Slonica dugo nosi ali rodi slona.
Evo smo doma dosli, zivi i zdravi. Jos u subotu a ovo pisem u nastavcima pa moze bit da ce bit malo zbrckano.
Dodatak koji tjedan poslije....jako zbrckano.
Elem...proljeve i povracanja su odradili troje sokolova, taman kako kazes, odradis i ides dalje.
Makar lose izgleda kad je u tijeku, ne znas sto bi i kako. Ovaj jedan se nameracio povracat u 6 ujutro u taksiju kad smo isli na aerodrom za Mumbai. Taksist je bez pol frke stao sa strane autoputa ali je bio fas alarm. Ispovracao se tek u avionu i to prije poljetanja sto je ok jer tamo imas vrecice za tu svrhu. Pokupili smo i one preostale koje svatko dobije u sicu ispred ali nam vise nisu trebale.
Usput sam u aerodromskoj apoteci kupila nesto u tu svrhu, prodavac je ocito bio vrlo iskusan jer je odmah sve shvatio i izdeklamirao proceduru. Dala im da popiju i ne samo da su prezivjeli nego su do vecere su svi bili zdravi i gladni.
Pa ti sad reci nesto protiv istocnjacke medicine. Makar bila zapadnjackog porijekla i bilo mi je poznato to sto kupujem.
Let je trajao relativno kratko, 2-2,5 sata. Jedino je bilo dosta skuceno, istina, Indijci i jesu vecinom znatno mrsaviji od zapadnjaka, ali stvarno ne znam kako bi u onaj red i stolac stao neki americki visestokilas.
U avionu ima casopis, letili smo Ind. kompanijom Jet Airways i gledam ja malo te slike i msilim si...ma vidi ovog sto lici na naseg Jelacica bana. Onako....neki sa isukanom sabljom i golubi okolo. A ispod slika HNK u Zagrebu.

I skuzim da je jedna od tema Croatia i njezine ljepote kako se reklamiraju u Indiji.
Bilo slika i Arene u Puli, pa neke zivopisne fasade u Rovinju, naravno Dubrovnik, kristalno more i krasne plaze...uglavnom, bas mi doslo milo.

Ako na ljeto bude najezda Indijaca u Mikija i unde, tek da se zna od kuda im informacije.
U Mumbai/ bivsi Bombaj stizemo oko 10 ujutro a aerodrom je tik do jednog sluma. Zapravo se dobrim dijelom vozi maltene nekoliko metara iznad tih 'kutija' jer su skroz do piste.
Aerodrom je lijep, velik i prilicno klimatiziran. Vani je guzva, gungula i vrucina osjetno veca nego u Delhiju a tamo nije mala.
Hotelski vozac nas ceka i vozi do hotela kroz nesto sto se ne moze smatrati prometom u zapadnjackom smislu, prije totalnim kaosom bez ikakvog smisla i pravila. Iz nase perspektive naravno, njima je sve to ok.
Crveno svjetlo se nekad postuje, nekad ne, pjesaci ne da nemaju nikakvu prednost nego samo trebaju paziti da se micu odasvud i ostanu zivi, obavezni smjer se shvaca vrlo fleksibilno, vec kako kome treba, nema traka, skretanje se ne signalizira uvijek zmigavcem nego eventualno mahanjem rukom kroz prozor ili telepatski vozacu iza- ja nisam lovila te misli, ali kod njih ocito funkcionira.

