Homo homini lupus

[Stitch]

"Uz rub prometne ceste u Zagrebu usred dana pronađen je muškarac u lokvi krvi s ozljedama po cijelom tijelu", piše u novinama. Nije baš uz rub, kamo sreće da je tako bilo, ležao je preko dvaju kolničkih trakova (!) - ali dobro, nećemo cizelirati. To možda ne bi bilo neobično noću, kada se takvo što može pripisati maliganima, i ne bi bilo čudno da kraj njega neprestano nisu prolazili automobili. Nepažljiviji vozači mogli su ga čak i pregaziti. I nitko nije stao, nitko mu nije pomogao, nitko nije nazvao službu za hitnu medicinsku pomoć. Što je kazneno djelo, usput, ali nema veze. Ako smo došli do toga da Hrvatima treba prijetiti policijom kako bi pokazali humanost i milosrđe, daleko smo dogurali, doista. Opet, već je činjenica da je takvo što uneseno u zakon dovoljno ilustrativna.

Parafrazirao sam Plauta u naslovu, no njegovi Magarci nemaju previše veze s prometom. Možda bi bolje bilo da pročitate cijelu priču. Svejedno, genijalni Tit Makcije dobro je znao koliko se ljudi prema bližnjima ponašaju nečovječno. I ta "sitnica" uopće ga ne bi začudila.

A vas?

[MmeTipfeler]

Svejedno, genijalni Tit Makcije dobro je znao koliko se ljudi prema bližnjima ponašaju nečovječno. I ta "sitnica" uopće ga ne bi začudila.

Plaut je zapravo rekao: Lupus est homo homini, non homo, quom qualis sit non novit. Recimo, čovjek se prema drugome čovjeku ne ponaša kao čovjek, nego kao vuk, kada ima posla s nekime koga ne poznaje. Hobbes je to pretvorio u rečenicu kakva je njemu odgovarala.

[Stitch]

Znam da je Hobbes "prepravio" Plauta, izvorno je riječ bila o ksenofobiji, no kad pogledaš o čemu je sve pisao, rekao bih da je dobro poznavao ljudsku prirodu.

[Riona]

Ljudi reagiraju - netko će već. Pa VIDE GA svi! Pa onda, još čekaj policiju, daj podatke i što si vidio,radio, čuo... (ovaj dio znam iz filmova ). Pa ako ga pomaknem, mogu ga unesrećiti i više. Ako ga ne diram, može umrijeti, a mogao sam pomoći. Šta da radim?
I tako hiljadu pitanja.
Da ne govorimo o klincima/ženi/punici u autu, koji su nestrpljivi. Da ne govorimo o tome gdje to moramo biti u subotu popodne.
Ipak, priznajem da je čudno, prečudno da nikoga nije prizor mučio toliko da stane, usred dana, da pomogne čovjeku.

Za noć, ne čudim se baš. Svojedobno sam bila žešće ošpotana od prijatelja, jer sam smatrala da treba stati, ako te netko zaustavlja na otvorenoj cesti. Ono, sigurno je neka nevolja, pomogni.
Kako ne, kaže on meni, i sretna si ako ti samo auto mazne! To se organizirano radi.

I tako, imam sreće što nisam naišla noću na nekoga tko treba pomoć.

[Stitch]

Spomenula si nekoliko zanimljivih problema:

1. ako što prijaviš, maltretirat će te policija
2. ako staneš noću, mogli bi te opljačkati
3. ako što učiniš krivo, čovjek može umrijeti.

Idemo redom: zajebanciju s policijom pretrpio bih nekako. Premda je ne volim. Pljačkaša se ne bojim jer mi nemaju što uzeti, istroših se preko svake mjere. I znam staviti ozlijeđenoga u bočni položaj, provjeriti mu disanje i puls te nazvati hitnu.

