Lord Byron » wrote:
Nije li kamata koju si negdje spomenuo negdje na granici zelenaštva?
Ako priču smjestimo danas i ovdje, nisam siguran da ne bi završila temeljitim fijaskom. Nemam nikakve konkretne parametre, ali mi je onako "na osjećaj" jako klimava teza da svugdje oko nas žive ljudi prepuni ideja, želje i sposobnosti za njihovu realizaciju, a zapriječeni samo nedostatkom kapitala koji bi jako brzo oplodili do razine vraćanja takvih, povišenih kamata.
Prekjučer sam proveo cijeli cjelcati dan za volanom (:horor:), i nakon što čovjek ostane bez jakougodnih (:)) načina da si prikrati tolike kilometre, krene slušati redom radijske postaje. Jedna od reklama me doslovno šokirala: otprilike, "Ne možete sastaviti kraj s krajem? Nema problema, naši ekspres-krediti će vam pomoći!". Meni se čini da je ova "reklama" negdje na granici kaznenog djela, ali nije to tema: živimo u društvu u kojem ljudi svoje financijske rupetine krpaju - novim zaduživanjem i to im se reklamira kao rješenje njihovih problema.
U takvom okruženju, vjerujem da bi mikrokreditiranje (koje se, uostalom, na neki čudan polusivi način odnedavno i pojavilo u opticaju) uglavnom bilo iskorišteno za plaćanje kruha, mlijeka i režija - a da bi se, uz sudstvo kakvo jest, poprilično načekao na utjerivanje posuđenih novaca.
Praksa te opovrgava. Mikrokrediti se uredno otplaćuju u vrlo visokom postotku. I da, jako puno ljudi ima puno sitnih ideja (ne veličine Applea ili Microsofta u garaži, ali dovoljnih da se dvoje-troje ljudi prehrani i ne budu 'socijalni slučajevi').
Lova se ne daje na neviđeno, nego mora postojati razuman, makar i sasvim neformalan,
business plan. Također, osiguravaš da se lova troši namjenski -- recimo ti možeš kupiti ono što nekome treba (recimo šivaća mašina ili kompjutor), umjesto da daš lovu. Ili možeš opremu izdati na leasing. Postoji niz tehnika. Zloupotreba, naravno, ima, kao i svagdje, ali nema ih bitno više nego u 'normalnom' kreditnom poslovanju.
Da, kamate obično budu više od onih za 'velike' kredite. Međutim, mali poslovi kakvi se kreditiraju mikrokreditima uvijek imaju veći RoI od velikih poslova, pa je to srazmjerno. Lakše ti je otplatiti 15% kamata na 1000 eura nego 10% na 100.000. To
ne znači da su kamate lihvarske. Jako je daleko od toga.
Lihvarsko posuđivanje je nekoliko puta skuplje i naplata se osigurava fizičkom, kriminalnom silom. Mikrofinancijaši u svemu funkcioniraju unutar bankarskih zakona. Relativno visoka kamata pokriva relativno visoki rizik naplate i relativno visoke troškove obrade kredita. (Za banku su mikrokrediti dosta skuplji nego 'obični' krediti.)
Koncept je toliko dobar i tako dobro funkcionira u (stvarno) siromašnim zemljama da je njihov idejni začetnik dobio Nobelovu nagradu.