I svi stalno trube svima.
Promet je svugdje kaotican, u Agri smo se vozili kroz isti kaos kao i u Delhiju i Mumbaiu. Osim sto je glavna ulica znatno uza i nakrcanija ljudima, standovima, psima koji leze na cesti pa ih moras zaobic i tako to. Najbolje je pouzdat se u srecu i zazmirit kad mislis da je sudar siguran.
Ali oni znaju znanje, kako im uspjeva imati malo nesreca ne znam, mi vidjeli tek jedno strajfanje.
I jedne na motoru koje je neko malo potkacio pa su se razletili po cesti. Digli se, otresli prasinu i svi nastavili dalje. Inace, motori su uobicajeni prevoz za 4 osobe. Klinac koji moze stajat je prvi, tata sjedi iza, manje dijete je izmedju njega i mame koja je na kraju. Svi bez kaciga.
Nije neuobicajeno da onaj koji se vozi sam na motoru digne jednu nogu u turski sijed. Na autoputu se tip vozio sa obje noge pod sobom, jednom rukom drzao volan, drugom skinuo kacigu i malo prckao po kosi, valjda da mu se glava odsvica.
Vozili smo se i u auto-riksi, neki tip trokolice ko klasicna riksa ali na motorni pogon. To nije lose ako naletis na mucaljivog vozaca koji gleda ispred dok vozi.
Straha su mi davali oni koji su susretljivo pricali s nama okrenuti, naravno, prema nama a ne gledajuci cestu kojom voze.
Eto, sad je zajeb sto ovo pisem ne znam koliko poslije i nemam vise dovoljno friske inspiracije. Ali imam slobodnog vremena jer sam opet negdje a moram cekati.
Ali htjela sam opisati svoje slumovsko iskustvo.
Da, mi smo isli na tu slum-turu koju Dominikus spominje.
Istina, u Mumbaiu i nema bogznasto za gledat, ali i meni se nije cinilo prikladnim ic gledat jad i bijedu drugih.
No to je bilo visoko preporuceno na trip advajzeru i sad mogu rec da mi je drago sto smo isli iz vise sljedecih razloga.
Dobar dio love (agencija kaze 80% a nema razgloga da im ne vjerujem) ide u slumovsku zajednicu. To je zajednica koja se brine o poboljsanju uvjeta zivota tamo, imaju kompjutere, knjige, pomazu na razne nacine kroz uglavnom volonterski rad. Iako je i sam taj centar u sklepanom kartonsko-dascarskom stilu.
Nas je vodic iz sluma, on zivi bas u tom gdje smo bili.
U Mumbaiu ima oko 2000 takvih mjesta, raznih velicina. Ovaj se zove Dharavi i guglajte ako hocete sluzbene podatke.

Najnapucenije je mjesto na svijetu gdje na maloj kvadraturi zivi milion ljudi.
I da, nabijeni su jedan na drugog i stvarno izgleda kao na slikama. Zmazano. Nama nije bilo dozvoljeno slikanje, ali ko zeli moze guglati.
Bilo mi je drago i da moja razmazena djeca vide kako neki ljudi zive. Nije da ce im gledanje tudje bijede pomoci u zivotu, ali nece ni odmoci.
Ali, taj slum je, zapravo, vrlo organizirana ekonomska zajednica. Podijeljeni su po cetvrtima u kojima se obavljaju odredjeni poslovi. Recimo....jedni recikliraju plastiku. Koja dolazi iz Evrope i ostalih razvijenih zemalja u kontejnerima u kojima se roba iz Indije vozi po svijetu. Rekao vodic da se kontejneri nikad ne vracaju prazni.
Onda je oni je tamo razvrstavaju po vrsti, drobe i melju, peru, suse na krovovima i rade od nje one male plasticne komadice-pelate- koji se dalje koriste za proizvodnju plastike.
Jedan dio se bavi sivanjem odjece. One indijske krpice uglavnom. Rade uglavnom muski, zene nisam bas vidjala da rade i vodic je rekao da je Indija jos prilicno tradicionalna. Puno je zena doma a posao vani se smatra muskim poslom. Doduse, to je kod neobrazovanjijeg stanovnistva a takvi su ti u slumu vecinom.
Zajednica je vrlo cvrsto povezana, vjera i nacionalnost nemaju bitnu ulogu iako uglavnom zive u svojim "podrucjima". Stopa kriminala je izuzetno niska, uglavnom se medjusobno poznaju i ako se neko dijete izgubi, nema straha da ga se nece nac.
Skole imaju ali ih ne smatraju narocito vaznima iako je dio obrazovanja obavezan.
Dosta ih je iz Nepala i slicnih jos siromasnijih zemalja i uspjevaju dio love koju zarade slati doma familiji.
Prosjecna placa u Indiji je oko 100-150€, bar je tako rekao nas domacin u Delhiju a ovi u slumu zarade i manje.
I sad secer i ripleyevsko bilivit or not na kraju....ljudi koji zive u slumu smatraju sebe sretnima. Znaju da im uvjeti zivota nisu narociti, kvalitetu zivljenja ocjenjuju dosta niskom, (u slumu nema kanalizacije i tekuce vode ) ali osobni osjecaj srece i zadovoljstva ocjenjuju visokim.
Pa budi ti sad pametan i reci sto je sreca.
Indijci i inace sebe smatraju sretnim ljudima, kazu da je to dio hindu religije koja ovaj zemaljski zivot ovdje smatra iluzijom i tek nuznim zlom kroz koje treba proc do onog boljeg pa ono....kakve ima veze kako ti je.
Idem ovo knacno poslat. Naganjam se na pisanje ko vrag gresnu dusu i nikako dovrsit. Bilo bi sigurno jos stogod za dodat, ali sad je ved dugo od dozivljaja i i ova plahta ce bit dovolno duga da umori citace.
Iako sam vec vidjela da se unda razmaho prsticima pri spomenu Stepinca.
I da, greske zanemarite, ne mogu ja ovo jos jednom citat i ispravljat.