[Riona]

Spomenula si nekoliko zanimljivih problema:

1. ako što prijaviš, maltretirat će te policija
2. ako staneš noću, mogli bi te opljačkati
3. ako što učiniš krivo, čovjek može umrijeti.

Idemo redom: zajebanciju s policijom pretrpio bih nekako. Premda je ne volim. Pljačkaša se ne bojim jer mi nemaju što uzeti, istroših se preko svake mjere. I znam staviti ozlijeđenoga u bočni položaj, provjeriti mu disanje i puls te nazvati hitnu.

Aj ti sad ko ona "nofcih nemam, a **** se znam"
1. je glupa primjedba, ali sigurna sam da i nju ljudi uzimaju u obzir, inkomodira te, uzme ti dvajes minuta tvog dragocjenog života. Neki možda prekopaju memoriju pamćenja za slučaj da ih se pita: "Oskare, a što si radio u četvrtak?"
2. je, je, da samo opljačkati.
Uostalom, meni se čak i dogodilo, i to u Zagrebu, jedne kasnoljetne večeri, čovjek me pokušao zaustaviti hodajući prema autu i mašući francuskim ključem, sa "skijaškom" maskom na glavi. Vozila sam polako, nakon oštrog zavoja i nedalekog semafora. Zaobišla sam ga i krenula brže... I nadala se da će biti zeleno. Da li ga je moje zblesirano lice spriječilo da zvekne po autu ili što...
3. Sve pet, i ja sam položila prvu pomoć. Pa isto tako znam da ga pomičući mogu srediti i više nego što je momentalno sređen. A okretanje u bočni položaj je pomicanje. Mori te to, ne misliš? Što čovjeka ne bi smjelo spriječiti da se angažira oko ozlijeđenog.

[Stitch]

Nazvao sam te stvari problemima, a ne zafrkancijom. Jer to jesu problemi: policajci te najprije smatraju sumnjivom i rešetaju kao da si ti npr. počinila pljačku, a ne prijavila je. Objektivno, to jest gnjavaža, ali takva je procedura. Onda, Zagreb se ni po čemu ne može usporediti s ozloglašenim svjetskim velegradima, ali rizik da ćeš biti žrtvom zločina svakako postoji. I napokon, micanje nije preporučljivo osim ako je čovjek onesviješten. Tko zna je li mu ozlijeđena kralježnica, ima li unutarnje krvarenje koje možeš pogoršati i slično.

[Donna Sole]

Plaut to reče prije 2000 godina...

Onda je tako bilo...što ne bi sad u asfaltnoj džungli...

[Stitch]

On je govorio o osobama koje ne poznaš, koje su ti strane. Napisala je to već Didi.

Nije bio toliki cinik kako se misli. Napokon, nasmijavao je ljude.

[nina williams]

