jos nismo odvozili, roza je dosadna ispod razine prihvatljivosti po mjerilima Britanske Kolumbije.

Ovo je samo isjecak i glavne ceste/autoput:


Isto tako s obzirom da je sve toliko udaljeno, percepcija prostora i vremena ti se promijeni.
Ne znam kako drugacije objasniti da smo prije koji vikend proveli 9 sati u autu da bi dosli do jednog vidikovca uz autocestu. Zvuci suludo. Medutim ta cijela voznja je panoramska, i ta autocesta je zapravo najobicnija cesta skoro pa bez auti koja ide pokraj mora, slapova, jezera i kanjona rijeke. A vidikovac je na Google mapsu kao arbitrarna tocka do koje smo voljni ici prije nego se moramo vratiti natrag. Tj vise psihicka destinacija, kao idemo nekud. (Destinacija moze biti bio sto, idemo po milkshake par sto km dalje. Cist sumnjam da netko iz Slavonskog Broda ide u Delnice na kavicu i natrag doma.)

Evo i fotke s vidikovca :



Vikend nakon smo se odlucili na malo veci pothvat. Bio je dugacki vikend jer su u Kanadi pametno odlucili da svi praznici padaju na ponedjeljak (jedini praznici koje ne mijenjaju datum/dan su Canada Day 1.srpnja, Bozic i Nova Godina, svi ostali se pomicu na ponedjeljak tako da skoro svaki mjesec imamo jedan dugacki vikend)) pa smo odvezli 2000 km taj vikend. Ne iskoristiti dugi vikend za neki road trip je skoro pa protuzakonito.
Destinacija? Pa morala sam naci nesto. Najveca pjescana dina u Britanskoj Kolumbiji. Super. Idemo.



A nasli smo i najvece povijesno selo/muzej u pokrajini, tako kazu.

Barkerville:


I vidjeli 4 medvjeda taj dan. To nam je uvijek highlight putovanja i zato i jednim dijelom idemo po sumskim pripzdinama.

Ne znam, mozda smo skroz prolupali korona i to sve, ovdje zivimo u nsem malom kanadskom svijetu. Nadam se da bumo nabavili campervan.

(Niko, je, satro me Vancouver, vidi se iz prilozenog, trebam malo odmora.)

[nasmijanonebo1]

Imam otpor prema autima jer ne vozim (polozila sam vozacki), to mi je uistinu jedina fobija u zivotu (da ja vozim auto) - previse dragih mi ljudi je poginulo u autu ili od auta, otud i strah. Mislim da me ne bi bio strah voziti po Kanadi i USA i u nekim eu zemljama, ali u Hr se previse divlja po cestama.
Probala sam svladati taj strah, ali ne ide. Stvarno drugih fobija nemam. Fakat previse divlje voze po Hr, a to i statistika o nesrecama u Europi to i potvrdjuje.
Vadimo se na lose ceste i stare aute itd, to je samo bullshit od isprike.

[daria]

Bas sam sjetila ovog NN sto si zadnje rekla, sad kad sam vec neko vrijeme u Hrvatskoj. Nakon tri godine, sve mi je sok. Ulice su tako uske , auti se voze bas brzo kroz stambene zone i nitko ne staje na zebri, jedva uspore, ono dovoljno da te ne okrznu dok prolazis po cesti.
Ljudi ne postuju red, laktare se u bus, preguraju se ispred tebe na blagajni, ne micu se, vozac busa nadrkan, teta koja na zeljeznickom prodaje karte nadrkana, prodavacica u ducanu nadrkana, ja nadrkana, ti nadrkan, svi nadrkani!!! Ubit ce me Hr.

A sad jedna fotka iz Kanade s obzirom da je ovo tema o Kanadi , brutalan uspon, ali divan mi je, manje od sat vremena od Vancouvera. Stawamus Chief:

[Stitch]

Uh, kakav pogled. Da nije snijega, sobova i Muje, odmah bih se preselio.