Napisala je Boba Đuderija svojevremeno na Fejsu post da umreš od smijeha. O šokovima koje doživjela u Parizu. Pokušat ću naći tekst, ali fabula je otprilike ovakva: ona krene prema zebri, a svi auti na cesti stanu. Njoj ništa nije jasno, misli da nešto ne štima. Onda se udalji od kolnika , kao, krene na drugu stranu pa dođe do druge zebre. Ni dva koraka prije prelaska, a svi auti stoje. Ne, nešto definitivno nije u redu, kaže ona, ali hrabro prijeđe cestu. Iza nje najednom vuuuuušššš! Auti krenuli, ali ispred nje, to je ona cesta s otokom u sredini, svi se ukopali i ni makac. I tako...
Mene je instruktor u autoškoli učio da gledam pješake koji prilaze pješačkome, a nedajbože da stane vršcima prstiju na zebru i ja da se ne zaustavim. Nikad ne znate kad će nekome pasti na pamet da izleti.
Pokušat ću naći Bobin tekst. Da nam ne bi falilo humora na temi.