Pizdim na te nereagirajuće ljude. A ja nisam baš neko pizdljivo čeljade. Čak je 'pizdim' debelo podcjenjivanje tog osjećaja, na mahove mrzim te ljude. Nije baš nešto pohvalno.
Desilo mi se nešto slično uvodnoj priči, prije nekih 5-6 godina. Oko 1 popodne čekala sam zeleno na križanju Ul. grada Vukovara i Držićeve. U Zagrebu, jelte. Velko je to križanje, 6 (?) traka za avte i dvi za tramvaje, zeleno se čeka malo duže. I vidim lika na suprotnom pločniku, leži na podu, glavom djelomično ispod (nepropisno parkiranog) auta. S druge strane izgledalo je kao da popravlja nešto. Uglavnom, hrpa ljudi je prošla pored njega dok sam čekala zeleno. Kad sam mu došla blizu skontala sam da nikakve veze s autom nema, neg leži u nekakvom nesvjesnom stanju. Klekla sam do njega, pitala jel dobro, vidla da nije i počela se okretat da nekom velim nek zove hitnu. Prišao mi je lik i rekao da ih upravo zove i odma se odmaknuo 10-ak metara dalje. Pokušala sam razgovarat s momkom, okrenula ga na bok, skinula ruksak i metnula mu ga pod glavu jer mij je, čudno, tad valjda uočavaš blesave detalje, grozno teško bilo gledat kožu na asfaltu.
I tako, dok sam ja brojala otkucaje srca i udahe po minuti raja je prolazila...ajme, htjela sam se ustat i počet il vikat il tuć. Stoka nijedna i sad sam bijesna. Jedna ga je baba počela šutkat nogom. Valjda da se uvjeri jel živ il ne. Nemam riječi za tu bijedu od osobe ni sad. Sad su, najednom, svi počeli zastajkivat i gledat, kao u nekom bizarnom kazalištu. Ali nitko se nije nudio pomoći. Padali su komentari o predoziranju i o tome da je sigurno iz Splita (!?!). Gostovo je Hajduk 2 dana ranije, valjda zato.
Ondak je stigla policija, bili su u prolazu pa su, valjda, došli vidit oko čeg se raja okupila. Jedan nije ni izašo iz auta, a drugi se lagano došeto, pito me šta je bilo, ja rekla da ne znam, pito dal diše, ja rekla jedva, pito je i za hitnu, rekla da ih je čovjek (a i taj je u međuvremenu ošo) zvao...pogledo je momka i ošo natrag u auto. Majku mu njegovu, sagnuo se nije do njega.

Ja sam u sebi čitavo vrijeme šizila. Nadala sam se da će se ovaj probudit, dat neki znak života, da će hitna brzo stić...iljade misli u sekundi mi je prolazilo glavom.

I onda se desilo nešto što me je skoro rasplakalo od sreće. Klinci...mali klinci, osnovnoškolci...nahrupli su iz obližnje škole, završila prva smjena. I grupica od njih desetak prolazi i stane međ onu publiku odraslih hijena i njih nekolko se sagne i pita me jel mi treba pomoć. Bokte, htjela sam ih zagrlit i izljubit. Nije da su mogli nešto napravit, al fakat su imali želju pomoći, a ne se naslađivati tuđom mukom. Super su bili, svaka im čast, rekla sam im to i silno zahvalila.
Pet minuta prije dolaska hitne došla je jedna cura, klekla kraj mene, rekla da je medicinska sestra i da će ostat tu sa mnom dok ne dođe hitna. Tad sam odahnula, činilo se da zna u kakvom smo i momak i ja stanju.

22 jebene minute je trebalo hitnoj da stigne. Štopala sam. Ne zbog njih, neg da znam reć, ako zatreba, kolko je momak bijo u nesvijesti. I na njih sam bila ljuta. Al strpali su ga u kola, šibnuli nešto u venu i lupili par elektrošokova i rekli da će bit u redu pa im opraštam.

22 minute je očajno dugo kad misliš da neko umire. Očajno je dugo i kad služiš ko izvor perverzne zabave stoki. Ružno za priznat, al 22 minute je i očajno dugo kad kontaš kolki dijo abecede hepatitisa ćeš dobit ako momak prestane disat. A pogotovo je dugo kad se ne možeš derat na publiku.

[Stitch]

Bravo.

[Riona]

Jebote, Nina!

Sent using T

[Riona]

Ok, znam da trebam bit cool i sve...bit cu. Ok.

Sent using T

[Zmaj021]

nina, hitna vjerovatno nije mogla stići ranije. druga je stvar imaju li dovoljno vozila i kako su im raspoređeni punktovi. problem je i kad se potrefi veći broj intervencija u kratkom vremenu. ne jedi se na njih, zajeban je to posao.

