Ono kad te svi uhvate zajebavati kad znaju da ti je ključan tren i da si pod jebenim stresom i da ti je mentorica bolesna i bogpitaj kad se vraća i vraća li se, al svakako se ne vraća prije kraja roka u kojem sve mora biti gotovo. I onda svi odluče, eee, ovo je moment kad ću je zajebat. I svi su onda jako koncentrirani na sebe i što njima treba i što njima ne paše i jebu te u mozak- jer ti to zaslužuješ! Jer si, ne znam, možda im nešto napravila prije par godina i sad je vrijeme za naplatu, sad.
Ili im je loš dan. Ma šta dan, život. Pa eto, neka i meni malo. Da ih nisam sve redom zamolila da se maknu i puste me na miru samo jedan jedini mjesec dana dok ne odjebem ih njihovih života, rekla bih. Ali nee. To je luksuz.
Jebite se, eto. Jebite se stoput. Odjeb je lansiran. To je ono "zašto bi tebi bilo bolje nego nama" ili "želim ja tebi dobro, ali... samo se moji postupci ne poklapaju s tim".
A moja je greška što vjerujem pojedinima previše.
Jebi se i ti i tvoje ljeto, nitko normalan ne radi to nekome do koga mu je stalo, ne u tom tajmingu, ne tad. Ono, jadno je. Ne, ti nisi moj prijatelj niti ćeš to ikad biti. Ne trudi se uopće.
A ti i tvoje durenje i šta je sljedeće- opet suicidalne prijetnje jer ja tebe moram razumjeti, a ti ćeš meni otežati baš SAD?
A tvoj postklimakterij me ne zanima. Nećeš i mene otjerat u bolest.
Odjebite. Svi redom.
/pms mode off (al da je samo pms, eh, bilo bi odlično).
Ovo je i dobro, već se mjesecima držim iznad svakog svog standarda, umri muški i to. Back to basics. Ventiliranje rulz.
