..chimps can anticipate future interactions or remember interactions they had in the past."
U redu, samo to je dosta kao ono što pominjem u čitavom ovom tredu sa The Blank Slate, kreneš od pretpostavke da mogu šimpanze da planiraju i predvidjaju buduće dogadjaje a završiš sa teorijom da su sposobni za to koliko i ljudi. To sam čitao o dokazima da životinje mogu da planiraju šta će da rade u budućnosti, bilo je par primjera koji su pominjani. Ono sa šimpanzama u švedskom mislim zoološkom vrtu koji su skupljali kamenje na gomilu da bi gadjali posjetioce kad naidju, to je primjer planiranja nečega. Ali i ako je to tako, imamo neuporedivo veću gomilu dokaza da šimpanze ili bilo koja druga životinja ne planiraju ništa u životu u najjednostavnijim situacijama u kojima bi svaki čovjek planirao šta će da radi. To što životinja može da planira i ako može, može na veoma kratak rok.
To ne znači ni da obožavam ljudsku rasu ni da mrzim životinje, samo na osnovu toga što znam pokušavam da budem objektivan kad su u pitanju sposobnosti ljudi u odnosu na životinje. Gledao sam dokumentarac Grizzly Man, o čovjeku koji nije shvatao kakva je grizli životinja i to ga je koštalo života, a čitao sam ranije i o nekom Amerikancu koji je previše čitao Tarzana i na kraju je otišao da živi kao gospodar džungle u Afriku, i to je naravno veoma kratko trajalo, i naravno da je to u praksi moralo tako da završi.
I upravo ovo što je čovjek tool-maker čini ogromnu razliku u životu životinje i čovjeka. Neki ljudi kao što je istoričar John Roberts, u tome vide razlog za optimizam i kad su u pitanju ove klimatske promjene, pa bilo da ih je čovjek izazvao ili ne
Roberts took a generally positive note about the future, arguing that humanity faced the challenge of the ice ages with far poorer resources, both intellectual and technological, than those it can deploy today against climate change: "The human being remains a reflective and tool-making animal and we are still a long way from exhausting the possibilities of that fact."
Ali što veliš tema nisu ni alkoholičari ni bonobo majmuni nego monogamnost i dilema je li to moguće ili nije i da ponovim ono što sam i prije rekao. Čovjek koji je nespreman da čini kompromise kad je u pitanju zadovoljavanje svojih ličnih potreba, nebi trebao da se upušta u odnos kao što je brak ili zajednički život, pa ono uveče u zajednički krevet, dijeli se ovo dijeli se ono i kako sve ide. To ne da meni ne ide, ne zbog seksa, nego je takva samoživost i nesposobnost uskladjivanja svojih potreba karakteristika životinja, nema ono može ovo da čeka, nego mora sad čim se potreba pojavi. To je i neprivlačno, takve seksualne kompulzije kod čovjeka, kao i bilo koje druge kompulzije naravno. Time se seks stavlja u centar veze, i u životu se onda stvari vrte oko toga. Meni je prirodno da čovjek želi u životu mnogo više od seksa a to znači da i od emotivne veze sa drugom osobom očekuje više.
Da bi radilo ovo što Kristofer veli bile bi neophodne radikalne promjene u načinu života, realnost bi morala da se prilagodi životu u čoporu, porodica nebi postojala, bar ne ovakve u kakvima danas živimo. Ja za takav život nisam ni spreman i nisam ni zainteresovan, starovremski sam tip i to kod mene ide ovako kako je išlo deset hiljada godina ili koliko je rekao na ovom videu. To sa čoporom mi je nazad prema pećini a ne naprijed od pećine.
Znači nije pitanje da li dijelimo dosta potreba sa ostatkom životinjskog svijeta i da smo na kraju krajeva i sami životinje, nego je pitanje ovo što Kristofer tvrdi jesmo li mi isto što i čovjekoliki majmuni i ako nismo koliko nas još dijeli osim čupavosti i što je njima u prosjeku mnogo manji.
Čovjek ima veliki broj potreba koje nema nijedna životinja i meni nema smisla da se pravimo da te potrebe ne postoje. Čovjek čitavog života u suštini žonglira velikim brojem svojih potreba, i pravi redosled u njihovom zadovoljavanju. U vezi sa drugom osobom stvari se komplikuju i onda je to dosta kao ono kad imaš dvije jednačine sa dvije nepoznate pa gledaš da bude rezultat odgovarajući i za jedno i za drugo. A ako od života napraviš petnaest jednačina sa petnaest nepoznatih to da dobiješ rezultat koji je svima dobar je nemoguća misija.
U nijednom životu ne može da se prodje bez kompromisa, i čovjek mora odustati od nekih potreba radi nekih drugih i to je tako pa bili monogamni ili seksualno liberalni kao bonobo majmuni. U životu možeš da dobiješ seksa koliko oćeš s kim oćeš ali onda izgubiš neke druge stvari, to je prirodna ravnoteža neka, i važi za seks koliko i za bilo šta drugo u životu.
U redu je to da imamo svi iste potrebe, i bonobo majmuni imaju neke od tih, ali na kraju kako to ispadne sa ljudima će zavisiti od toga kako poslože te svoje potrebe u životu. Po tome se razlikujemo, i svako ima šansu u životu da koliko mu je omogućeno okolnostima izabere neki način života koji njemu paše najbolje, ne postoji recept, e ovako uradi takav život je najbolji. Slušao sam starije ljude da žale što radi porodičnog života nisu koristili prilike za seks koje su imali u životu, a onda i ljude koji su koristili dosta tih prilika i to im sad izgleda bezveze stvar. Da su obrnuli životna iskustva, žalili bi što nisu suprotno a ne tako kako su. U suštini su izgubili iz vida to što je njima lično prije bilo važnije, i da im je to donosilo veće zadovoljstvo nego neki nešto drugo, nije da se može reći da je jedan ili drugi način života objektivno bolji ili lošiji.
I izgleda da seks ne izgleda posebno fascinantna stvar sa distance čovjeka koji je prešao životni put. Sjetio sam se ovog članka o medicinskoj sestri koja je radila na palijativnoj njezi u bolnici i napisala posle knjigu o tome za čime obično umirući ljudi žale kad pogledaju na svoj život. U uvodnoj rečenici vele da ne pominju seks ili bandži skokove.
http://www.theguardian.com/lifeandstyle ... -the-dying
Ovo prvo je suviše uopšteno da bi se moglo nešto zaključivati, kakvi su to njihovi snovi bili koje su sami sebi uskratili radi drugih ljudi, ali drugo po redu je da ljudi žale što nisu više vremena posvetili svojoj djeci i svom bračnom partneru umjesto da su radili toliko.