[Zmaj021]

..
I znam staviti ozlijeđenoga u bočni položaj, provjeriti mu disanje i puls te nazvati hitnu.

i nema se šta drugo. obezbijediš povrijeđenog i nazoveš hitnu. hitnoj daš što više detalja jer idu po prioritetu, a i možda dobiješ neku uputu o tome šta dalje dok oni ne stignu.

to što ljudi ne reaguju na povređene.. ne znam čemu to pripisati, a i manje je važno. da se malo po medijima zavrti priča o postupanju u takvim nekim situacijama kontam da bi se dobio određeni pomak. ono, da se malo razbije strah, ali i ukaže na potencijalne probleme, da se otkloni zbunjenost, itd. nisu to svakidašnje stvari.

..
prije jedno godinu dana smo imali protivpožarnu obuku u zgradi. sad kad vrtim film o tome kužim da sam dosta detalja pozaboravljao. nisam siguran ni gdje su tačno pp aparati..
jednom sam se zadesio u zgradi koja je gorjela. poučno je bilo.. kako se brzo širi dim, otrovni plinovi, kako se krene paničiti i kakve sve ideje ljudima padaju na pamet..

zamislite da vam gori pred ulaznim vratima.. vreo vazduh, usijani pod, dim kulja, ne vidi se prst pred okom.. vrućina u hodniku stana, dim se uvlači kroz pore između vrata i štoka.. šta bi ste učinili?

[MmeTipfeler]

zamislite da vam gori pred ulaznim vratima.. vreo vazduh, usijani pod, dim kulja, ne vidi se prst pred okom.. vrućina u hodniku stana, dim se uvlači kroz pore između vrata i štoka.. šta bi ste učinili?

Ako ništa nisam primijetila do trenutka kada je već došlo do ovakve situacije, vjerojatno spavam ili sam već u nesvijesti. Dakle, ništa.

[Zmaj021]

Ako ništa nisam primijetila do trenutka kada je već došlo do ovakve situacije, vjerojatno spavam ili sam već u nesvijesti. Dakle, ništa.

nema izvlačenja.

a i pasi bi te probudili..

a i ne mora biti toliko dramatično. poenta je na našoj nespremnosti.

[Šabović Adis]

Jel' imamo pravo i da bježimo il' smo dužni samo da junački poginemo?

[Zmaj021]

Jel' imamo pravo i da bježimo il' smo dužni samo da junački poginemo?

ni ja ne znam šta bi trebalo..

nedavno sam gledao jedan švedski film na sličnu temu - reakcija na iznenadnu opasnost. kontam da bi ljudi puno bolje reagovali da su malo spremniji. ono, kad frka krene nema se baš vremena + glava nije hladna. + neznanje.

film: turist

[MmeTipfeler]

nema izvlačenja.

Ni vatrogasci me ne bi izvukli?

a i pasi bi te probudili..

Ne bi. One leže na podu i njih bi prije omamilo.

a i ne mora biti toliko dramatično. poenta je na našoj nespremnosti.

Kako si opisao, nema drugog izlaza nego skočiti kroz prozor. Samo ne znam što bih sa psicama.

[Šabović Adis]

ni ja ne znam šta bi trebalo..

nedavno sam gledao jedan švedski film na sličnu temu - reakcija na iznenadnu opasnost. kontam da bi ljudi puno bolje reagovali da su malo spremniji. ono, kad frka krene nema se baš vremena + glava nije hladna. + neznanje.

film: turist

Fotografija!


A ono, kad bi unaprijed znali izbjegavali bi. A kad te šta zadesi nema tu puno racionalisanja, eto, mene svaki put kad tenk pregazi ja onda otresem prašinu s revera i uljudno mu se izvinem što sam mu stao pod gusjenicu.

[Zmaj021]

ima situacija kad se stvari prebrzo odvijaju pa i ne možeš bog zna šta. ovo s tenkom.. to je ipak do tebe, al kužiš i sam - ne bi se izvinjavao bezze.

[Šabović Adis]

Pa ja, ne paziš - nema te.

[haram]

Pred oko tri godine udario vlak čovjeka pred mojim očima, 150-200 metara od mjesta gdje sam tada radio... smjena mi baš bila gotova a kolega se spremao da ju preuzme, ja mu doviknem neka zove hitnu a ja trčim na prugu da vidim ima li čovjeku pomoći... kolega odgovori: "zovi ti, ja ću morati pisati izvješće"... ???... naravno da nije htio ni otić do pruge, pa sam ja oboje obavio... čovjek je bio neprirodno ispresavijen ko krpena lutka, očito polomljenih udova, vjerojatno i kičme, okrenut licem prema tlu, vidio mu se i mozak kroz napuklu lubanju, nisam htio ni provjeravat puls i disanje... okupila se gomila ali na sigurnoj udaljenosti, tek je jedan nakon xy minuta (kako je teško vrijeme procjenjivati kada adrenalin struji žilama) prišao i prepoznao stradalog kao kolegu s kojim je radio.

Ne znam, mislim da većina u takvim situacijama prvo reagira u strahu za vlastitu sigurnost, ne usuđuju se prići mjestu koje instinktivno doživljavaju kao potencijalno opasno, zatim boje se i šokantnog prizora, i uvijek očekuju da će priskočiti netko drugi. Najviše me iznenadio moj kolega, za kojega sam do tada mislio da je mnogo suosjećajniji i spremniji pomoći. I ja sam se bojao stravičnog prizora, neću nikad zaboraviti što sam vidio (imam još takvih sjećanja), ali na pameti mi je bilo da se čovjeku može pružiti i kakva pomoć, okrenuti ga bar da se ne uguši u vlastitoj krvi, mogao ga je i sljedeći vlak još pregaziti poluživog...
Čini mi se da je stradali namjerno hodao po tračnicama, nisam podigao glavu kada je vlak u daljini kratko potrubio (često onuda prolaze), ali kad je ponovo zavrištao dugo, trenutak prije udara izgledalo mi je kao da je čovjek potrčao duž pruge između tračnica, a ne preko nje... kasnije sam čuo da je bio u velikim dugovima i da ga je to mučilo (radio je u tvornici gdje i ja).

[haram]

I šta mi je potpuno neshvatljivo; više puta sam čuo komentare o tome kako ljudi ne žele pomoći onima koji glavinjaju po cesti u stanju pijanstva, jer kao sami su si krivi ako ih auto udari. Ja sam nekoliko puta tako sklanjao sa raskršća ljude koji su jedva znali za sebe, jednog dedu u naručju odnio do obližnjeg stana (bio je lagan ko perce), smjestio ga u krevet (izvinjavao se zbog nereda po stanu, ja mu rekao da je kod mene još gore ) i pozvonio susjedi da ga koji put obiđe...
Ali imam i vrlo pozitivnih primjera, npr. kad sam isto tako vozeći se bicom primijetio ženu koja je na pješačkom zastala, viknula nešto kao "šta mi je?!", počela se pljuskati po čelu i pocupkivati unatrag, a zatim se srušila... bacio sam bic sa strane, odvukao ju na travu (bila je prilično krupna), priskočilo je još nekoliko prolaznika, čak su i vozači zastajkivali i pitali je li ju udario auto i nudili da ju voze na hitnu... u osobnoj joj je stajalo da živi u blizini (pogledao sam skupa sa prolaznicima dokumente da vidimo ima li kakvu iskaznicu o bolesti, može li se koga pozvati -paramedici su rekli da nije padavica ali sličan moždani napadaj jest), još se sjećam prezimena Dedić.
Pa kad sam se i sam strmopizdio sa bica na stazi pored ceste i malo se raskrvario po faci, stao lik sa autom i nije me htio pustiti dok ne dođe hitna po mene, iako sam osjećao da mi u principu nije bilo ništa. I kad sam rame strgao (bic naravno), gotovo na silu su me natjerali na hitnu iz birtije gdje sam usput stao poradi anesteziranja (štrčala mi ključnjača ko spinosaurovo jedro).
Vole ljudi i pomoći, šta jest-jest